Travanj 1969: Silvija Koščina,
Beba Lončar, Bekim Fehmiu i Milko Škofič najčuveniji Jugoslaveni
na vrhu kozmopolitske ljestvice ... Mnogi naši sportaši koji se
nalaze na pečalbi u svijetu stekli su reputaciju "zdravih i
poželjnih momaka" ...
Bez masovne fizičke kulture nema ni
lijepih ljudi, pa ni lijepa naroda...
Govorimo li o žiteljima jedne zemlje,
onda, naravno, ne možemo izdvajati posebne etničke grupe niti ih
razdvajati po sastavu narodnosti.
Jer, kad kažemo za Indijku Reitu
Fariju da je prije nekoliko godina (1966.) osvojila naslov najljepše
žene na svijetu, onda i ne pokušavamo misliti da se velika azijska
zemlja (Indija) sastoji od mnogih država i sasvim nam je sporedno
kojoj pripada Reita Faria.
Mi je prepoznajemo kao Indijku, isto
kao što su drugoplasiranu na tom istom natjecanju u Londonu, Nikicu
Marinović, svi tretirali kao predstavnicu Jugoslavije, bez obzira na
to što je ona porijeklom iz Dalmacije i što je njezino rodno mjesto
Dubrovnik.
Zbog toga smo mi, Jugoslaveni, okrenuti
svijetu jedinstveno, i tako nas svi vide i promatraju. Ako bilo
kojega stranca što posjeti našu zemlju, ili kojega smo sreli negdje
u svijetu, upitamo: "Jesmo li lijep narod?" - sigurno je da
će se njegov odgovor odnositi na sve nas, jer za nj, logično,
naciju predstavljamo mi svi.
Kostim pramajke Eve
U današnje vrijeme, kad su krinoline i
korzeti isto kao i "bonjouri" i frakovi muzejski eksponati,
kad se obnažene grudi i prozirne haljine ne smatraju ničim
neobičnim i kad posljednja starleta ili manekenka (a isto vrijedi i
za njihove muške kolege) ne može ni zamisliti svoj uspon bez
nekoliko naslovnih novinskih strana u kostimu pramajke Eve, onda je
sasvim normalno da se najzad i mi upitamo: "Jesmo li zaista
lijep narod?"
Opet bi se udala za Jugoslavena
 |
| Bekim Fehmiu |
Iako je objektivni sud o naciji i u tim
uvjetima mogao biti ako ne isti a ono približan današnjem, nekad
nitko nije ni pomišljao da neku Jugoslavenku pošalje na natjecanje
među svjetske ljepotice, da i ne govorimo da je bilo apsurdno i
zamisliti nekoga Jugoslavena kao konkurenciju Rudolfu Valentinu,
Ramonu Novari i sličnima.
Danas, kao što znamo, među tisućama
manje poznatih i stotinama najrazvikanijih svjetskih starova upravo
je Bekim Fehmiu odabran za glavnu ulogu u seriji talijanske
televizije o Odiseju, a nedavno je završio i film o pustolovu
Forfiriju Rubirosi.
Tko bi, na primjer, mogao predvidjeti hirovitost
dra Milka Škofiča, za kojega je njegova bivša supruga Gina
Lollobrigida, još nedavno, izjavljivala kako je to "najljepši
i najbolji suprug na svijetu" i "kad bi se opet udavala, da
bi bez razmišljanja uzela Jugoslavena".
 |
| Milko Škofič i Gina Lollobrigida |
Zar je dojučerašnjem idolu milijuna
Francuza, Alainu Delonu, moglo i u snu biti poznato da će ga njegova
žena Nathalie zapostaviti radi jugoslavenskog avanturista Stevana
Markovića (na stranu njegov tragični završetak) te da će u očima
svojih filmskih obožavalaca biti sveden na razmjere namagarčenoga
supruga?
Filmska slava Zagrepčanke Silvije
Koščine, Beograđanke Bebe Lončar, zatim nekolicine manje
popularnih, da spomenemo samo neke, Dunje Rajter, Špele Rozin, Ivice
Pajera i drugih u svakom slučaju obilježava prisutnost Jugoslavena
u svjetskom biznisu industrije snova.
Sportaši - zdravi i poželjni
Osim toga, mnogi naši sportaši koji
se nalaze na pečalbi u svijetu stekli su reputaciju "zdravih i
poželjnih momaka". Nema tome dugo kako je tenisaču Nikoli
Piliću ponuđeno da igra naslovnu ulogu u jednom filmu
australsko-američke proizvodnje (što je i prihvatio), a američka
revija za tenis svrstala ga je na četvrto mjesto na ljestvici
svjetskih tenisača-ljepotana.
Navodeći sve te podatke, htjeli smo
samo donekle ilustrirati činjenicu da se danas mogu "vidjeti"
predstavnici naše zemlje gotovo na svim meridijanima i paralelama
svijeta, dodajući tome broju tisuće široj javnosti nepoznatih
ljepotica i ljepotana koji su "tiho" uplovili u bračnu
luku i koji danas žive u domovini svojih bračnih partnera.
Nema savršeno lijepa naroda
Od stare Sparte, gdje je tijelo bilo
uzdignuto do najviše vrijednosti (sjetimo se samo drastične
selekcije novorođenčadi, kad su slabašna djeca bila bacana niz
padine Tajgeta), pa preko grčkih hetera i rimskih kurtizana,
uključujući prelijepu Šeherezadu iz "Tisuću i jedne noći",
da i ne govorimo o nenadmašivoj ljepoti starodrevnih ljepotica
Nefretete i Kleopatre, koje se isto tako često spominju kao i
najmoćniji egipatski faraoni Keops ili Tutankamon, ljepota tih
najeklatantnijih primjeraka naroda nije se nikad vrednovala istim
metrom.
Danas se, međutim, tačno zna kakve
obline treba da ima jedna djevojka da bi se mogla proglasiti za
"najljepšu" između odabranih, neovisno o tome da li je
riječ o svjetskom, kontinentalnom, nacionalnom ili čak prigodnom
natjecanju ljepote, recimo, za "miss turizma" toga i tog
mjesta.
 |
| Špela Rozin |
Francuskinje su prosječno suviše
slabašne, a Talijanke minijaturne. Skandinavske ljepotice hladne i
pjegave, a Njemice suviše "konfekcionirane", Ruskinje
mnogo ugojene, dok su Grkinje "tvrde".
Takav sud davali su "službeni
estetičari" na skupu Svjetskih kozmetičara u povodu Svjetske
izložbe u New Yorku.
Dakako, to su samo uopćene tvrdnje.
Prije nego što čujemo mišljenja
naših esteta, evo i mjera koje bi trebala imati žena idealne
ljepote po "standardnim svjetskim mjerilima": opseg grudi
90, bokova 90, struka 62, visina 170 cm i težina 60 kg.
Fizička kultura i ljepota
Zagrebački slikar Edo Murtić ujedno
je jedan od najizrazitijih jugoslavenskih predstavnika modernoga
slikarstva. Posjetili smo ga u ateljeu, gdje je dovoljno baciti samo
letimičan pogled na njegova platna i odmah osjetiti da je Murtić
savršen esteta sklada i boja.
 |
| Beba Lončar |
Potrebno je naglasiti, a to je
pedagozima, liječnicima i svima koji promatraju fizičke pojave
jasno, da bez intenzivne i masovne fizičke kulture nema ni lijepih
ljudi, a time ni lijepa naroda. Uzmemo li, na primjer, gorštake iz
bilo kojega kraja naše zemlje, naći ćemo kod njih značajke:
uspravan hod, lijepo oblikovano tijelo, hitrost i uopće elegancija
tijela i pokreta. A kako oni to postižu? Fizičkom kulturom kojom
se, po prirodi posla i uvjeta života, svaki dan bave. To ne vrijedi
samo za našu zemlju nego za sav svijet. Zbog toga bi se moglo
zaključiti:
Nema ružnih naroda nego samo ružnih
pojedinaca!
Naš je narod izuzetno lijep
"Bitka na Neretvi" za našega
najistaknutijeg filmskog režisera, Veljka Bulajića, još traje.
Ipak u predahu između montaže dvaju kadrova, na naše pitanje o
ljepoti Jugoslavena on kaže:
- Mislim da dobro poznajem našu
zemlju, jer sam svoje filmove snimao u svim njezinim krajevima. Čini
mi se da je naš narod izuzetno lijep. To u prvom redu vrijedi za
ljude i žene sa sela, a osobito iz nekih naših krajeva.
Kad je riječ o građanima, na žalost,
to isto ne bih mogao tvrditi. Ima mnogo debelih ljudi, s trbusima,
sredovječnih, koji su prije vremena ostarjeli, i takozvanih mladih
debelih gnjevnih ljudi. To ne znači da imam nešto protiv debelih
ljudi, jer veoma volim Falstafa i Cola Breugnonea, ali nekoj
slavenskoj, rasnoj ljepoti sve se više gubi trag.
Pojedinci nisu mjerilo
U ovoj maloj anketi o ljepoti našega
naroda htjeli smo čuti mišljenje i jedne žene. U osobi slikarice
Jagode Buić, naše poznate majstorice tapiserije, čiji radovi
ukrašuju domove i palače gotovo na svih pet kontinenata, našli smo
vrsna poznavaoca estetskih mjerila i vrijednosti:
- Lijep smo mi narod. Tako barem o nama
govore drugi. Naše muškarce prati glas da su lijepi - a da to ne
ide na račun muževnosti. Žene su lijepe, da to ne ide na štetu
njihove topline i požrtvovanosti.
 |
| Ivica Pajer |
Nije slučajno, dakako, da je upravo
jedna crnogorska princeza bila izabrana da svojim stasom i ljepotom
popravi budućnost jedne kraljevske kuće čiji su izdanci bivali sve
manji i manji. ,
Nije slučajno da su naši ljudi bili u
gardi Marije Terezije itd...
Na razmeđi Istoka i Zapada, na ušćima
Mediterana, na vjetrometini ratova i seoba, oblikovala se ljepota
naših ljudi. To je ljepota izraza i pokreta. Ne treba je tražiti na
izborima ljepotica. Treba je tražiti onako kako to čini Tošo
Dabac, na čijem je portretima zaustavljen trenu tak te ljepote.
Tražiti je treba u gorštačkom kolu, u ovalu lica slavonskih snaha,
u brzonogim i crnoputim klapama dalmatinske mlađarije.
Pa kad bih mogla savjetovati onima
kojima je ljepota zanimanje - onda bih rekla da nema uopćene
ljepote, da čovjek u sebi uvijek nosi pečat i znak svoje nacije - i
da to treba čuvati i umjeti pokazati.
Zaključiti ovu temu bez odgovora na
pitanje: "Jesmo li lijep narod" bilo bi nedopustivo, ali
isto tako ne možemo donijeti jedan sud koji je zasnovan samo na
izjavama nekolicine naših esteta. No, da smo umjesto troje
anketiranih uzeli tri stotine ili tri tisuće, vjerojatno bi se svi
složili da nema ružna naroda. Pa ako je tako, a tako zaista i jest,
onda se odgovor sam nameće a mi ga samo, izgovorimo: Da, lijep smo
mi narod.