Srpanj 1961: Uspomene trojice veterana: barba Luke
Kaliterne, Lea Lemešića i "Lije" Frane Matošića:
- Split je bija mala varoš težaka i
ribara a dica su odila vanka na študije, u Prag. Pokonji mi brat i
još niki donili su prvi fuzbal...
Sjedimo pred kavanom "Bellevue".
Sparno je. Sunce se popelo na zenit i nebo izgleda kao neka
sivkasto-plava maglica, ali more svejedno ima onu divnu plavu boju
što je ima samo Jadran uz ovu obalu...
- ... bili smo mala varoš, e! Imali
smo oduvik Marjan, feštu svetog Duje i "Ajduka"...
Ne razumijem zašto uvijek u novinama
piše "Hajduk" kad Luka Kaliterna i svi stari koji su
osnovali klub govore (i misle) "Ajduk"?
- A more, barba Luka? - pitam
Kaliternu.
- More ima i u Makarskoj - javi se
Frane Matošić.
- Mući, Frane, vako more nije nigdi...
Prije toga se u Splitu igralo "kende".
Nisam nikad prije čuo za tu igru. Kažu da je bila slična nogometu,
ali se umjesto lopte igralo šeširom koji se također udarao nogama.
- Šta je najviše držalo "Hajduka"
u ovih pedeset godina?
- Dišpet - smije se barba Luka - Pa mi
smo "Ajduka" i osnovali za inat!
Tako stoji i zapisano: grupa splitskih
studenata, koji su studirali u Pragu i tamo se oduševili nogometom,
osnovala je 1911. godine Hrvatski sportski klub. Ime su mu dugo
tražili. Predlagalo se ime "Borac", "Uskok",
tražila se simbolika, jer je klub morao buditi i čuvati nacionalni
duh, a protiv austrougarskih i talijanskih utjecaja.
Grb je bio od crvene, bijele i plave
boje sa crveno-bijelim šahovskim poljem u sredini. Stari profesor
Barač predloži ime "Hajduk" kao simbol dugogodišnje
borbe naših naroda protiv osvajača. Prvu utakmicu novi klub je
odigrao 11. lipnja 1911. Protivnik mu je bio mjesni protalijanski
"Calcio". Pobijedio je "Hajduk" sa 9:0!
Evo prve postave: Josip Buchberger,
Josip Namar, Zvonimir Murat, Ivan Tudor, Ermenegild Rosseg, Vilibald
Zupa, Antun Leway, Božidar Šitić, Šime Raunig, Božo Budar i Božo
Nedoklan. Prvi gol je postigao Raunig. Govori se, a tako piše i u
almanahu koji je štampala uprava kluba u povodu
četrdesetogodišnjice, da je gol postigao koljenom. Ali istini za
volju treba slušati svjedoke koji se još živo sjećaju toga
događaja:
- Neka mi barem sad priznaju da ga
nisan zabija kolinon, vengo nogon, kakor triba - pomalo se ljuti
danas sijedi i koštunjavi starac šjor Šime Raunig.
- Istina je - smije se barba Luka toj
šali koju su izmislili prije pedeset godina. - Šime je zabija
ispravnin šucom livon nogon gol. Sićan se ka danas...
Pedeset godina kočoperili su se
ljubimci ribarskog i težačkog grada po Rivi i Pjaci kada god bi
pobijedili. Pedeset godina skrivali su se ti kršni mladići svih
splitskih generacija, bježali oko igrališta i nisu se usuđivali
izaći iz vlaka kad su dolazili poraženi. Peron i Riva uvijek su
dočekivali "Hajduka" kad se vraćao; čekali su ga ili
poklicima i glazbom ili posprdnim šalama i - pomidorima (rajčicama)!
U vrijeme prvog svjetskog rata klub su
rasformirali Austrijanci. U drugom ratu to su učinili Talijani. Dva
puta po četiri godine igralište kod plinare je bilo pusto, bez
galame: bez pjesme i zvižduka.
Na imenu "Hajduk" nema ljage!
Nema sjene! Ruku na srce, "Hajduk" nije samo sportski klub!
Ljudi koji vole nogomet znaju da je
1944. na oslobođenom teritoriju formirana jedna mala partizanska
jedinica od igrača partizana, Splićana, koje su sakupljali po
raznim partizanskim brigadama i odredima u Bosni, Crnoj Gori,
Dalmaciji... Opet su se našli okupljeni braća Matošići, Kokeza,
Kaliterna, Lemešić, Bakotić, dr Šime Poduje, Benčić, Rodin ...
sada pod imenom "Hajduk NOVJ"...
Navijači koji vole raritete znaju ili
se sjećaju da je mali grad Split dao deset igrača za jedan nastup
naše državne reprezentacije. Bilo je to 1924. godine.
Dvadeset godina kasnije taj isti klub
daje kompletnu momčad koja nastupa kao reprezentacija NOVJ-e protiv
vojničke reprezentacije Velike Britanije. Bilo je to u Bariju 23.
kolovoza 1944. Na igralištu se našlo preko 50.000 gledalaca.
Pričaju da je više od hiljadu kamiona prebacivalo vojnike i ostale
sportaše i promatrače te utakmice.
Na počasnom mjestu se vijorila zastava
Nove Jugoslavije i 50.000 boraca je stajalo mirno kad se prvi put na
sportskom susretu svirala himna "Hej Slaveni!"
Dobrovoljni doprinosi koji su se
sakupljali od prisutnih bili su namijenjeni Londoncima unesrećenim
od nacističkih letećih bombi i ranjenim partizanima.
Na dan oslobođenja Splita igrao je
"Hajduk NOVJ" opet u Bariju, ovaj put protiv reprezentacije
RAF-a. Plakali su od sreće i nostalgije.
3. studenoga iste godine ponovo plaču.
Ovaj put na brodu koji plovi u oslobođeni Split.
Potkraj rata "Hajduk" je opet
na turneji. Nastupa i u Beirutu protiv reprezentacije francuske
armije. Visoki francuski oficiri su predali igračima nakon utakmice
plaketu koja im je dala pravo da nose ime "Počasna ekipa
Slobodne Francuske".
Godine 1945, nakon svršetka rata,
momčad "Hajduka JA", ispunivši časno svoj zadatak, bila
je demobilizirana i odlikovana Ordenom zasluga za narod II reda.
Šta se zna, a šta se još ne zna o
"Hajduku"? Odlučio sam se možda za najjednostavnije: da
zamolim tri istaknuta "Hajdukova" člana iz tri najjače
generacije - Luku Kaliternu, Lea Lemešića i Franu Matošića - da
čitaocima "Globusa" ispričaju neke zgode ili možda,
recimo, najsmješnije situacije u kojima su se našli igrajući za
svoj klub.
- Godine 1923. - priča barba Luka -
išli smo na prvu turneju. Vodio sam svoje "tiće" a
predsjednik kluba je bija neki dr Grgin ča je zna držat lipe
govore. Govorija je ka da piše i moglo se odma sve štampat. Nije se
tija složit s tin puton, jer da je momčad još puno mlada. A ja san
mu reka da mi gremo. On me: "Ko ste to vi koji grete?" A ja
san odgovorija: "Mi igrači, mi "Ajduk". A vi nan
morete održat govor, ako vas je voja, na rastanku."
I krenuli su nekakvim brodom koji je u
Genovu vozio tupinu. Danas se barba Luka smije:
- Vidite koliko je to uvik bilo sve za
dišpet.
Pobjeđivali su sve odreda dok se nisu
namjerili na vrlo prgavu momčad prvaka Sjeverne Afrike "Blida".
Na utakmici je došlo do nereda. "Blid" je vodio sa 1:0 do
pred sam kraj igre. Tada je došlo do meteža u kojem je netko udario
jednog našeg mladića pa se u gužvu umiješao barba Luka i prekinuo
utakmicu. Organizatorima to nije bilo po volji. Počela je tučnjava.
Odjednom se u taj metež umiješao neki kapetan francuske vojske,
izvukao sablju i povikao na našem jeziku:
- Drž'te se, naši!
Sablja je odlučila. Domaćini se
razbježali. Pokazalo se da je to bio oficir Legije stranaca, inače
porijeklom Ličanin. A kad su "hajdukovci" htjeli napustiti
teren, ovaj opet izvadi mač i viknu:
- Ulazite u igralište, zastava vas
naša gleda! Zar ćete dopustiti da rezultat ostane jedan nula za
njih?!
- I ušli smo, gospe mi - smješka se
starac - ušli i taman izjednačili kad je sudac odsvira kraj.
Pod starom murvom slušam kako dr Šime
Poduje kori jednog mladića zato što nije nastupio s juniorima na
turniru "Kvarnerska rivijera". Šjor Šime kori, a mladić
- neću mu reći ime - odmahuje rukom:
- A tako? Ja da igran, je li, barba
Šime? A ča je "Ajduk" učinija za me? Ča su mi dali?
- Nemoj tako govorit ispod ove murve -
gotovo patetično prijeti doktor Šime. - Još si mlad i ne znaš...
- A šta ne znam! - odmahuje ljutito
junior.
Tri metra dalje barba Luka, opkoljen
slušaocima kao guslar i narodni tribun, priča najpotresniju priču
iz nogometa koju sam ikada čuo:
"Hajduk" je došao u Zagreb i
izgubio utakmicu od "Građanskog" sa 2:0. Bilo je to 17.
svibnja 1919. Prije utakmice netko je došao i optužio Gazdića da
šuruje s navijačima "Građanskog". Za nesreću, Gazdić
se nešto kočoperio i nije htio sjediti za vrijeme objeda prije
utakmice s ostalim igračima, nego je sjeo za stol s nekim nepoznatim
čovjekom.
- Reka san mu ja - sjeća se Kaliterna
- da dođe za naš stol. Nije tija. Zva san ga dva puta, ali nije
doša. Utakmicu smo izgubili. Dušu bi ogrišija da kažen da je
Janjčić bija za to kriv, ali u onon jidu a i zbog neposlušnosti
istirali smo ga iz kluba, iako je bija naš najboji igrač svi
vrimena...
- Nisan ga vidija poslin te utaknice
dugo vrimena. Čuja san da je bija otiša u Beograd ili Sarajevo. Ali
prid revanš sa "Građanskin", dok san poliva plac vodon,
doša je on, Janjčić. Već je bi bolestan, mršav. Pita san ga ča
je doša. Reka je: "Zar mi neš dat, da igran sutra makar deset
minuti?" Vidija san da je slab i zna da boluje od sušice. Bilo
mi ga je puno ža. Reka san mu da je bez kondicije. A on će: "Moraš
me pustit barem deset minuti, duša me boli... Moran dokazat da nisan
bija kriv..." Igra je cilu utaknicu. Zabija je gol: Vrđuka je
išla u jedan kantun, a balun u drugi. Bija je tako sritan. Dobili
smo sa 2:1. Poslin šest miseci Janjčić je umra... Niko ga nije
zaminija.
Doktor Šime Poduje nije uspio dokazati
onom junioru da je morao nastupiti na turniru u Rijeci.
- Kako se vrimena minjaju - uzdiše
barba Luka.
- Rekli smo da ćemo pričati o
smiješnim uspomenama.
- A, evo još ova! Godine 1923. išli
smo na Sušak. Pošli smo sa mladom momčadi. Kad smo se iskrcali,
izašli prida me njiovi iz uprave i kažu: "To su dica. To mi
nećemo plaćat!" A ja san reka: "Ako izgubimo, nećete
platit ništa". Ali smo ih tukli sa 6:0. Zvali su mene da sudin.
Reka san da ću sudit, ali ako mi bilo ko nešto osuje ili stane
vriđat, da ću prikinit utaknicu. Jer, znate, ja san uvik fuzbal
smatra za jednu lipu dičju igru, bez puno filozofije, i nisan volija
kad se suje i vriđa zbog igre. E, i tako vodimo mi četiri prema
ništa, a ono meni niki iz publike osuje nešto. Omar san prikinija
igru.
Kasnije se ispostavilo da je to psovao
predsjednik sušačkog kluba. Barba Luka je tražio da se predsjednik
izbaci iz igrališta ili neće dopustiti da se igra nastavi.
- Pa ovo je njegovo igralište! - javi
se jedan član uprave.
- Još gore! - razljuti se barba Luka.
- Zove me u svoju kuću, a unda me vriđa.
Nije bilo druge: predsjednik kluba
domaće momčadi sačekao je kraj utakmice u najbližem bifeu.
Leo Lemešić je završavao jedan od
prvih treninga s prvom momčadi otkad je zamijenio Ćirića, Umoran,
zabrinut (kako je to teško biti Splićanin, a biti odgovoran za
"Hajduka"!) sjetio se najsmješnije ali i vrlo škakljive
anegdote iz onog doba dok je kao igrač "majstora s mora"
nastupao na turneji po Južnoj Americi. Igrali su u Peruu, a tamo je
upravo u to vrijeme bila izbila revolucija.
- Sjećam se - priča Leo - policija je
postavila mitraljeze na kornere i okrenula ih prema gledalištu.
Kragić je izvodio kornere, ali nikad tako neprecizno kao taj dan kad
je morao prići mitraljezima. Danas mi se to čini smiješno, ali
onda ...
- Usput, što očekujete od
ovogodišnjeg prvenstva?
- Želja mi je da probudim u igračima
onaj duh koji je vodio nas u prijašnjim generacijama. Znate, onda je
"Hajduk" bio i onaj čistač cipela sa Rive, kolporter,
član uprave, aktivni igrač i domaćice na pazaru. Na ovom zidiću
ispod murve sjedili smo sate i sate prije utakmice, dogovarali se,
čistili kamenčiće s igrališta i bojali se izaći iz doma nakon
izgubljene utakmice. Čekali smo noć. Riva nam se rugala kao da smo
neprijatelji grada.
- Ljute li se jos uvijek navijači kad
"Hajduk" izgubi utakmicu? - pitam Franu Matošića dok se
vozimo njegovom vespom od "Hajdukova" doma prema Rivi.
- Ča bi se jutili navijači kad se ne
jute igrači?
- Zašto si dobio ovaj prsten? - pitam.
- Za ijadu utaknica! - dovikuje mi kroz
vjetar.
- Zar si odigrao hiljadu utakmica samo
za "Hajduk"?
- Ijadu i devetnajst ili ijadu i
dvajest i jednu, ne sićan se. Nakon ijadu san prista brojit.
- Je li istina da se prije putovalo bez
spavaćih kola?
- Nama nisu tribala. Na odlasku iz
Splita nismo spavali, jer smo se dogovarali po cilu noć ča ćemo i
kako ćemo. Poslin utaknice nismo spavali, jer smo se svađali.
- Nakon poraza?
- I nakon pobide. Svađali smo se, jer
se uvik moga zabit još koji gol, a poneki nije tribalo primit.
- Je li bilo mnogo povreda? Mislim, je
li se igralo oštrije nego danas?
- Mi smo osvojili prvenstvo sa 13
igrača. Bila je sramota biti slab. Sićan se da je Božo (Broketa)
sam sebi skinija gips, jer nije ima ko nastupit.
- A premije?
Tu se Frane počeo smijati:
- E, to ti je smišno. Samo čekaj da
zaključan motor. Igrali smo u Kruševcu. Obećali su nam premiju 600
dinari po golu. Dali smo 6 goli a oni u upravi nisu imali toliko
penezi pa su nan dali po 300 dinari. Ko bi se jutija kad smo svi
znali da je i to ispraznilo kasu, aj k vragu i sirotinja!
- Neka uspomena iz inozemstva?
- Aha, došli smo u Mar de platu u dvi
grupe sa dva eroplana. U zadnjoj grupi smo bili ja, Vukas,
Andrijašević i dvojica iz "Vojvodine": Rajkov i
Milovanov. Kad smo došli, rekli su nan da tu blizu ima ustaša. Bili
smo umorni i omar smo išli spavat. Odjednom, taman smo bili zaspali,
počelo puškaranje, eksplozije, trčanje po našem krovu i onda kroz
fumar (dimnjak) upade u sobu jedna boca zapaljene benzine. Znali smo,
to nas ustaše napadaju. A kad su počeli bižat, a mi za njima.
Trči, trči i uvatimo - Kokezu, Božu, Ivu Radovnikovića, aj k
vragu!
- Zbog čega ste na turneje uvijek išli
najviše u dvije grupe, uvijek pjevali i svađali se? Što vas je
toliko sjedinjavalo?
- Rat. Onaj pravi i onaj koji smo mi
vodili protiv svakoga ko nan je sta na put između nas i gola.
Uđosmo među stolove kavane
"Bellevue". Kažu da pred tu kavanu najrjeđe dolaze
furešti (stranci). Zato je tu uvijek mnogo Splićana. Razgovor se
poveo oko nastupajućih splitskih ljetnih priredaba. Onda jedan
osamljeni glas poče kritizirati cijene na pazaru. A tada samo jedan
spomenu "Ajduka" i svi prihvatiše.
Split i "Ajduk". Opet se
pitam zašto "Hajduk? To samo mi furešti govorimo.
Napisao: Antun Vrdoljak, snimio: V. Grobenski (Globus,
1961.)