Osnovna je - smanjen broj filmova. Od
1971. do 1975. broj filmova varira između 62 (1973.) i 96 (1974.),
da bi od 1976. počeo da raste - 107 filmova, godinu dana kasnije - 109,
zatim od prošle opet pada - 98, a ove beleži 90 filmova.
Sami po sebi, ovi brojevi ne bi mnogo značili da ne odražavaju i stanje i nivo u svetskoj produkciji. Neutvrđeni broj filmova na repertoaru FEST-a omogućavao je selektorima da u Beograd dovedu sve ono što je, po njihovom uverenju, zaslužilo da uđe u program Međunarodnog filmskog festivala "Najbolji filmovi sveta", odnosno da domaćem gledaocu pruže kompletnu informaciju o svetskim filmskim zbivanjima. Iz ovog podatka, logično, proizilazi i konstatacija, u svetu već promovisana i prihvaćena, da je prošla, 1978. godina u svetu filma bila, istina, bogata po broju snimljenog ali ne i preterano izdašna u pogledu najkvalitetnijeg.
Sami po sebi, ovi brojevi ne bi mnogo značili da ne odražavaju i stanje i nivo u svetskoj produkciji. Neutvrđeni broj filmova na repertoaru FEST-a omogućavao je selektorima da u Beograd dovedu sve ono što je, po njihovom uverenju, zaslužilo da uđe u program Međunarodnog filmskog festivala "Najbolji filmovi sveta", odnosno da domaćem gledaocu pruže kompletnu informaciju o svetskim filmskim zbivanjima. Iz ovog podatka, logično, proizilazi i konstatacija, u svetu već promovisana i prihvaćena, da je prošla, 1978. godina u svetu filma bila, istina, bogata po broju snimljenog ali ne i preterano izdašna u pogledu najkvalitetnijeg.
Uostalom, i sam umetnički direktor
FEST-a Milutin Čolić u "pristupnoj besedi" rekao je da su,
izuzev dva filma, Malikovih "Božanstvenih dana" i
Felinijeve "Probe orkestra", na ovogodišnji FEST stigli
svi filmovi "koji su kritika ili publika priznale za najbolje". A utisak je, na osnovu onih pedesetak filmova prikazanih na novinarskim projekcijama, da je prosek vrednosti, ipak, ispod nivoa
vrhunskog dometa sa kakvim smo imali prilike da se susrećemo na
ranijim FEST-ovima.
Nije neinteresantno, u ovom času,
pogledati i koliko ovo filmsko zadovoljstvo košta. Milorad Kečić, zamenik generalnog direktora "Sava centra", organizatora
festivala kaže:
- FEST ove godine treba da košta oko
700 starih miliona. SIZ za kulturu daje 120, sponzori pokrivaju 260,
ulaznice 240 miliona, dok će ostatak sredstava stići iz drugih
izvora.
Prema prvim proračunima, FEST će i
ove, kao i ranijih godina, biti u suficitu, što, kada se uzme u
obzir relativno mala suma izdvojena iz fonda SIZ kulture, govori i o
pažljivom, ekonomičnom i domaćinskom poslovanju organizatora.
Deset najboljih
Novinari i kritičari su i ove godine,
svojim glasovima, izabrali deset najboljih filmova.
Prvi je "Čovek od mramora" Andžeja Vajde, drugi "Jesenja sonata" Ingmara Bergmana (oba filma prikazan su na početku FEST-a, i o njima smo pisali u prošlom broju), dok je na trećem mestu "Povratak ratnika" Hala Ešbija, film koji vrlo direktno izriče osudu američke intervencije u Vijetnamu i kojem baš ta direktnost osude smeta da uplovi u vode značajnijih filmskih ostvarenja.
Suviše jednostrano, suviše pravolinijski, suviše crno-belo, moglo bi se reći čak, film iskazuje jednu osudu iskazanu već znatno ranije u čitavom svetu pa i u SAD. Da je snimljen koju godinu ranije mogla bi mu se priznati politička hrabrost. Ovako, on dolazi u opasnost da bude shvaćen kao - pomodarstvo.
10 SASVIM OBIČNA PRIČA
9 SLOBODNA ŽENA
8 PIŠTOLJ
7 LOVAC NA JELENE
6 IGRAČ NA ŽICI
5 SVADBA
4 STABLO ZA KLOMPE
3 POVRATAK RATNIKA
2 JESENJA SONATA
1 ČOVEK OD MRAMORA
Prvi je "Čovek od mramora" Andžeja Vajde, drugi "Jesenja sonata" Ingmara Bergmana (oba filma prikazan su na početku FEST-a, i o njima smo pisali u prošlom broju), dok je na trećem mestu "Povratak ratnika" Hala Ešbija, film koji vrlo direktno izriče osudu američke intervencije u Vijetnamu i kojem baš ta direktnost osude smeta da uplovi u vode značajnijih filmskih ostvarenja.
Suviše jednostrano, suviše pravolinijski, suviše crno-belo, moglo bi se reći čak, film iskazuje jednu osudu iskazanu već znatno ranije u čitavom svetu pa i u SAD. Da je snimljen koju godinu ranije mogla bi mu se priznati politička hrabrost. Ovako, on dolazi u opasnost da bude shvaćen kao - pomodarstvo.
Na četvrtom mestu je "Stablo za
klompe" Ermana Ormija, film - freska o životu pet porodica na
jednoj farmi severne Italije u kojem "glavne uloge igraju
seljaci i žitelji provincije Bergamo".
O "Svadbi" Roberta Altmana, koja
se nalazi na petom mestu ove liste pisali smo u prošlom broju, dok je šesti film, "Igrač
na žici" Roberta Janga još jedna moderna priča o ekonomskim
emigrantima, ljudima koji odlaze iz svoje sredine u potrazi za
"obećanom zemljom".
Tek na sedmom mestu našao se "Lovac
na jelene" Majkla Ćimina, film o kojem se mnogo pričalo.
Tematski, on je blizak "Povratku ratnika", s tim što je izborom ličnosti pokušao (i u priličnoj meri uspeo) da razvije tezu o brutalnosti koju rat sobom nosi, brutalnosti čije su manifestacije najčešće identične, iako su pobude potpuno različite.
U ratu niko ne puca cvećem - mogla bi glasiti osnovna poruka ovog filma. Njegov kraj, međutim, stavlja pod znak pitanja čitav film. U atmosferi totalnog poraza, kada se od trojice mladića koji su pošli u Vijetnam jedan vraća u mrtvačkom kovčegu, drugi kao bogalj, bez obe noge, treći kao potpuno razbijena ličnost (inače, sva trojica pripadaju ruskoj etničkoj grupaciji - jedan od njih, Majk, nosi čak i prezime - Vronski), dvojica preživelih, zajedno sa okupljenim prijateljima, posle sahrane poginulog druga - zapevaće "Bože, čuvaj Amerlku".
Previše realistično data je ta završna sekvenca, bez i jednog simbola distanciranja ili pokušaja da se kroz pesmu naznači bilo kakva osuda postupka koji je razrušio ta tri mlada života.
Pesma zvuči kao ozbiljno otpevana himna, kao himna koja se peva samo u časovima potpune predanosti onim ciljevima koje diktiraju najdublji patriotizam, potpuno opravdanje svih političkih poteza koje povlači vlada zemlje kojoj te ličnosti pripadaju. Taj kraj toliko odudara od svega što je u filmu pre njega rečeno, da se ne može izbeći utisku da je naknadno snimljen i nakalemljen da bi se zadovoljili neki, odnosno nečiji zahtevi.
Tematski, on je blizak "Povratku ratnika", s tim što je izborom ličnosti pokušao (i u priličnoj meri uspeo) da razvije tezu o brutalnosti koju rat sobom nosi, brutalnosti čije su manifestacije najčešće identične, iako su pobude potpuno različite.
U ratu niko ne puca cvećem - mogla bi glasiti osnovna poruka ovog filma. Njegov kraj, međutim, stavlja pod znak pitanja čitav film. U atmosferi totalnog poraza, kada se od trojice mladića koji su pošli u Vijetnam jedan vraća u mrtvačkom kovčegu, drugi kao bogalj, bez obe noge, treći kao potpuno razbijena ličnost (inače, sva trojica pripadaju ruskoj etničkoj grupaciji - jedan od njih, Majk, nosi čak i prezime - Vronski), dvojica preživelih, zajedno sa okupljenim prijateljima, posle sahrane poginulog druga - zapevaće "Bože, čuvaj Amerlku".
Previše realistično data je ta završna sekvenca, bez i jednog simbola distanciranja ili pokušaja da se kroz pesmu naznači bilo kakva osuda postupka koji je razrušio ta tri mlada života.
Pesma zvuči kao ozbiljno otpevana himna, kao himna koja se peva samo u časovima potpune predanosti onim ciljevima koje diktiraju najdublji patriotizam, potpuno opravdanje svih političkih poteza koje povlači vlada zemlje kojoj te ličnosti pripadaju. Taj kraj toliko odudara od svega što je u filmu pre njega rečeno, da se ne može izbeći utisku da je naknadno snimljen i nakalemljen da bi se zadovoljili neki, odnosno nečiji zahtevi.
Od osmog do desetog mesta nalaze se filmovi "Pištolj"
Paskvala Skvitierija, "Slobodna žena" Pola Mazurskog i
"Sasvim obična priča" Kloda Sotea.
Priznanja
Iako je FEST u prvi mah zamišljen kao
revija filmova, bez nagrada, godinama su na njemu počela da se
javljaju različita priznanja, tako da ih sada ima već desetak.
Redakcija "Večernjih novosti" dodelila je, tako, i ove godine
"Zlatan pečat", svoju tradicionalnu nagradu. Ove godine
"Zlatan pečat, priznanje reditelju "koji na angažovan,
humanistički način, na umetnički visokom nivou obrađuje savremenu
temu", pripao je Andžeju Vajdi za "Čoveka od mramora".
Revija "Praktična žena" dodelila
je Zlatnu masku Klaudiji Kardinale za ulogu u filmu "Pištolj"
i Jeržiju Radzeviloviču za ulogu u "Čoveku od mramora".
Sarajevski "Svijet" je
dodelio svoje priznanje namenjeno filmu sa najsnažnije izraženim
humanizmom filmu Branka Bauera "Boško Buha", jednom od
naših predstavnika na FEST-u.
Diplome za scenario i režiju Sekcije
scenarista i režisera dobili su Erman Olmi, autor filma "Drvo
za klompe" i Boško Matić, Dušan Perković i režiser Branko
Bauer za "Boška Buhu".
Nagrade udruženog rada Beograda i Doma
kulture "Vuk Karadžić", kao najbolji na FEST-u dobili su
"Čovek od mramora" i "Boško Buha", nagrada za
žensku ulogu pripala je Ingrid Bergman ("Jesenja sonata")
za mušku Kirilu Lavrovu ("Nesreća u lovu"), dok je "Kroacija"
dobila povelju za najbolju selekciju filmova na FEST-u.
Tekst: Nino
Milenković, filmski fotosi: IMDB (TV novosti, 1979.)
