Studio, veljača 1989: "Pravi čovjek na pravome mjestu? Kako
će mi mnogi vjerojatno zamjeriti na pretjeranoj općenitosti
prethodnog odlomka, bit ću konkretniji, ali na način tipičan za
naše doba i naše prilike: neću imenovati loša pravila nego dobre
iznimke.
U okolini gdje su toliki zapaženi termini posvećeni prvom
licu jednine, naime, postoje individue nenametljive i ugodne,
savršeno prilagođene prirodi posla kojim se bave.
Među njima - i
Nebojša Đukelić.
Od svih deputata filma na televiziji, Đukelić
je meni najsimpatičniji i osobno najdraži, a tu očito dijelim
afinitete najšireg sloja jugoslavenske populacije koja je u njemu
pronašla miljenika na saveznoj razini.
Nisam još čuo da bi
Đukelića netko kritizirao, kudio ili, ne daj bože, napadao. Ljude
njegovog kova vole i žene i muškarci, osim što se u potonjoj
skupini uvijek nađe neki zavidljivac koji će suprugu maltretirati
poznatim bolećivim davežom: što to on ima, a da ja nemam?
Iako
zapravo i sam zna odgovor.
Sa stajališta razočaranih
četrdesetogodišnjaka, Đukelićeva vanjština mora se doimati kao
prava podvala prirode, jer je on obdaren upravo obrnuto od njih: ima
kosu, a nema trbuh.
Budući da ni kosa ne raste ni iz čega,
tu već možemo zatvoriti račun.
Sažmemo li, naime, većinu svega
što je o njemu do danas napisano i izgovoreno, doći ćemo do
elementarne formule uspjeha, a ona glasi: lijep plus pametan jednako
je privlačan.
Navodno je takav način ocjenjivanja televizijskih
radnika tipičan za prosječne domaćice, no vjerujem da mu se u ovom
slučaju ipak valja prikloniti, osobito ako pritom dodamo da su
finoća u ophođenju i kultura dijaloga dvije najsvjetlije tekovine
naše evolucije.
Ako je čovjek zaista postao od one životinje, zna
se već koje, ljudi poput Đukelića dokazuju da je to ipak bilo
davno. A preko toga se kod nas ne smije olako preći.
Uz nivo razgovora kakav ovih dana
njegujemo, zato ni posljednja pojava Nebojše Đukelića nije mogla
proći nezapaženo. Poslovično smiren i uglađen, kao melem za
ogrubjela osjetila, taj je čovjek elegancijom rutinera u bontonu
vodio beogradsku Festoviziju.
Zapravo da: Festovizija.
Nije da se ove
godine od FEST-a padalo ah u nesvest, ali je prigodni program na
posebnom televizijskom kanalu bio nešto što se s ugodom prati i sa
zadovoljstvom pamti. I smiruje.
Pazite konkurenciju: na prvom
programu - Dvadeseta sjednica.
Na trećem - tri filma i Đukelić."
Napisao: Dražen Matošec (deo kolumne TeVe)
Erupcija televizije
RTV revija, februar 1989: "Januar ove godine ulazi u istoriju
razvoja Beogradske televizije zbog otvaranja eksperimentalnog Trećeg
kanala koji "ima nameru" da se "ustoliči" ove jeseni.
Ali događaji pre početka rada "Festovizije", a verovatno i
posle, otvorili su vidike Beograđanima koji su, makar privremeno,
mogli da osete kako to izgleda kada, što se televizije tiče,
postanu građani sveta, bezmalo ravnopravni sa stanovnicima Londona, Rima, Beča, Minhena.
Mnogi su, u zavisnosti od mogućnosti prijema u
brdovitom glavnom gradu, mogli na svojim televizorima da uživaju u
blagodetima bliskobuduće kablovske i satelitske televizije jer je
njihov mali ekran na neposredniji način postao "prozor u svet".
Satelitski kanali "Sky", "Super", "MTV", zaposeli su
takozvani Treći kanal kao nagoveštaj budućnosti koja pominje.
Ali vratimo se našim stvaraocima i
video-entuzijastima.
Sa početkom Festa u Treći kanal se
uselila "Festovizija" sa mamutskim permanentnim programom od
devet pre podne do ponoći. Grupa pretežno mladih i talentovanih
novinara na čijem je čelu Nebojša Đukelić, stvorila je svoj
"Fest o Festu", televiziju o televiziji, film o filmu.
Iako imaju
jaku konkurenciju u Beogradu zbog zvaničnih projekcija (po pet
filmova dnevno), iako je u toku "zimski bioskop" sa nekim
remek-delima svetske kinematografije, kreatori "Festovizije" su
ponudili gledalištu Trećeg kanala čak tri filma dnevno i to
iznenađujuće visokog kvaliteta, gde se čak sa zebnjom postavlja
pitanje: kako je moguće da neka od tih dela dospeju u TV program?
"Festovizija" je svojim
drugim programima, takođe posvećenim filmu, direktnim uključenjima u događaje na Festu i oko njega, svojim
razgovorima i anketama, prerasla u jednu uvećanu "Hroniku
Festa" iako je, pod komandnom palicom Nebojše Đukelića, i ta
emisija zadržala svoj život.
Dakle, zahvaljujući "Festoviziji",
novom Trećem kanalu i neumornim video-entuzijastima među kojima se
ističu Zoran Bačić, Goran Terzić, Grada Aleksić i Aleksandar
Žikić, što u ulozi učesnika dijaloga a često i ulozi kritičara
i komentatora, pretplatnici TV Beograd na području glavnog grada, a
takođe i sporadično i gledaoci iz Novog Sada iz Zagreba, znaju
često više o Festu od mnogih koji borave u bioskopskim dvoranama.
Valja na kraju uputiti i pohvalu TV
Beograd koja se prvi put ohrabrila i podržala "zmiju u svojim
nedrima", to jest jaku i opasnu konkurenciju.
Možda ih je
okuražilo iskustvo drugih razvijenijih svetskih televizija kojima
zdrava konkurencija služi samo kao dobar stimulans kao što je to
nekada, pre deceniju i više, bilo sa radijom."
Napisao: Zoran Predić (deo rubrike Barometar)