Prosinac 1983: Narodni heroj Mehmed Trbonja Meho:
"Radije govorim o svojim drugovima nego o sebi. Jer sve što smo
postigli u borbi za slobodu treba zahvaliti tim brojnim palim znanim
i neznanim junacima. Oni su ugradili svoj život u temelje naše
slobode, našeg bratstva i zajedništva"...
U mostarskom naselju Carina,
ispresijecanom sokacima, obiteljska je kuća jedinog živog narodnog
heroja grada na Neretvi - Mehmeda Trbonje, kojeg svi jednostavno
nazivaju Meha.
Taj ratnik, koji je zašao u 68. godinu života,
nerado govori o svojim pothvatima. I o onima između dva rata, a i
partizanskim. A ima zaista mnogo toga ispričati. Od vremena kad je
izučavao postolarski zanat, kad je zaigrao u podmlatku "Veleža"
1929. godine, pa do borbi za Žepče, Jajce, Prozor, proboja na
Sutjesci.
Bio je borac, nalazio se na čelu čuvene udarne desetine
koja je dala narodne heroje Hasana Zahirovića Lacu, Mustafu Ćemalovića Ćembu, Mladena Balordu Lobru, Ahmeta Pintula, Šefika
Obada i Rifata Frenju.
- Radije govorim o svojim drugovima
nego o sebi. Jer sve što smo postigli u borbi do slobode treba
zahvaliti tim brojnim palim znanim i neznanim junacima. Oni su
ugradili svoj život u temelje naše slobode, našeg bratstva i
zajedništva - kaže Meha.
Dug put do Jajca
Vječiti optimist Mehmed Trbonja
vjerovao je, početkom rata, u sve ono što su mu prije, u sindikatu,
govorili drugovi. Vjerovao je u riječi svojih susjeda članova KPJ,
kao što su bili Salko Fejić i Adem Buć, narodni heroj.
Stupio je,
nakon povratka iz propale vojske, odmah u udarne grupe u naselju
Carina, koje su prikupljale oružje, municiju i vojnu opremu. Nakon
hapšenja u rodnom gradu bježi iz ruku policije u Sarajevo. Ali i tu
ga hapse. Sproveli su ga za Mostar, gdje je ponovo pobjegao pratiocu,
a ubrzo se našao u tek osnovanom Mostarskom bataljonu.
Sudjelovao je
u brojnim borbama. Sa svojom udarnom desetinom, koja je uspješno nadmudrivala i mnogo jačeg i brojnijeg
neprijatelja, bio je uvijek u prvoj borbenoj liniji. Ratovao je u
okolici Konjica, zatim krenuo prema Prozoru, Duvnu, Bugojnu, Jajcu,
Žepču.
Oslobodio je sa svojim drugovima zarobljene borce, koji su
bili u zatvoru u Konjicu. U Žepču je Mostarski bataljon zarobio 150
neprijateljskih vojnika, ali i oklopni vlak, što je bio poseban
pothvat. Kad su zauzeli Turbe, zapaljena je velika pitana s drvnom
građom, namijenjenom okupatoru.
Prve noći kad je krenuo u napad na
Prozor zadobio je dvije teške rane. U koljeno desne noge i lijevo
pleće. Našao se među ranjenicima, dok su njegovi drugovi iduće
noći prvi ušli u Prozor, jako uporište talijanske vojske.
Na
nosilima je prešao Neretvu. Čim je ustao s nosila, ponovo je u
borbi. Na Sutjesci je zadobio nove rane, u trenutku kad mu je drug Rifat Frenjo poginuo, lako
ranjen, junački se bori s drugovima prilikom proboja protiv kudikamo
brojnijeg i opremljenijeg neprijatelja.
Uspio se probiti do grada,
rodnog Mostara, gdje je rane zaliječio, a onda se ponovo našao među
drugovima, i to na dužnosti komandanta Mostarskog odreda. Sve je to
bio njegov ratni put, pun bitaka i krvarenja, dok se prije početka
Drugog zasjedanja AVNOJ-a nije našao u Jajcu, u kojem je bio godinu
dana prije.
Nova dužnost
- Krenuo sam s nekim drugovima u Jajce,
gdje je bio Vrhovni štab, sa zadatkom da vidimo gdje će djelovati
Mostarski bataljon. Pošto su Salko Fejić i drugovi podnijeli
izvještaj o stanju u našem bataljonu, mene su iznenadili saopćenjem
da sam raspoređen na novu dužnost. Rekli su mi da preuzmem dužnost
šefa radionica pri Vrhovnom štabu. Tu su bile krojačka, kovačka,
obućarska i neke druge radionice. Bio sam postolar pa sam se, nakon
preuzimanja te dužnosti, najviše i kretao među kolegama. Ali i iz
drugih radionica su dozivali pomoć, traži materijal i alat - priča
Trbonja.
Ratniku i čovjeku koji je bio
neprestano u akcijama nije bilo jednostavno primiriti se na jednom
mjestu, a pogotovu ne tako i brzo prilagoditi se novim obavezama. Ali
vremena za prilagođavanje tim uvjetima nije bilo. Posao u
radionicama mora se organizirati već idućeg dana.
- Na toj novoj dužnosti našao sam se
u vrijeme kad su u Jajce, iz raznih krajeva zemlje, počeli stizati
vijećnici. Mnogima je trebalo skrojiti i sašiti uniformu, nekima je
prepraviti, pokrpati i popraviti čizme i cokule, a materijala nismo
imali dovoljno. Zadatak je bio da se svima izađe u susret, što
nije bilo jednostavno.
Prišivanje činova
Uz sve druge poslove, a u radionicama ih
je, sjeća se Trbonja, bilo napretek, moralo se omogućiti mnogim
starješinama da prišiju činove. Materijala, međutim, nije bilo
dovoljno.
- Petokrake smo pravili pomoću alata,
zumbe, koju smo stavljali na mjedenu ili bakrenu ploču i udarcem
čekića izbijali zvijezde koje smo prišivali. Nevolje smo imali
zbog nedostatka zlatne vrpce za činove. Snalazili smo se kojekako.
Zbog toga sam imao jedan razgovor s Mošom Pijadom, koji mi je ostao
pomalo i u neugodnu sjećanju - prisjeća se Trbonja.
Bilo je to prije 40 godina u Jajcu, rano i
prohladno jutro.
- Zdravo druže, majstore - rekao je
Moša Pijade.
- Zdravo, Čiča Janko! - odgovorio je
Trbonja
- Kako ide, majstore?
- Slabo, Čiča Janko, slabo!
- Kako slabo?
- Nemamo materijala!
- Kakvog materijala?
- Nemamo od čega praviti činove!
- Snađite se, druže.
- Snalazimo se!
- Kako?
- Budući da nemamo zlatne vrpce za
činove, paramo je sa svećeničke odore.
- E, to nemojte! - povikao je Čiča
Janko. - Snalazite se na druge načine, a u to ne dirajte.
- Bit će sve u redu, Čiča Janko,
snaći ćemo se nekako!
- Šijte činove, neka se sijaju kod
svakoga, ali nemojte zbog toga štetu nanositi.
- Nije mi bilo ugodno zbog ovog
prijekora - kaže Trbonja - Krenuli smo u radnje i tražili, ako ne
zlatnu vrpcu, a onda nešto slično što bi je moglo zamijeniti, da
bi se svima koji su tražili mogao prišiti čin.
Susret sa zemljakom
U vrijeme te trke da bi se vijećnici i
ostale starješine koji su bili u sastavu Vrhovnog štaba opskrbili
svima što im je bilo potrebno iz zanatskih radionica, Trbonja nije
imao mnogo vremena za poznanstva i drugovanja Ipak, našao je vremena
za susret s Husnijom Kurtom, svojim susjedom iz Mostara, nekadašnjim
profesorom Gimnazije, čovjekom koji je zbog ilegalna rada za NOP bio
zatvoren i odveden na Mamulu.
- Dugo se, od početka rata, nisam
vidio s Husnijom Kurtom, kojeg sam dobro poznavao. Kad sam ga
ugledao, iznenadio sam se njegovim izgledom. Na sebi je imao poderano
odijelo, a cipele su mu se gotovo raspale. Znao sam da je uvijek
poklanjao izuzetnu pažnju svom izgledu. Pozvao sam ga i dao mu
odijelo, košulju i cipele. Uz to sam mu dao i sapun, kako bi se
okupao prije presvlačenja. Ubrzo se Kurt vratio. Na njemu čista uniforma, ispod koje je imao bijelu
košulju. Kada sam ga ugledao, rekoh mu: Profesore, eto, sada ste kao
nov! Profesor se na te riječi nasmijao, što je nakon rata često
prepričavao kada bismo se sreli.
Budući da je Kurt bio u društvu Salke
Repka, Vjekoslava Afrića, Ljubiše Jovanovića i još nekih glumaca,
Trbonja ih je, da bi ih ugostio, pozvao na večeru. Iznenadio ih je
dobrim jelom.
- Sve mi je ovo razumljivo, samo otkuda
ovaj mostarski specijalitet, buredžici? - pitao je Kurt.
- Našao sam ovdje ženu koja je rodom
od Ćurića iz Bijelog Polja, sjeverno od Mostara, pa nam je ona ovo
priredila, odgovorio mu je uvijek snalažljivi Trbonja.
Na zasjedanju
Uz sve poslove borci iz radionice su
tih dana u vrijeme priprema, a posebno u vrijeme održavanja Drugog
zasjedanja AVNOJ-a, radili i na osiguranju. Trebalo je paziti na sve
kako se netko od nepoželjnih ne bi ubacio u Jajce. Prilikom
Zasjedanja Trbonja je bio s grupom drugova sudjelovao u osiguranju
dvorane.
- Željeli smo i mi čuti što se
govori na Zasjedanju i kakve se odluke donose. Ušao sam s nekim
drugovima iz osiguranja. Postavili smo jednu dasku između dva sanduka, kako bismo sjeli, jer stolica nije bilo. Sjedio sam na samom
sanduku. Budući da je na dasku sjelo više drugova nego što je ona
mogla držati tereta, pukla je u vrijeme dok se za govornicom
nalazio jedan vijećnik. Prolomio se prasak. Drugovi su pali na pod,
a ja sam, sjedeći na onom sanduku, gledao prema govornici. Bilo mi je
neprijatno zbog toga. Mnogi vijećnici, pa i neki iz prvih redova
nakon praska se trgoše i okrenuše prema nama.
Nekoliko dana nakon Drugog zasjedanja
AVNOJ-a Trbonja je tražio da ga upute u Mostarski bataljon, među
drugove. Dopušteno mu je da krene.
- Kada su mi odobrili povratak u
Mostarski bataljon, odmah sam s grupom vijećnika, koje je predvodio
Uglješa Danilović, u pratnji jednog bataljona jedne krajiške
brigade, preko Prozora krenuo prema Blacama, gdje sam se pridružio
svojim drugovima. Tu sam zatekao i svoju drugaricu Raziju Elezovć Rasku. Nakon pogibije Ahmeta Pintula ponovo sam postao komandantom
Mostarskog bataljona, u čijem sam sastavu, sa svojom drugaricom, bio
do oslobođenja Mostara. Tu sam ostao, a moja je drugarica nastavila
borbu i teško je ranjena na Ivan-Sedlu.
Eto, to su uspomene narodnog heroja
Mehmeda Trbonje na slavne dane. Neprestano živi s njima, pun ponosa
na drugove i generaciju kojoj je pripadao.
Razgovarao: Refik Hamzić, snimio: Rajko Vikalo (Arena, 1983.)
