Mila Milošević Prvinić '70: Priča o jedinoj ženi iz "Grom desetine" koja je prva prešla Neretvu 1943...

Ožujak 1970: U desetini koja je prva prešla Neretvu i osigurala mostobran, da bi se iz prozorske kotline moglo spasiti 20.000 ranjenika i tifusara, bila je samo jedna žena, Mila Milošević. Sad s mužem prvoborcem živi na Šolti i sanja o stanu koji nikad nije dobila...

O Mili Milošević pisano je samo u ratnim izvještajima. Ima o njoj zapisa i u materijalima na osnovi kojih je pisan scenarij za "Bitku na Neretvi". 

Ali, Mile Milošević udane Prvinić nema u "Neretvi".

Prvi put je vidjela Neretvu 6. marta 1943.

Stigla je na obalu kod Jablanice, tamo gdje je nad hučnoni rijekom stršao krak porušenog mosta. Išla je četvrta po redu u maloj koloni "Grom-desetine" II čete III bataljona II dalmatinske brigade.

Druga četa je prva prelazila Neretvu.

"Grom-desetina" je bila na čelu II čete.


Stevo Opačić, desetar, prvi je krenuo preko Neretve. U vojničkoj torbici nosio je 12 bomba, oko vrata je zabacio automat. Mila Milošević, bolničarka, jedina žena u desetini, nosila je šest bombi i nekoliko zavoja.

Na obali su se svi izuli. U cipelama im se zbog klizavosti bilo teško verati uz pregrade srušenog mosta. Most je bio iščupan iz svog kamenog postolja, koje je bilo prevrnuto na suprotnu stranu. Do njegova položaja bilo je nekoliko metara gdje se moralo skakati. Golemi željezni most ležao je s dva kraka zagnjuren u vodu.

- Tiho! - šaptao je Opačić.

- Tiho! - prenosio je borac borcu. I Mila među njima.

Ali samo što krenuše uz kliski krak srušenog mosta, u tihoj noći začu se neuobičajen šum i s lijeve obale Neretve, odonud gdje je bilo ušančeno oko 12.000 četnika, odjeknu plotun. Borac koji se penjao peti po redu, onaj iza Mile Milošević, pogođen je u grudi. Smrtno ranjen, potonuo je u Neretvu.

Dok nisu prešli na drugu stranu, još su dvojica pogođena...

Neretva je one povijesne noći, one noći kad je izvođen prijelaz koji će biti proglašen najgenijalnijom zamkom drugog svjetskog rata, odnijela trojicu Dalmatinaca, trojicu prvoboraca iz "Grom-desetine".

Ranjena je i bolničarka Mila. Tane ju je pogodilo u lijevu potkoljenicu. Sama je previla ranu. Još nije ni zavezala zavoj, a do nje je u noći dopro bolan šapat:

- Drugarice Mila, pomozi...

I sedmi u koloni bio je ranjen.


"Grom-desetina" je osigurala mostobran


Ipak su prešli na drugu obalu. Jedan po jedan skakao je s uzdignutog kraka i odmah jurišao na prestrašene četnike. Za veoma kratko vrijeme "Grom-desetina" je likvidirala kompletnu štapsku četu četničkog vojvode Nikole Bojovića.

"Grom-desetina" je osigurala mostobran. Grupacija proleterskih i udarnih brigada pod komandom vrhovnog komandanta druga Tita mogla je prijeći na drugu obalu Neretve zajedno s dvadeset tisuća ranjenika i tifusara.

Bitka na Neretvi je dobivena.

- Ponekad sam svojim sinoviima i kćdri pričala o mojoj Neretvi, ali nikad se sve ne može ispričati - tiho, mjereći svaku riječ, pričala nam je bivša bolničarka i pomoćnik puškomitraljesca Mila Milošević.

Posjetili smo je u Grohotama na Šolti. Tamo živi sa svojim mužem Antom Prvinićem. I on
je bio partizan, nosilac je Spomenice 1941. Vjenčali su se 3. marta 1946: on - poručnik Jugoslavenske armije, ona - poručnik Jugoslavenske armije.

Ljubav se začela još u ratu, ali je obostrano potisikivana, prikrivana, zabranijivana, da bi naglo buknula u trenu slobode ...

Rodili su četvoro djece: tri sina i kćerku. Sinovi su odrasli i sami sebi krče životne putove, a kćerka je još malena i - bolesna. Mala Željana se tri godine liječila u Dječjoj bolnici za TBC u Kraljevici, a sada je u Splitskim toplicama.

- Svi naši prihodi, Antinih 800 i mojih 300 dinara, odu na liječenje naše ljubimice - nujno priča jedina žena iz desetine koja je prva prešla Neretvu.

Nikad nisu živjeli u obilju. U njihovu je životu uvijek bilo mmogo samo ljubavi i razumijevanja. Ante je poslije rata osam godina i šest mjeseci radio na brodovima zadarskog "Jugotankera". Obećavan mu je stan u Zadru i Splitu, ali - nije dobio svoj dom ni u Zadru ni u Splitu. Kad je postao invalid rada, a nikako nije mogao dobiti stana, otplovio je sa ženom i dječicom na Šoltu.

- I, eto, tu sad živimo kako možemo i trpimo kako moramo ... Ali ne bi bilo loše, proživjelo bi se, samo da Željana ozdravi...

Molila nas je da zapišemo i njene dojmove o Bulajićevu filmu.

- Znate, to je film o mojim prijateljima - objasnila je.

Jedva primjetna tuga iskri u očima: zar nisu mogli riječ reći i o jedinoj ženi iz "Grom-desetine"? Ali razumije ona da životna istina ne mora biti i umjetnička istina.

- Važno je da je film dobar! - tvrdi.

Tiho i povučeno žive u kući koju su sami dozidali. Sad su sami, pa najčešće - ako ne vode razgovor o djeci - pričaju o onim vremenima kad su oboje imali izniman značaj, o vremenima kad su neprestano stvarani heroji.

Tekst: Frane Jelinić i Ivo Svirčić (Arena, 1970.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate