Ožujak 1970: U desetini koja je prva prešla Neretvu
i osigurala mostobran, da bi se iz prozorske kotline moglo spasiti
20.000 ranjenika i tifusara, bila je samo jedna žena, Mila
Milošević. Sad s mužem prvoborcem živi na Šolti i sanja o stanu
koji nikad nije dobila...
O Mili Milošević pisano je samo u
ratnim izvještajima. Ima o njoj zapisa i u materijalima na osnovi
kojih je pisan scenarij za "Bitku na Neretvi".
Ali, Mile
Milošević udane Prvinić nema u "Neretvi".
Prvi put je vidjela Neretvu 6. marta
1943.
Stigla je na obalu kod Jablanice, tamo
gdje je nad hučnoni rijekom stršao krak porušenog mosta. Išla je
četvrta po redu u maloj koloni "Grom-desetine" II čete III
bataljona II dalmatinske brigade.
Druga četa je prva prelazila Neretvu.
"Grom-desetina" je bila na
čelu II čete.
Stevo Opačić, desetar, prvi je krenuo
preko Neretve. U vojničkoj torbici nosio je 12 bomba, oko vrata je zabacio automat. Mila Milošević, bolničarka, jedina žena u
desetini, nosila je šest bombi i nekoliko zavoja.
Na obali su se svi izuli. U cipelama
im se zbog klizavosti bilo teško verati uz pregrade srušenog mosta. Most je bio iščupan iz svog kamenog postolja, koje je bilo prevrnuto na suprotnu stranu. Do njegova položaja bilo je
nekoliko metara gdje se moralo skakati. Golemi željezni most ležao
je s dva kraka zagnjuren u vodu.
- Tiho! - šaptao je Opačić.
- Tiho! - prenosio je borac borcu. I
Mila među njima.
Ali samo što krenuše uz kliski krak
srušenog mosta, u tihoj noći začu se neuobičajen šum i s lijeve obale Neretve, odonud gdje je bilo ušančeno oko 12.000
četnika, odjeknu plotun. Borac koji se penjao peti po redu, onaj
iza Mile Milošević, pogođen je u grudi. Smrtno ranjen,
potonuo je u Neretvu.
Dok nisu prešli na drugu stranu, još
su dvojica pogođena...
Neretva je one povijesne noći, one noći kad
je izvođen prijelaz koji će biti proglašen najgenijalnijom zamkom
drugog svjetskog rata, odnijela trojicu Dalmatinaca, trojicu
prvoboraca iz "Grom-desetine".
Ranjena je i bolničarka Mila. Tane ju
je pogodilo u lijevu potkoljenicu. Sama je previla ranu. Još nije
ni zavezala zavoj, a do nje je u noći dopro bolan šapat:
- Drugarice Mila, pomozi...
I sedmi u koloni bio je ranjen.
"Grom-desetina" je osigurala mostobran
Ipak su prešli na drugu obalu. Jedan po jedan skakao je s uzdignutog kraka i odmah jurišao na
prestrašene četnike. Za veoma kratko vrijeme "Grom-desetina"
je likvidirala kompletnu štapsku četu četničkog vojvode Nikole
Bojovića.
"Grom-desetina" je osigurala
mostobran. Grupacija proleterskih i udarnih brigada pod komandom
vrhovnog komandanta druga Tita mogla je prijeći na drugu obalu
Neretve zajedno s dvadeset tisuća ranjenika i tifusara.
Bitka na Neretvi je dobivena.
- Ponekad sam svojim sinoviima i kćdri
pričala o mojoj Neretvi, ali nikad se sve ne može ispričati - tiho, mjereći svaku riječ, pričala nam je bivša bolničarka i
pomoćnik puškomitraljesca Mila Milošević.
Posjetili smo je u Grohotama na Šolti.
Tamo živi sa svojim mužem Antom Prvinićem. I on
je bio partizan, nosilac je Spomenice
1941. Vjenčali su se 3. marta 1946: on - poručnik Jugoslavenske
armije, ona - poručnik Jugoslavenske armije.
Ljubav se začela još
u ratu, ali je obostrano potisikivana, prikrivana, zabranijivana, da
bi naglo buknula u trenu slobode ...
Rodili su četvoro djece: tri sina i
kćerku. Sinovi su odrasli i sami sebi krče životne putove, a kćerka je još malena i - bolesna. Mala Željana se tri godine
liječila u Dječjoj bolnici za TBC u Kraljevici, a sada je u
Splitskim toplicama.
- Svi naši prihodi, Antinih 800 i
mojih 300 dinara, odu na liječenje naše ljubimice - nujno priča
jedina žena iz desetine koja je prva prešla Neretvu.
Nikad nisu živjeli u obilju. U
njihovu je životu uvijek bilo mmogo samo ljubavi i razumijevanja.
Ante je poslije rata osam godina i šest mjeseci radio na brodovima
zadarskog "Jugotankera". Obećavan mu je stan u Zadru i Splitu, ali - nije dobio
svoj dom ni u Zadru ni u Splitu. Kad je postao invalid rada, a nikako
nije mogao dobiti stana, otplovio je sa ženom i dječicom na Šoltu.
- I, eto, tu sad živimo kako možemo i
trpimo kako moramo ... Ali ne bi bilo loše, proživjelo bi se, samo
da Željana ozdravi...
Molila nas je da zapišemo i njene
dojmove o Bulajićevu filmu.
- Znate, to je film o mojim
prijateljima - objasnila je.
Jedva primjetna tuga iskri u očima: zar nisu mogli riječ reći i o jedinoj ženi iz
"Grom-desetine"? Ali razumije ona da životna istina ne mora
biti i umjetnička istina.
- Važno je da je film dobar! - tvrdi.
Tiho i povučeno žive u kući koju su
sami dozidali. Sad su sami, pa najčešće - ako ne vode
razgovor o djeci - pričaju o onim vremenima kad su oboje imali
izniman značaj, o vremenima kad su neprestano stvarani heroji.
Tekst: Frane Jelinić i Ivo Svirčić (Arena, 1970.)
