Februar 1975: Kao društvena pojava, radnička klasa
nastaje stvaranjem buržoaskog kapitalističkog društva.
Radničke plate su bile vrlo male,
radno vreme neograničeno, jer dužina radnog vremena nije bila
određena zakonom. Radnicima je isplaćivan samo mali deo onoga što
oni stvarno zarade. Najveći deo kapitalisti su prisvajali za sebe.
Svoje nezadovoljstvo radnici su
ispoljavali u pobunama, demonstracijama i štrajkovima.
Naročito
pogodan način borbe bili su štrajkovi, kada su radnici napuštali posao, tražeći bolje uslove rada i veću zaradu...
Jedan od takvih štrajkova organizovan
je 1. maja 1886. godine u Čikagu. Na ulice je izašlo 40.000
radnika. Nosili su parole i table na kojima su bile tri osmice. One
su značile 8 sati rada, 8 sati kulturnog uzdizanja i 8 sati odmora.
A šta su učinili kapitalisti? Poslali su policiju koja je pucala na
nenaoružane radnike, ranjavala ih i ubijala.
Kao uspomena na događaje u Čikagu, od
tada Prvi maj postaje međunarodni dan borbene smotre radničke klase
celog sveta.
Ideolozi radničkog pokreta i tvorci naučnog socijalizma
Među naprednim misliocima koji su
uviđali nepravdu kapitalističkog uređenja, poseban i najveći
značaj pripada Karlu Marksu i Fridrihu Engelsu.
Oni su svojim naučnim delima dokazali
da kapitalistički poredak MORA USTUPITI mesto SOCIJALISTIČKOM
DRUŠTVU.
Učili su radničku klasu da se treba silom osloboditi
kapitalističke eksploatacije.
Radnički pokreti u jugoslovenskim zemljama
Naši narodi su putem industrijskog
razvitka krenuli mnogo kasnije nego Amerika, Engleska i neke druge
zemlje zapadne Evrope. Zato se i počeci radničkog pokreta u našim
zemljama javljaju tek početkom sedamdesetih godina prošlog veka.
Prvi socijalistički ideolog u Srbiji
bio je Živojin Žujović. Rođen je u Vračeviću kod Valjeva. Mnogi
ga i danas smatraju prvim socijalistom u Srbiji. U stvari, on je bio
preteča socijalista.
Puna razvojna linija socijalističkog
pokreta u Srbiji počinje od Svetozara Markovića. Za svega sedam
godina svog političkog rada Svetozar Marković je stvorio
organizovan socijalistički pokret u Srbiji.
Sa razvojem kapitalizma jačala je i
radnička klasa. Na čelu tadašnjeg radničkog pokreta bio je
Dimitrije Tucović, a njegovi najbliži saradnici bili su Radovan
Dragović i Dušan Popović.
Organizovani socijalistički pokret u
Vojvodini rodio se i rastao je u krilu mađarske socijaldemokratske
partije. Valja naglasiti da je radnički pokret u Vojvodini oličavao
puno jedinstvo Srba, Hrvata, Mađara i drugih i odlikovao se visokim
proleterskim internacionalizmom.
Počeci radničkog pokreta na
teritoriji današnje SAP Kosovo vezani su za grad Prizren gde je
1895. godine formiran prvi socijalistički kružok. Njegov osnivač
bio je Anđelko Ajtić, obućar, jedan od najnaprednijih ljudi toga kraja.
U Hrvatskoj su radnici 1894. godine
osnovali svoju partiju - Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i Slavonije. Jedan od
najpoznatijih vođa hrvatskog radničkog i socijalističkog pokreta u
to vreme bio je Ivan Ancel. Među njegovim glavnim saradnicima ističu
se Vitomir Korać, Stjepan Lopuh, Lazar Forišković, zatim Vilim
Bukšeg i kasnije Juraj Demetrović.
Dok su u Hrvatskoj i Srbiji
intelektualci širili socijalističke ideje, u Sloveniji su baš
radnici osnivači radničkog pokreta. Osnivač radničkog pokreta u
Sloveniji bio je krojački radnik France Železnikar.
Zahvaljujući razvoju industrije, u
Bosni i Hercegovini se vrlo brzo razvijala radnička klasa. Početkom
20. veka u Bosni je bilo oko 100.000 radnika.
Jedan od prvih organizatora radničke partije u Bosni i Hercegovini
bio je knjigovezački radnik Mićo Sokolović. Kasnije su to Franjo
Raušer, Rajko Žemva, Đuro Fikais, Sreten Jakšić i drugi. Svojim
saosećanjem sa širokim slojevima naroda osobito se isticao
književnik Petar Kočić.
Makedonski radnici, pečalbari u
Bugarskoj i Srbiji, prvi su prihvatili i širili socijalističke
ideje u Makedoniji. Jedan od prvih propagatora socijalističkih ideja
u Makedoniji bio je stolarski radnik Vasil Glavinov.
S obzirom na spor razvoj kapitalizma i
veoma mali broj radnika, u Crnoj Gori se socijalistički radnički
pokret javlja nešto kasnije. Tek na početku 20. veka javile su se
prve radničke organizacije. Tako je 1903. godine u Baru stvoren
Radnički savez, kao nosilac budućeg radničkog pokreta u ovom
kraju.
Posle završetka 1. svetskog rata, 1919.
godine, u Beogradu je organizovan skup predstavnika klasnog pokreta
radnika iz čitave zemlje, osim Slovenije.
To je bio Kongres
ujedinjenja na kome je zajednička partija proletarijata dobila naziv
Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Bio je to Prvi kongres Komunističke partije Jugoslavije.
Tekst i karta: Srba Nikolić (Dečje novine, 1975.)
