Veljača 1989: Razbijanje izloga (zagrebačkog kina
"Sloboda"), prijetnje i lažni alarmi podmetnutih bombama,
najviše potpisa na nekoj vjerničkoj peticiji u cijelome
poslijeratnom razdoblju (splitsku peticiju protiv prikazivanja filma potpisalo je 7694 vjernika - op. Y.) - eto razloga da se piše o povodu tih
događaja, čak i u ovo burno doba.
Tim više kad, baš u ovo burno
doba, povod ne pripada (odnosno: ne pripada na prvi pogled) našim
aktualnim razdiobama i tipičnom (logičnom) lavežu oko poluprazna
čanka.
Naime, povod svemu tome uzbuđenju je
film, i to uvozni.
Posljednje Kristovo iskušenje Martina Scorcesea,
a po romanu grčkog nobelovca Nikolasa Kazantzakisa (koji svoju
posthumnu slavu ponajviše, eto, duguje filmu - počev od Zorbasa).
Za drugu priliku valja ostaviti
razmišljanje koliko taj film svoju medijsku znamenitost duguje tome
što su oba autora pošli od propitivanja vlastitog religijskog
podrijetla (Scorcese katoličkog, Kazantzakis pravoslavnoga),
zaputivši se u isti oblik introspekcije kakvoj dugujemo također
mučan, a važan opus protestanta Bergmana.
Ta vrsta razmišljanja, naime, podobna
je u smirenoj atmosferi. Kad, pak, pršte stakla, prizivaju se bombe,
vapi se za zabranama - tada očito treba drugačija razina diskursa,
ponajprije politička, jer je posrijedi masovni sukob pristaša
različitih svjetonazora.
Pritom je nevažno vrijeđa li
Scorceseov film zaista vjerska osjećanja građana ili je to uistinu
duboko religiozan film - kako to tvrdi filmska Marija Magdalena,
svjetovnim imenom Barbara Hershey.
Ono što diže temperaturu oko tog
medijskog fenomena jamačno nisu njegovi estetički valeri, niti
(dvojbena) historičnost sižea, nego sam način poimanja medija i
njegova politička recepcija - čim izaziva političke i parapolitičke
reakcije.
Onda ne treba da čude naizgled
paradoksalne pojave: da crkve, koje se o novim historijskim uvjetima
pojavljuju kao hraniteljice ljudskih sloboda i pluralizma u
stvaralaštvu, naprasno posižu za starim arsenalom i ištu zabrane.
Ili da se protiv zabrana, u ime slobode pojedinčeva opredjeljenja,
izjašnjava jeromonah dr Irinej (Bulović), koga bi inače shematičar
svrstao u konzervativno krilo Srpske pravoslavne crkve.
Načelno treba prihvatiti da može
vrijeđati vjerska čuvstva ono što vrijeđa makar jednog vjernika.
S te strane negativna kritika ima svoje puno opravdanje, makar došla
iz pera jedincate jedinke. Budući da je riječ o robi (premda
kulturnoj) logičan je i dopustiv poziv na bojkot čak i za one
koji, poput potpisanog novinara, nisu kadri vjerovati da punoljetan
ima zašto prosuđivati u ime drugoga punoljetnoga. Na tržištu kao
na tržištu.
Nedopustivo je, ipak, vlastiti stav
nasilno nametati drugome.
To se odnosi na svaku vrstu izvozne sreće,
bila ona revolucionarna ili vjerska, ili ina.
Makar i u najboljim
namjerama.
Kojima je, uostalom, popločan put u pakao.
Napisao: Inoslav Bešker (Studio, 1989.)
