Septembar 1989: Udruženje za jugoslovensku inicijativu
ima svoje članstvo širom Jugoslavije, ali zvanično ono još
ne postoji, pa se ni list "Republika", u stvari bilten ovog
udruženja, ne može prodavati na kioscima.
Niti na bilo kojem drugom
javnom mestu.
Zato se besplatno deli članovima.
Iz prvog broja
prenosimo tekst Predraga Matvejevića "Jugoslavija i Evropa danas"...
Historija Južnih Slavena, kao
i neslavenskih naroda koji žive u Jugoslaviji, dio je evropske
historije. Na ovom prostoru očitovali su se otpori koji su branili
opstanak Evrope. To nam daje stanovita prava. Plaćali smo za to
danak i još ga plaćamo: Kao zaostalost ili podjelu.
Na pitanje
jesmo li prva zemlja trećega svijeta u Evropi ili prva evropska
zemlja u takozvanom trećem svijetu moguće je odgovoriti na
različite načine. I mi sami ne dajemo jedan te isti odgovor.
Uz volju i napor da prevladamo prošlost - da nadiđemo zaostalost i podignemo zemlju na novoj osnovi - najbolji
među nama uložili su ono što su imali, umjeli i mogli.
Ne možemo
zanijekati njihov ulog a da ne zaniječemo sami sebe: taj udio nije
od jučer: tekovine, unatoč svemu, opstoje.
Ne počinjemo, dakle, iznova, ali
uviđamo da moramo postupati na nov način. Očekivali smo više i
imali, možda pravo da to očekujemo. Socijalizam za koji smo se
opredijelili doživio je teška iskušenja. Ne vjerujemo više onima
koji nisu opravdali povjerenje.
Govorimo stidljivo o novom
socijalizmu. Nismo jedini koji to čine. Pitamo se, svatko na svoj
način, kako očuvati postignuća: ona koja su stečena u otporu
fašizmu i staljinizmu, u borbi za opstanak i samostalnost, u odbrani
nacionalnih prava i zajedničke federativne države.
Kriza kroz koju prolazi jugoslavensko
društvo predugo traje. Znamo da ona nije samo ekonomska. Stanje u
kojem jesmo zahtijeva da se preispitaju proklamirane vrijednosti i
potraže nove: bez oslonca na vrijednosti ne može se izići iz
krize, upravo zato što ona nije samo ekonomska.
Površne i
nedomišljene reforme ne mogu otkloniti njezine uzroke ni umanjiti
joj posljedice. Nužni su jači potezi i oštriji zaokreti. Za njih
je potrebno smjelosti, premda sama smjelost više nije dovoljna:
nužna je i mudrost, i stručnost, i poštenje, i još mnogo toga
čega nedostaje.
Vrijeme je da ponovno razmislimo o
mjestu Jugoslavije u Evropi. Time se ne može ništa unaprijed
riještiti, ali takav zahtijev može otvoriti put prema rješenju.
Nedostajalo je, na žalost, smjelosti da se on službeno formulira i
javno iznese. Rutine ideologije i pragmatizmi politike, premda nemaju
nikakvu bolju alternativu, nisu mu skloni.
Integriranje u evropski prostor
zastrašuje birokratski duh, koji zna da ne može izdržati takav
ispit: po strožem kriteriju pokazalo bi se koliko je nekompetentan i
zaostao. Valja se pripremiti za ulazak u viši radni i
proizvodni opticaj, za radikalne promjene i smjene.
To podrazumijeva,
uz ostalo, veća građanska prava, stvaranje ljudske slobode,
suvremeniju demokraciju, moderniju pravnu državu, funkcionalniju
federaciju i mnogo šta drugo.
U času koji nagoviješta evropsku
zajednicu bez granica nužno je misliti o mogućem položaju naše
zemlje u takvoj zajednici.
U samoj Evropi raste svijest o tome da
trgovci i njihovi poslovi, bez dubljih kulturnih i stvaralačkih
spona, ne mogu povezati različite nacije i njihove baštine.
Partikularističke podvojenosti pokazale su se provincijalnim i
štetnim svugdje u svijetu. One su u našim prilikama bile, po vrhu,
kobne i tragične.
Nacionalne suprotnosti koje nas povremeno
potresaju moguće je riješiti samo u širokim i demokratskim
procesima integracije, na razini cijele nam zemlje i evropskog
kontinenta. Volju da budemo ravnopravni i kao narodi u vlastitoj
zemlji i kao narodna zajednica u Evropi ne kanimo potisnuti niti
žrtvovati: to više nitko od nas ni ne traži.
Ulazak u Evropu pretpostavlja da svaki
dio jugoslavenske federacije ponaosob i svi zajedno potražimo
odgovarajuće razloge, podupirući jedni druge: tako svatko može
pokazati posebnosti i provjeriti sposobnosti.
To može pomoći da se
na nov način, u širem demokratskom kontekstu, razriješe i stara
nacionalna pitanja: da se u trenutku kad sama Evropa ispituje
perspektive postnacionalizma, napokon prevladaju zastarjele
koncepcije nacije i nacionalne kulture, da se na suvremen i primjeren
način zajamče identiteti i odnosi među njima.
Među nama je, bojim
se, još mnogo onih koji vide jedino Evropu prošlosti, onu istu koja
nam je davala malo šansi i još manje mogućnosti: takvi se na
jednoj strani boje evropejstva, na drugoj klanjaju njegovim mitovima.
Nesvrstanost, koja također prolazi
kroz krize, ne isključuje sudjelovanje u svom geografskom i
historijskom prostoru, tješnju ekonomsku i kulturnu suradnju sa
svima u svijetu i, što se nas tiče, sa samom Evropom.
U tom se
pogledu treba također osloboditi predrasuda. Valjalo bi da i Evropa
nađe spram nesvrstanih zemalja povoljniji vlastiti stav i, možda,
sama postane nesvrstanom: ona se u svakom slučaju mora osloboditi
evrocentrizma. Jugoslavensko iskustvo može joj biti korisno, pod
uvjetom da samo sebe kritički preispita. Naš miraz nije golem, ali
nije ni zanemariv.
Vrijeme je, dakle, da se odlučimo i da
djelujemo. Da bismo dolično ušli u Evropsku zajednicu, valja
ispuniti odgovarajuće uvjete, raditi da se oni što prije ispune.
Bilo bi tragično da, zbog predrasuda ili inercije, još jednom
propustimo pravo vrijeme. To ne bi bio prvi put.
Uza sve razlike koje
nas međusobno dijele, one koje su prirodne i one koje to nisu,
poštujući pravo na razliku kao jednu od tekovina naše epohe,
možemo zajednički kročiti putom koji se otvara: oni koji su nam u
svijetu najskloniji očekuju nas na tom putu kao zajednicu,
višenacionalnu i državnu, evropsku u pravom smislu riječi.
Ono
ugleda što smo stekli i što sve više gubimo, ne da se podijeliti.
Udruženje za jugoslavensku demokratsku
inicijativu može donekle pripomoći u tom poslu. To mu daje razlog
postojanja i opravdava ga. Postoje, uostalom, tolika pitanja - pitanje
zajednice i njezinih dioba, opstanka u njoj i ravnopravnosti - o
kojima se može raspraviti samo na jugoslavenskoj razini, jer su
ostale razine preuske za to.
Oni koji to ne shvaćaju nisu ništa
shvatili u današnjoj Evropi.
Znamo da oni mogu bez nas, ali i mi
možemo bez njih.
Evropski duh traži danas konvergencije i sinteze.
Evropa danas ne očekuje samo Slovence ili Srbe, Hrvate ili Makedonce
i dr., nego eventualno sve nas zajedno, i to pod uvjetom da prethodno
riješimo vlastite nesuglasnosti i da se izdignemo u državnom,
pravnom, demokratskom smislu na razinu koja je dolična.
Napisao: Predrag Matvejević (Republika / Svet, 1989.)