Kako su Beograđani mogli vidjeti filmove koje zabranjuju sve cenzure na svijetu ... Kako su se Jevtušenko, Martin Luther King i Olaf Palme našli u "seksi-sendviču"...
- Molim vas da se smjestite kako najbolje možete. Zbijte se, posjedajte po podu! - režiser Makavejev i njegova razdragana kolegica Agnes Varda (Anjez) stajali su između ekrana i prepunog gledališta.
U dvorani Doma sindikata više je ljudi stajalo nego sjedilo. To možda i ne bi bilo neobično kad ne bi bila riječ o filmu ("koji gubi publiku") i neuobičajenom vremenu prikazivanja; bilo je jedan po ponoći. Uostalom, dvorane su u svih osam dana "Festivala festivala" u Beogradu (ukupno: osamdesetak filmova) bile prepune.
U dvorani Doma sindikata više je ljudi stajalo nego sjedilo. To možda i ne bi bilo neobično kad ne bi bila riječ o filmu ("koji gubi publiku") i neuobičajenom vremenu prikazivanja; bilo je jedan po ponoći. Uostalom, dvorane su u svih osam dana "Festivala festivala" u Beogradu (ukupno: osamdesetak filmova) bile prepune.
Beograd je pošto-poto htio "međunarodni" filmski festival i naposljetku ga je uspio pripremiti. Pronađena je i "formula": organizirati smotru svih nagrađenih i najzapaženijih filmova sa svjetskih festivala u proteklih godinu-dvije, prikazati sve a ne nagraditi nikoga.
Drukčije formule, uostalom, nije moglo ni biti: nijedan veliki režiser koji je pobijedio na nekom od uglednih takmičenja neće ponovno ići u vatru i riskirati reputaciju na novoj, nepoznatoj priredbi; malo je poznatih glumaca koji će se po ovako neugodnoj zimi htjeti pomaknuti iz zapećka, osim ako moraju raditi.
Organizatori ipak nisu gubili hrabrost: osnovnu shemu nastojali su garnirati prisutnošću uglednih gostiju i razaslali su pozive na sve strane.
Mnogi su se odazvali. Stigli su, među ostalim, Leila Schenna (Lejla Šena), Coninne Marchant (Konin Maršan), Stig Bjoerkman, Kuzimerz Kutz, Ekmann Brit: ne znam koliko vam znače ta imena i još osamdesetak glumaca, režisera i kritičara koji bi se mogli pobrojiti s popisa gostiju.
Svakako, mnogo su poznatiji Bo Viderberg, Liv Ulman, Mark Donskoj, Andrzej Vajda, Agnes Varda, Maria Schell (Šel) i Grigorij Čuhraj.
Umjesto De Sice (De Sika), Belmonda i još nekih osoba njihova kalibra stigli su telegrami. Režiseri i glumci iz Zagreba, Ljubljane, Sarajeva izgubili su se negdje u festivalskoj gužvi, ili ih većina možda nije bila ni pozvana.
Drukčije formule, uostalom, nije moglo ni biti: nijedan veliki režiser koji je pobijedio na nekom od uglednih takmičenja neće ponovno ići u vatru i riskirati reputaciju na novoj, nepoznatoj priredbi; malo je poznatih glumaca koji će se po ovako neugodnoj zimi htjeti pomaknuti iz zapećka, osim ako moraju raditi.
Organizatori ipak nisu gubili hrabrost: osnovnu shemu nastojali su garnirati prisutnošću uglednih gostiju i razaslali su pozive na sve strane.
Mnogi su se odazvali. Stigli su, među ostalim, Leila Schenna (Lejla Šena), Coninne Marchant (Konin Maršan), Stig Bjoerkman, Kuzimerz Kutz, Ekmann Brit: ne znam koliko vam znače ta imena i još osamdesetak glumaca, režisera i kritičara koji bi se mogli pobrojiti s popisa gostiju.
Svakako, mnogo su poznatiji Bo Viderberg, Liv Ulman, Mark Donskoj, Andrzej Vajda, Agnes Varda, Maria Schell (Šel) i Grigorij Čuhraj.
Umjesto De Sice (De Sika), Belmonda i još nekih osoba njihova kalibra stigli su telegrami. Režiseri i glumci iz Zagreba, Ljubljane, Sarajeva izgubili su se negdje u festivalskoj gužvi, ili ih većina možda nije bila ni pozvana.
Cijeli taj spektakl (otkup filmova, projekcije, gosti, izleti, primanja itd.) stajao je, po službenim navodima na konferenciji za štampu, oko 115 starih milijuna. Prisutni skeptici na osnovi skromnih impresija tu su svotu za umirenje osobne savjesti bili skloni množiti s različitim brojevima, uvijek većim od jedan. U ovome trenutku teško je reći kako je (financijski) prošao grad-domaćin, privredni sponzori i ostali organizatori; treba vremena da se utvrdi kakav je predznak festivalske bilance.
Mnogi, ipak, već sada znaju da su dobro prošli. To su svi oni filmski autori, kritičari i ostali gledaoci koji su izdržali maratonske projekcije u tri dvorane, prikazivanja što su trajala danonoćno, kako je netko izračunao, odvrtilo se više od 120 kilometara celuloidne vrpce.
Oni koji su bili dovoljno sretni da se dokopaju karata (novinari ih na primjer nisu dobili, pa su često uživali u gledanju stojeći ili s poda), koji su bili spremni gladovati, bdjeti i zbog duhovnih užitaka ustegnuti se ponekad i od osnovnih ekskretornih potreba, svi su oni za svoja skromna odricanja dobili neusporedivo više: osam dana uživanja u izvrsnim djelima.
Bila je to prava svečanost za ljubitelje filma, divna prilika da se na jednom mjestu vidi uglavnom najbolje što je u proteklih godinu-dvije stvoreno u "sedmoj umjetnosti".
Bio je to veliki demanti onih mudrih opservatora koji tvrde kako suvremeni film trpi "krizu publike", "sve žešću konkurenciju televizije", "kako se sve više zatvara", "kako su dvorane sve praznije".
S koliko bezbrižnosti dobar autor može okrenuti leđa tim ispraznim zanovijetanjima!
Jer, u Beogradu su gledaoci uoči festivala, za tili čas, razgrabili šezdeset i pet tisuća ulaznica, praktički sve što se prodavalo.
Iako su ih za festivalskih večeri kod kuće čekale čari malog ekrana, oni su se ipak gurali pred dvoranama, uzimali izvanredne dopuste, plaćali preprodavačima i po petnaest tisuća za jednu ulaznicu (na primjer za "Woodstock"), tukli se s milicijom kad nisu mogli ući bez karte, u nekontroliranom žaru svojih težnji polupali stakla na dvorani kad ih nisu pustili na jednu projekciju, gotovo zgnječili jadnu Agnes Varda koju očito poznaju mnogo slabije od njezinih filmova ...
Možda je film zaista "u krizi", ali koji film? Na većinu dobrih filmova to se ne odnosi. Djela vrijedna spomena danas doživljavaju veće divljenje i priznanje nego što su možda filmovi takvog dometa doživljavali još na početku ovoga stoljeća kad je pokretna slika još bila svjetska senzacija u najbanalnijem, tehničkom smislu.
Oni koji su bili dovoljno sretni da se dokopaju karata (novinari ih na primjer nisu dobili, pa su često uživali u gledanju stojeći ili s poda), koji su bili spremni gladovati, bdjeti i zbog duhovnih užitaka ustegnuti se ponekad i od osnovnih ekskretornih potreba, svi su oni za svoja skromna odricanja dobili neusporedivo više: osam dana uživanja u izvrsnim djelima.
Bila je to prava svečanost za ljubitelje filma, divna prilika da se na jednom mjestu vidi uglavnom najbolje što je u proteklih godinu-dvije stvoreno u "sedmoj umjetnosti".
Bio je to veliki demanti onih mudrih opservatora koji tvrde kako suvremeni film trpi "krizu publike", "sve žešću konkurenciju televizije", "kako se sve više zatvara", "kako su dvorane sve praznije".
S koliko bezbrižnosti dobar autor može okrenuti leđa tim ispraznim zanovijetanjima!
Jer, u Beogradu su gledaoci uoči festivala, za tili čas, razgrabili šezdeset i pet tisuća ulaznica, praktički sve što se prodavalo.
Iako su ih za festivalskih večeri kod kuće čekale čari malog ekrana, oni su se ipak gurali pred dvoranama, uzimali izvanredne dopuste, plaćali preprodavačima i po petnaest tisuća za jednu ulaznicu (na primjer za "Woodstock"), tukli se s milicijom kad nisu mogli ući bez karte, u nekontroliranom žaru svojih težnji polupali stakla na dvorani kad ih nisu pustili na jednu projekciju, gotovo zgnječili jadnu Agnes Varda koju očito poznaju mnogo slabije od njezinih filmova ...
Možda je film zaista "u krizi", ali koji film? Na većinu dobrih filmova to se ne odnosi. Djela vrijedna spomena danas doživljavaju veće divljenje i priznanje nego što su možda filmovi takvog dometa doživljavali još na početku ovoga stoljeća kad je pokretna slika još bila svjetska senzacija u najbanalnijem, tehničkom smislu.
Tehnologija nasilja i bijeda nadomjestaka
Čime se oni koji nam jezikom kamere imaju što reći bave? Kakve su im preokupacije, teme, poruke? Odgovor bi se mogao sažeti u tri riječi: nasilje, politika, seks.
Nasilje nad čovjekom, nad pojedincem i društvom, nasilje od jučer i današnje, strah od nasilja koje bi moglo doći sutra.
Protiv nasilja na svoj se način bori John Boorman (Džon Burmen) u "Leu posljednjem", a Robert Altman izruguje se do suza u "M. A. S. H. - u" nasilju utjelovljenom u instituciji američke armije.
Slabo obaviještenom gledaocu napredni Bo Widerberg otkrit će u "Adalenu 31" da je proleterska krv za pobjedu demokracije tekla i u čarobnoj Švedskoj, i to samo prije četrdeset godina!
"A jednakost" - kaže na kraju filma režiser - "nije (U Švedskoj - op. autora) ni do danas ostvarena."
Čak i pomalo površna talijanska ljubavna priča "Drama ljubomore" Ettorea Scole (Skolo) ne može bez radničkih demonstracija i socio-političkih aluzija.
Protiv nasilja na svoj se način bori John Boorman (Džon Burmen) u "Leu posljednjem", a Robert Altman izruguje se do suza u "M. A. S. H. - u" nasilju utjelovljenom u instituciji američke armije.
Slabo obaviještenom gledaocu napredni Bo Widerberg otkrit će u "Adalenu 31" da je proleterska krv za pobjedu demokracije tekla i u čarobnoj Švedskoj, i to samo prije četrdeset godina!
"A jednakost" - kaže na kraju filma režiser - "nije (U Švedskoj - op. autora) ni do danas ostvarena."
Čak i pomalo površna talijanska ljubavna priča "Drama ljubomore" Ettorea Scole (Skolo) ne može bez radničkih demonstracija i socio-političkih aluzija.
Svijetu, čini se, ne treba još mnogo eksploziva da ponovno plane u strahovitu buktinju. Uostalom, neprestano se začinju nove vatre, a plameni jezici najčešće ližu one na kojima "ostaje svijet". Svijet će im zacijelo ostati, ali zasad ako su zaista hrabri i progresivni, uživaju najčešće u "blagodatima" pendreka.
Čudno, podjednako ih boli bez obzira tuče li ih socijaldemokratska ili konzervativna palica, bez obzira na to primaju li udarce slijeva ili zdesna, tuku li ih neofašisti ili čuvari građanskih "sloboda". Tim generacijama što se pokušavaju ugurati na svjetsku scenu na kojoj za njih očito nema dovoljno mjesta, bavi se cijela jedna skupina "novih" režisera.
Nasilje i politika u tim su filmovima izmiješani kao "jagode i krv", takav je, naime, naslov Hagmannova filma koji govori o demonstracijama na američkom sveučilištu "Columbia". Gledaocu se otkriva stravičan, gotovo dokumentaran prizor: tisuće studenata ne želi u znak protesta (dio jedne političke akcije) napustiti zgradu sveučilišta i rektor zbog toga poziva "čuvare zakona".
Ekranom teče mučno svjedočanstvo našega vremena, tehnologija nasilnog postupanja s onima koji se usuđuju boriti protiv slabih strana društva u kojemu žive: policajci u odjeći što podsjeća na astronautsku, s naelektriziranim pendrecima u ruci, s aparatima koji po demonstrantima ispuštaju stotine kubika suzavca.
Takvi "čuvari poretka" stupaju, dakle, na scenu i čas kasnije počet će masakr, neravnopravna borba, jer su jedni naoružani do zuba, a drugi goloruki; oni što siju nasilje trenutno pobjeđuju, u prigodnom dekoru: u noći oko sveučilišta okupile su se tisuće građana, a svaki od "gledalaca" drži u ruci upaljenu svijeću... Je li teško zamisliti s koliko će oduševljenja prihvatiti štafetnu palicu povijesti ti isprebijani mladići i djevojke na kojima "ostaje svijet".
Čudno, podjednako ih boli bez obzira tuče li ih socijaldemokratska ili konzervativna palica, bez obzira na to primaju li udarce slijeva ili zdesna, tuku li ih neofašisti ili čuvari građanskih "sloboda". Tim generacijama što se pokušavaju ugurati na svjetsku scenu na kojoj za njih očito nema dovoljno mjesta, bavi se cijela jedna skupina "novih" režisera.
Nasilje i politika u tim su filmovima izmiješani kao "jagode i krv", takav je, naime, naslov Hagmannova filma koji govori o demonstracijama na američkom sveučilištu "Columbia". Gledaocu se otkriva stravičan, gotovo dokumentaran prizor: tisuće studenata ne želi u znak protesta (dio jedne političke akcije) napustiti zgradu sveučilišta i rektor zbog toga poziva "čuvare zakona".
Ekranom teče mučno svjedočanstvo našega vremena, tehnologija nasilnog postupanja s onima koji se usuđuju boriti protiv slabih strana društva u kojemu žive: policajci u odjeći što podsjeća na astronautsku, s naelektriziranim pendrecima u ruci, s aparatima koji po demonstrantima ispuštaju stotine kubika suzavca.
Takvi "čuvari poretka" stupaju, dakle, na scenu i čas kasnije počet će masakr, neravnopravna borba, jer su jedni naoružani do zuba, a drugi goloruki; oni što siju nasilje trenutno pobjeđuju, u prigodnom dekoru: u noći oko sveučilišta okupile su se tisuće građana, a svaki od "gledalaca" drži u ruci upaljenu svijeću... Je li teško zamisliti s koliko će oduševljenja prihvatiti štafetnu palicu povijesti ti isprebijani mladići i djevojke na kojima "ostaje svijet".
Samo, oni kao ni autori koji su nadahnuti njihovim problemima, ne zadovoljavaju se uvijek samo dijagnozama i pasivnim protestom. Neke su rečenice pravi fitilji za dinamit, ekstrakt gorkog iskustva.
Kad Peter Fonda na primjer kaže u "Easy Rideru":
- Tinejdžerima se više ne mogu začepiti usta gumom za žvakanje i ponekom pločom.
Ili, J. Kunen, otac scenarija filma "O jagodama i krvi":
"Zar nije jedinstveno da se ljudi koji vode ili hvale ratove nikad ne hapse, dok su zatvori puni ljudi koji hoće mir?"
Uzgred, naslov "O jagodama ..." potekao je iz komentara jednoga američkoga sveučilišnog rektora koji je izjavio da su mu rezultati studentskih izbora na sveučilištu kojemu je on bio šef važni toliko koliko bi mu bilo važno da mu netko kaže kako studenti vole jagode.
Nisu li riječi glavnog junaka filma (na kraju ga ubija policija) inspirirane upravo protestom protiv takvog cinizma:
"Nekad su ljudi u ovoj zemlji željeli mijenjati stari i stvarati novi, bolji svijet. A danas, do đavola, svi bi mirno htjeli sjediti i čuvati stvari kakve jesu."
Smisao je jasan: mladi čovjek shvaća da problem suvremenog svijeta nije toliko u ideologiji, koliko u vlasti koja se učvrstila, povezala i institucionalizirala do brutalnosti, veoma često bez obzira na ideal i zastavu pod kojom živi.
Kad Peter Fonda na primjer kaže u "Easy Rideru":
- Tinejdžerima se više ne mogu začepiti usta gumom za žvakanje i ponekom pločom.
Ili, J. Kunen, otac scenarija filma "O jagodama i krvi":
"Zar nije jedinstveno da se ljudi koji vode ili hvale ratove nikad ne hapse, dok su zatvori puni ljudi koji hoće mir?"
Uzgred, naslov "O jagodama ..." potekao je iz komentara jednoga američkoga sveučilišnog rektora koji je izjavio da su mu rezultati studentskih izbora na sveučilištu kojemu je on bio šef važni toliko koliko bi mu bilo važno da mu netko kaže kako studenti vole jagode.
Nisu li riječi glavnog junaka filma (na kraju ga ubija policija) inspirirane upravo protestom protiv takvog cinizma:
"Nekad su ljudi u ovoj zemlji željeli mijenjati stari i stvarati novi, bolji svijet. A danas, do đavola, svi bi mirno htjeli sjediti i čuvati stvari kakve jesu."
Smisao je jasan: mladi čovjek shvaća da problem suvremenog svijeta nije toliko u ideologiji, koliko u vlasti koja se učvrstila, povezala i institucionalizirala do brutalnosti, veoma često bez obzira na ideal i zastavu pod kojom živi.
Upravo stoga nije ni čudo što je i novi film postao jedno od oružja otpora. Prošlo je vrijeme kad su vlastodršci mogli bezbrižno šamarati umjetnike. Mnogi im filmski autori danas vraćaju dvostruko, očito svjesni vlastite snage i podrške koju mogu dobiti.
Agnes Varda snima "Crne pantere", fascinantan pamflet protiv američkog društva, ali ne "igrani" (dakle izmišljeni) nego dokumentarni pamflet, zavlačeći se u američke sudove i američke zatvore, varajući vlast i policiju.
Santiago Alvarez snima film "L. B. J." u kojemu bivšega američkog predsjednika dovodi u neposrednu vezu s ubojstvom braće Kennedy i Martina Luthera Kinga. Kad pogledate i slične filmove gledalac osjeti neodoljivu potrebu da svoje ogorčenje poveže s općim, da spoji um s pesnicama. Postali smo tako svjedoci divne činjenice da filmska kamera može biti ubojitija od državnog metka.
Agnes Varda snima "Crne pantere", fascinantan pamflet protiv američkog društva, ali ne "igrani" (dakle izmišljeni) nego dokumentarni pamflet, zavlačeći se u američke sudove i američke zatvore, varajući vlast i policiju.
Santiago Alvarez snima film "L. B. J." u kojemu bivšega američkog predsjednika dovodi u neposrednu vezu s ubojstvom braće Kennedy i Martina Luthera Kinga. Kad pogledate i slične filmove gledalac osjeti neodoljivu potrebu da svoje ogorčenje poveže s općim, da spoji um s pesnicama. Postali smo tako svjedoci divne činjenice da filmska kamera može biti ubojitija od državnog metka.
U "fenomenu generacije" neki talentirani autori (Michael Wadleigh u "Woodstocku", R. E. Miller u "Vijencu pupoljka") bave se, na žalost, sporednim problemima golotinje, "skupnog seksa" i zabavljačkih hipi-seansi. Nijedan od ta dva filma naša publika nije prihvatila s oduševljenjem, iako je za njih najskuplje plaćala karte. Naprotiv, "Jagode i krv" oduševile su upravo mlade. Krv u dvije dimenzije očito je mnogo autentičnija od dvodimenzionalnih zabavljačkih i seksualnih nadomjestaka.
Hemingway (Hemingvej) tvrdio je da u djelima velikih slikara najviše može uživati gladan čovjek. Dušan Makavejev - primijetili su ironično neki na festivalu - vjerojatno misli da se u filmskoj hrabrosti najbolje može uživati poslije pola noći. Naime, u to se vrijeme održavao specijalni program pod naslovom "Konfrontacije", a njegov šef Makavejev nije takav termin, naravno, izabrao namjerno, nego je prihvatio ono što je mogao dobiti.
Protiv svih cenzura
"Konfrontacije" su bile najdefiniraniji program beogradske priredbe, najhrabrija sekcija "Hrabrog novog sveta", jedini program koji je zaista s opravdanjem mogao nositi epitet "festivala". U noćnim satima bili su, naime, prikazani mahom oni filmovi koje običan gledalac vjerojatno nikad neće vidjeti, protiv kojih se bore gotovo sve cenzure.
Kriterij izbora bio je širok, ali ipak specifičan: pravo prikazivanja imali su samo oni autori kojih djela dodiruju neku od granica dopuštenog: filozofsku, estetsku, seksualnu itd.
Vidjeli smo tako monstruozni cjelovečernjak (zanatski izvrstan!) "Trijumf volje", snimljen od nacista u slavu nacizma.
Vidjeli smo već spomenute Vardine "Crne pantere" i antifilm "Lavovska ljubav" u kojemu glumci igraju sebe same.
U toj sekciji prikazan je i film "L. B. J.", te film o američkom potpredsjedniku Spiru Agnewu (Egnju).
Kriterij izbora bio je širok, ali ipak specifičan: pravo prikazivanja imali su samo oni autori kojih djela dodiruju neku od granica dopuštenog: filozofsku, estetsku, seksualnu itd.
Vidjeli smo tako monstruozni cjelovečernjak (zanatski izvrstan!) "Trijumf volje", snimljen od nacista u slavu nacizma.
Vidjeli smo već spomenute Vardine "Crne pantere" i antifilm "Lavovska ljubav" u kojemu glumci igraju sebe same.
U toj sekciji prikazan je i film "L. B. J.", te film o američkom potpredsjedniku Spiru Agnewu (Egnju).
Olaf Palme u sendviču golotinje
Ali, neoprezan gledalac lako je mogao doći do apsurdnog zaključka: suvremene autore ništa manje od sudbine svijeta ne zanimaju ljudske genitalije!
Fenomenološki, zaključak je gotovo tačan. Po čestini pojavljivanja i obrade, seks je zastupljen podjednako kao politika. Gole ženske grudi postale su nezamjenljiv dodatak mnogim scenama i normalan gledalac ne bi smio imati ništa protiv. Nešto je degutantnije kad muškarci ("Ja sam radoznala - žuto") mlataraju preko ekrana svojim spolnim pendrecima.
Dražesno dokumentarno djeluje kad akteri u "Mirnim danima u Klichyju" (po tekstu Henryja Millera) uopće "ne glume" u krevetu.
No, najdalje otišlo se ekstravagantnim Sjomanovim filmovima "Ja sam radoznala - žuto" i "Ja sam radoznala - plavo" (žuto i plavo boje su švedske zastave). Glavna "junakinja" u kratkim predasima između obilnih parenja sa svojim čovjekom (autentično do u pojedinosti) uzima u ruke mikrofon i postavlja Šveđanima, i ne samo njima, pitanja poput "Je li švedsko društvo klasno?" itd.
Među anketiranima pojavljuju se i pokojni Martin Luther King, Evgenij Jevtušenko i, vjerovali ili ne, sadašnji švedski premijer Olaf Palme!
Dražesno dokumentarno djeluje kad akteri u "Mirnim danima u Klichyju" (po tekstu Henryja Millera) uopće "ne glume" u krevetu.
No, najdalje otišlo se ekstravagantnim Sjomanovim filmovima "Ja sam radoznala - žuto" i "Ja sam radoznala - plavo" (žuto i plavo boje su švedske zastave). Glavna "junakinja" u kratkim predasima između obilnih parenja sa svojim čovjekom (autentično do u pojedinosti) uzima u ruke mikrofon i postavlja Šveđanima, i ne samo njima, pitanja poput "Je li švedsko društvo klasno?" itd.
Među anketiranima pojavljuju se i pokojni Martin Luther King, Evgenij Jevtušenko i, vjerovali ili ne, sadašnji švedski premijer Olaf Palme!
Seks i politika ruku pod ruku?! Promotrene pažljivije, stvari možda i nisu tako čudne! Prvo, očito je da se mnogi autori plaše da svoje dublje (političke, filozofske itd.) preokupacije neće moći plasirati na tržište kojim vladaju komercijalni zakoni, ako tim svojim preokupacijama ne dodaju konjunkturnu ambalažu.
A upravo takva ambalaža, roba koja ide, jest (još i sada) dvodimenzionalni seks. Na jednoj pak višoj razini, onda kad seks i fizička ljubav nisu senzacija nego jedan od osjećaja koji najdublje vežu ljude ("Adalen 31") koegzistencija političkog i emocionalnog (seksualnog, ljudskog) gotovo je logična: u jednom vremenu kad se sve više manipulira ne samo pojedincima, nego cijelim narodima i kontinentima, individualno, elementarno, ljudsko, praiskonsko, sve više, razumije se, dobiva na cijeni.
A upravo takva ambalaža, roba koja ide, jest (još i sada) dvodimenzionalni seks. Na jednoj pak višoj razini, onda kad seks i fizička ljubav nisu senzacija nego jedan od osjećaja koji najdublje vežu ljude ("Adalen 31") koegzistencija političkog i emocionalnog (seksualnog, ljudskog) gotovo je logična: u jednom vremenu kad se sve više manipulira ne samo pojedincima, nego cijelim narodima i kontinentima, individualno, elementarno, ljudsko, praiskonsko, sve više, razumije se, dobiva na cijeni.
Žestoka autorska angažiranost, dovedena često do granica apsurda - tko će se u vremenu takvog filma usuditi baviti osobnim problemima i razmišljanjima? Ipak, ima i takvih. Bergmanova "Strast" duboko je poniranje u ljudsku psihu, Fellinijev "Satyricon" strahovito je skupa i uspjela, iako gotovo privatna, igrarija.
S ruba svog lucidnog uma Stanley Kubrick (Stenli Kjubrik) u "Odiseji 2001", filmu "nakon kojega se nema više što snimiti", koji obuhvaća nevjerojatan raspon od četiri milijuna godina, materiju i antimateriju, u kojemu podjednako dobro glume majmuni i ljudi, u toj "Odiseji" koju samo naivčina može shvatiti kao "science-fiction", a gledalac koji rezonira na autorovoj valnoj dužini otkriva mnogo dublje kozmičko oranje.
Kubrick postavlja presudno pitanje koje je u isto vrijeme duboko individualno i opće ljudsko: čovječe, što radiš u svemiru? Što zapravo hoćeš?
Kubrick postavlja presudno pitanje koje je u isto vrijeme duboko individualno i opće ljudsko: čovječe, što radiš u svemiru? Što zapravo hoćeš?
Društvena, psihološka, estetska angažiranost, borba protiv svih oblika nasilja - to je dijagnoza svjetskog filma danas koja se nameće nakon beogradske smotre.
Efikasni u dijagnosticiranju zla, optužbama i destrukciji, moderni su autori kao i oni za koje se zalažu, mnogo manje djelotvorni u prijedlozima i odabiranju ciljeva za koje se treba boriti. Za razorene stare odnose oni često obećavaju još veću konfuziju. Ali, nije li funkcija umjetnosti upravo u tome da postavlja pitanja, a ne da daje odgovore? Držeći se toga moderni su autori osvojili svjetsku, pa i našu publiku.
Efikasni u dijagnosticiranju zla, optužbama i destrukciji, moderni su autori kao i oni za koje se zalažu, mnogo manje djelotvorni u prijedlozima i odabiranju ciljeva za koje se treba boriti. Za razorene stare odnose oni često obećavaju još veću konfuziju. Ali, nije li funkcija umjetnosti upravo u tome da postavlja pitanja, a ne da daje odgovore? Držeći se toga moderni su autori osvojili svjetsku, pa i našu publiku.
U valorizaciji prvoga našeg "međunarodnog" festivala, valja lučiti između sadržaja i svrhe te priredbe.
Sadržaj je bio izvrstan, uz rijetke iznimke (poput imbecilne "Izadore"), bilo je to zaista "vrhnje" nove svjetske kinematografije. To je "vrhnje", međutim, napabirčeno sa svih velikih svjetskih festivala, dakle, posuđeno, i to sa zakašnjenjem, iako ne s velikim. Izvrstan sadržaj ne može se, dakle, ubrojiti u specifične "festivalske zasluge".
"Najfestivalskiji" profil imala je svakako sekcija "Konfrontacije", jer je obuhvaćala uglavnom filmove koji se gotovo i ne mogu vidjeti u kino-mreži.
Najveća zamjerka festivalu u tome je što - nije festival. To je zapravo superrevija pretpremijernih filmova, a za takvu reviju nije potrebno ni trošiti toliko novca, niti je "kititi" tolikim gostima od kojih mnogi očito nisu znali što bi zapravo na festivalu radili.
Beograd je, rečeno je već, pošto-poto htio imati veliku filmsku priredbu i ima je, ali u zemlji u kojoj je život zaista materijalno i kulturno bogat nitko nema potrebe, a ni prilike, da od najnovijih filmova već nagrađenih širom svijeta pravi "festival" i da mu posebno hodočasti.
Čovjek te filmove može kod kuće gledati bez ikakve nacionalne festivalske pozlate ili bojazni da će ih čekati godinama dok uđu u normalnu distribuciju. U njegovu uličnom kinematografu novi film igra praktički odmah pošto je proizveden.
Čovjek te filmove može kod kuće gledati bez ikakve nacionalne festivalske pozlate ili bojazni da će ih čekati godinama dok uđu u normalnu distribuciju. U njegovu uličnom kinematografu novi film igra praktički odmah pošto je proizveden.
Napisao: Marko Goluža (VUS, 1971.)
