Januar 1990: O Branimiru
Johnnyju Štuliću smo tokom prošle godine objavili dva teksta.
Reklo bi se, ni malo, ni mnogo.
Pa ipak, u oba slučaja, reakcija
čitalaca Pop Rocka bila je identična i svela bi se na jedno
pitanje: "Zašto o Johnnyju pišete tako skromno, pa čak i
prostorno neadekvatno, a tamo o nekim p... u hvalospevima čak i po
nekoliko strana". Da bismo izašli u susret brojnim poštovaocima
i fanaticima Štulićeve muzike (tekstova, naravno) odlučili smo da
se uključimo kasetofon i... i samo On da priča!
Sve se odigrava u stanu gitariste
Jurice Pađena (Jurice, hvala ti - Redakcija), gde se Johnny smestio
pomalo inkognito - daleko od svih onih u Zagrebu koji bi mogli da mu
smetaju u životu!
"Niko ne zna šta je muzika. To se
ne jede, to se ne može onjušiti. To su neke stvari koje nam nisu
potrebne. Mogli bismo bez njih, u principu. Samo smetaju...
... Nakon "Filigranskih pločnika"
počelo je generalno kaširanje. Nisam ja kriv, nego oni koji se
guraju preko mene. Ja nisam ni na kome napravio karijeru, a puno
ljudi je napravilo karijeru na meni. I nije mi žao zbog toga. Bolje
da su se ogrebali o mene, nego o drugoga. Ja sam imao koristi od The
Beatles, zato što su mi oni dali ljepotu i ja sam to širio dalje. A
ovi drugi samo uzimaju i nikakvu ljepotu ne daju. Ako nemaju dignitet
i ne poštuju to što rade, što se ne guraju negdje drugdje? Što će
poslije ovih da dođe? Koga će oni da ubace u to?
Ne kažem da je to loše. Možda su
narodni heroji zato što su konačno zatvorili pristup u te gluposti
koje rade. Ali, bilo šta što čovjek radi, to je štafeta. Da nije
bilo nešto za mene, nikakve koristi od mene ne bi bilo. Oni su
paraziti, (domaći muzičari - prim. red.) samo troše. A moraš, ne
samo da im toleriraš, nego i da im pušiš... Da govoriš da su oni
dobri, carevo novo ruho. Svi ostali su kukavice, niko to ne smije da
kaže. Zapravo, mi smo najhrabriji kada seremo po Johnnyju. Tako i
treba...
Čim me nema, nešto fali
... Vođa?... Bolje ja, nego bilo ko
drugi. Što se mene tiče. Imaju dobar uzor, to je sigurno. Zašto
ljudi ne bi voljeli mene? Zašto ja nemam pravo da živim, a drugi
imaju? Zašto ljudi mogu da vole sve druge, ali mene ne smiju? To je
još uvijek zabranjeno. To je dobro. Što si više zabranjen, više
te vole. Nikada nisam bio idol. Ali mogao bih da budem...
... Čovjek ima strah. Kada ne bi imao
strah, ne bi radio pjesme. Plašim se svega. Ja sam najveća kukavica
na kugli zemaljskoj. Knjiga kaže: "Kad čovjek izgubi strah,
nešto strašno će se dogoditi". Strah je Božji. Dobar je
strah. I tko se više boji, taj pobjedi. Na žalost. Jednom sam
rekao: "Kukavica sam zato što sam čovjek. Sve što čovjek
radi, radi iz straha". Moram sebe da citiram, jer nitko bolje to
od mene nije rekao...
... Šta ja, zapravo, radim? Muziku,
melodiju? Poznat sam po tekstovima. Ako ćemo pošteno, više od
tekstova i muzike, po intervjuima. Mogao bih naplaćivati intervjue.
Ma, znam da mogu sve. Tko ima duha može sve, tko nema duha - nema
duha. A takvih ima koliko hoćeš. Pogledam oko sebe; ako drugi mogu,
ja nemam šta da brinem. Kada sam ja prisutan, grozno je, užasno,
svi se pljuju, ali opet funkcionira. Čim mene nema, nešto fali, je
l'tako?
... Pjevanje je duh. Lennon je bio
pravi pjevač. Imao je prije taj blues u glasu. Imao je tu tugu koja
te veže. Jer, život je velika igra. Uglavnom za sve. Da nije tuge,
ne bi ga bilo...
... Kada čovjek nešto ne vidi, on to
i ne osjeća. Kada čovjek osjeća zavist, mržnju ili bilo šta
drugo, to znači da i on može. Zašto bi inače bio zavidan, kada ne
bi osjećao da je zakinut, znači da može. To je moja funkcija. Kao
krpa pred bikom, koja stalno maše pred očima. To je vrlo riskantan
biznis. Ali, u principu, ljudi hoće da se zabavljaju, ako ništa
drugo...
... Zašto sam ja počeo da radim
pjesme? Ja sam počeo da radim pjesme zato što sam morao nešto
svirati. Ne mogu se The Beatles bolje svirati, nego što se sviralo,
tu nije bilo prostora za mene. Ja sam to napravio iz gole nužde.
Više sam se trudio nego na svojim pjesmama, jer za tuđe stvari ja
imam više respekta, nego za svoje. Meni je to drago i hoću to da
sviram...
Ne cijenim nikoga
...Vremenom će ljudi sve više skidati
moje stvari, jer nema pjesama. To je postalo moda kada sam ja to
počeo da radim. Ja maknem, cijeli svijet se počne kretati. To bi
čovjeku trebalo da laska. Meni ne laska.
... Teško komuniciram sa okolinom, ali
se zato to kompenzira u nekim drugim stvarima. Jebeš ljude koje svi
vole. Takvi ne mogu nikad ništa da naprave. Takvi ne pokreću
svijet...
... Imam ili nemam poštovanja prema
drugim muzičarima, to je moje privatno mišljenje. U principu, ne
cijenim nikog. Sve ih znam, znam kakvi su i ne daj bože da ljudi
znaju kakvi su muzikanti. Njih trojica, četvorica, pa kad razvezu...
To je sviranje. Ništa van toga nema. Svi ovi frustrirani, sve je
to...
... Volim snimati. Čovjek kada ide
snimati, to je kao kada radi film. Ja sam ti i režiser i glumac...
Nema prečih stvari od toga. Preča stvar je kada ovako objašnjavaš
svoj javni rad, van toga nema ništa. Svirati, snimati, objašnjavati,
više ti i ne treba...
A šta da radim...
... Čudan je taj Cukić. Dejan Cukić.
Uzeo moju pesmu ("A šta da radim" - prim. redakcije) bez
pitanja, vjerojatno na nju prodao nešto svog albuma i nikom ništa.
Zapravo, nikakve koristi od toga nisam imao. Čak ni paru nisam
vidio. Povrh svega toga, Cukić je tu pjesmu loše otpjevao, loše
snimio, loše obradio, ako je uopće riječ o obradi, loše
producirao... Sretnem ga ja i to mu sve lijepo kažem. Valjda kao
autor te pjesme na to imam prava. A on, zamislite, em mi unakazio
pjesmu, em se još zbog moje iskrenosti naljutio. Svašta u ovom
našem svijetu se događa, zaista svašta...
Slobodno razmišljanje...
... O Vješticama ne mislim ništa. Baš
ništa. Doduše, čuo sam jednu ili dvije njihove pjesme i to je sve.
Svi članovi ovoga benda su prošli "kroz moje ruke". To
što trenutno rade... Ma, ja na to gledam kao... Kao kada dijete ima
potrebu za zvečkom! Oni, vjerojatno, imaju potrebu da sviraju...
... Iako se to, možda, u ono vrijeme
nije tako činilo, mislim da su Azrini koncerti od prije dvije i po
godine bili OK. Naročito, sa ove vremenske distance, kada vidim šta
se na domaćoj sceni sada odigrava. Tu, po mom kompetentnom
mišljenju, niko nema blage veze! I zato se pitam - zašto se neki
ljudi bave poslom za koji nemaju ni trunke talenta? Odgovor ću
dobiti...
... Bez želje da ikome podilazim, ali
duboko smatram da beogradska publika u sebi ima nešto posebno. Nešto
što ni u jednom gradu nisam osjetio. To je nešto kao povratna
energija, koja kroz uzdah ili huk ide iz publike prema muzičarima na
sceni. Beogradski SKC ili Dom omladine Beograda ostaju mi iz tog
razloga u najprijatnijoj uspomeni...
... Trenutno pripremam novi materijal.
Od starosjedilaca, tu je samo gitarista Jurica Pađen. Ostale još
nisam dobro upoznao. To su neki Juričini pajtosi. Snimiću onoliko
pjesama koliko ih budem u datom trenutku imao. I to sve, kao i do
sada. Kakve su? Pojma nemam. O tome uopće ne razmišljam. Znam samo,
slično prethodnim pločama, da će to biti nešto najbolje što mi u
ovom vremenu i momentu padne na pamet. U kreativnom smislu, naravno.
Bolje, i da hoću, ne mogu...
(Ne)zameranje ili...
... Čitam prije neki dan Pop Rock sa
Bajagom na naslovnoj stranici i razmišljam - dokle sa tim Bajagom?
Dokle toliko afirmativnih tekstova u Pop Rocku o njemu? Eto, na
primjer, ona recenzija o njegovom duplom albumu "uživo".
To je čista propaganda nečega što ne zaslužuje ni po' lule
duhana. Pitam se, da li je autoru tog teksta (Dušan Vesić - prim.
redakcije) neko dao pare da baš takvu propagandu i reklamu napravi
Bajagi? Mada, iako u to ne vjerujem, više sam sklon mišljenju da
beogradski novinari nemaju hrabrosti da iskreno i sa distance pišu o
"svojim" muzičarima. Nezamjeranja, vjerojatno, radi. I to
ne samo kada se radi o Bajagi, već i o Čorbi... "
(Pop Rock, 1990.)