April 1979: Iz mnoštva priča o našoj,
jugoslovenskoj solidarnosti prema postradalima u katastrofalnom
zemljotresu u Crnogorskom primorju, izdvojili smo samo jednu. Storija
govori o humanosti jednog Maglajlije, ali nije usamljena, jer sličnih
primjera ima zaista napretek. Ovo je, konačno, kazivanje o svima
nama...
Priča slična hiljadama, a toliko
različita. Priča nastala u trenutku opšte solidarnosti naših
naroda i narodnosti. Priča o Dževadu Bašiću, dvadeset
sedmogodišnjem ugostiteljskom radniku iz Maglaja...
...koji je na vijest
o katastrofalnom zemljotresu na Crnogorskom primorju svoja osjećanja
izrazio jednostavno ljudski.
Od onoga što je sa suprugom uštedio
kupio je 50 ćebadi i 3 šatora, sjeo u svog "stojadina" i
krenuo na put dugačak gotovo 600 kilometara, da svojim prilogom
umanji patnje unesrećenih,
"Odnesi im ćebad"
Penjali smo se uskim kaldrmisanim
sokakom u Gornju mahalu do kuće u kojoj živi Dževad Bašić sa
suprugom Džihom i kćerkama Selmom i Eminom. U staroj, nedavno
renoviranoj kući sve je ukusno namješteno. Srdačno nas primaju.
- Zar novinari? Ne ljutite se. Nisam
navikao. Nisam gledao, a kažu, i na televiziji sam bio. Ja tek sada
ne mogu da se snađem. Otkako sam se vratio iz Titograda svi mi
prilaze, stišću ruke, čestitaju. A ja sam učinio ono što mi svi
radimo, pogotovo u ovakvim prilikama. Da kupimo ćebad i šatore,
odlučili smo supruga i ja zajedno. Džiha je plakala slušajući
vijesti, posebno nam je bilo žao djece koja ni život još nisu
upoznala.
"Hajde, Dževdo, odnesi im ćebadi", govorila je.
Sutradan smo zajedno
kupovali, spakovali u kola i ja sam krenuo prema Titogradu. Cijelim
putem od Maglaja do Titograda moje su misli bile sa tim ljudima. Kiša
je padala, nebo se otvorilo. Teško je bilo voziti, a ja sam želio
jedino da stignem što prije.
U Titogradu sam se brzo snašao. Javio
sam se u Štab civilne zaštite. Pitaju me iz koje sam radne
organizacije. Ne mogu da povjeruju da sam iz dalekog Maglaja došao
da lično predam svoj prilog. Bili su iznenađeni.
U Štabu civilne zaštite u Titogradu
me upoznavaju, kažu: "Došao drug iz Bosne", zahvaljuju
mi. Priđe mi jedan krupan čovjek i kaže onako crnogorski: "Junače,
da ti stisnem ruku na požrtvovanju i poštenju, a sad, hajd, odmori
se".
Jedan vaš kolega, novinar, koji me je
kasnije odveo u televiziju, reče mi: "Dževade, ćebad i
šatori, koje si donio, već su raspoređeni i putuju tamo gdje su
najpotrebniji".
Tog trenutka ja sam bio svjestan da sam svoj
zadatak ispunio. To osjećanje pamtiću, čini mi se, dok sam živ.
Pomoć stiže...
Priča teče u jednom dahu. Priča je
čovjek kome ne biste dali ni dvadesetak godina da nema ozbiljnosti
na tom gotovo dječijem licu.
- Možda vam sve nisam ni rekao onako kako to osjećam. Nisam navikao
na ovakve razgovore. Zavolio sam Crnogorsko primorje prije
desetak godina i tamo provodim svoje godišnje odmore. Još ne mogu
da se pomirim sa tim da je stari grad u Kotoru gotovo potpuno
uništen. Zar prirodne sile moraju biti tako nemilosrdne? Samo da
kiše ne padaju. Sve će to ponovo biti kao i prije.
Jer, vidite i
sami kako pomoć stiže sa svih strana. Svi smo mi jedno. Izgradiće
Crnogorsko primorje opet kao što je i bilo i ja ću opet ići tamo.
Možda i ovog ljeta.
Zapišite, molim vas, i ovo: moja kuća je u
svako doba otvorena i rado bih primio djecu iz svih krajeva. Neka se
zajedno igraju sa mojom Selmom i Eminom.
Pravo je zadovoljstvo slušati Dževada
Bašića i biti njegov gost. Dževad je vrijedan ugostiteljski
radnik. Sa svojih 27 godina postigao je mnogo. Radi u iznajmljenoj
ugostiteljskoj radnji; kad kućni poslovi dozvole, pomaže mu i
supruga Džiha.
Dževad je član SKJ, aktivan je član svoje Osnovne
organizacije Saveza rezervnih vojnih starješina, za što je nedavno
i unaprijeđen. Redovan je davalac krvi. Do sada ju je dao devet
puta, deseti put biće za postradale, u akciji koja se priprema u
Maglaju.
Priča možda obična, slična hiljadama, priča naša,
zajednička.
Tekst: F. Zupčević (Ven, 1979.)