Prosinac 1989: U vrijeme kad su
njihovi vršnjaci uveliko trenirali u dvorani Jugoplastike pod
nadzorom dvojice učitelja najmlađih uzrasta "žutih",
Igora Karkovića i Petra Bezelja, "debeljuca" Dino Rađa i
"Oliva" Toni Kukoč nisu ni pomišljali na to da pođu među
obruče splitske košarkaške tvrđave na Gripama.
- Dvorana Jugoplastike udaljena je od
zgrade u kojoj živimo stotinu metara, tu nam je pred nosom, Toni je
kraj nje prolazio barem dvaput dnevno, nikad nije spominjao mogućnost
da bi pokušao trenirati košarku.
Bez obzira na to što je
svakodnevno "trenirao" u kuhinji gađajući teniskom
lopticom improvizirani mali obruč kojeg sam montirao na okvir
vratiju - prisjeća se Tonijevih "pretkošarkaških" dana
njegov otac Ante.
Košarka je bila daleko i od familije
Rađa. Majka Dunja nije mnogo marila za sport, otac Niko je bio (još
je uvijek) veliki zanesenjak kad je o malom nogometu riječ, nije im
padalo na um da bi njihov Dino, budući da je već bio najviši
"osmaš", mogao probati proturati loptu kroz obruč.
Dobro, kako su onda Dino i Toni uopće
došli na Gripe? Posve slučajno. Jasno, najvjerojatnije bi se jednog
dana obojica našla u dvorani Jugoplastike, ali zaista su na Gripe
stigli spletom slučajnih okolnosti.
- Mama, tata, sestra i ja redovito smo
se kupali u splitskoj uvali Bene na Marjanu - vratio se na svoj
košarkaški početak Toni Kukoč - Tako je bilo i tog srpanjskog
dana 1983. godine. Roditelji su bili u moru, sestra se sunčala na
molu, ja sam nešto skakao, plivao, bacao se u moru... Odjednom mi je
došao neki čovjek, doplivao je do mene, kazao mi: "Mali, bi li
ti došao trenirat košarku? Zovem se Igor Karković, trener sam
najmlađih kategorija u Jugoplastici, dođi u dvoranu, javi mi se,
ponesi sa sobom sportsku opremu". Imao sam nepunih 15 godina,
ostao sam zbunjen nakon što mi je trener Karković to kazao,
otplivao sam na obalu i odmah to saopćio roditeljima. Već u tom
trenutku želio sam da što prije dođe rujan, da počnem trenirati
košarku.
Igor Karković, trener Jugoplastike
koji je nanjušio mnoge talente koji su poslije postali poznati
igrači "žutih", odlično se sjeća tog.
- Supruga i ja vozikali smo se brodom,
palo nam je na pamet da odemo do uvale Bene jer tamo nismo odavno
bili. U Benama je tog jutra bilo puno kupača, sjećam se, brodom
nisam mogao doći blizu obale, usidrio sam se malo dalje od ulaza,
sjedio sam na pramcu, bio lijen skočiti u more i okupati se. Ubrzo
sam primijetio jednog momka, trčao je, skakao u more, plivao...
Kad je doplivao bliže brodu, odmah sam
uočio da je dosta mlad i dosta dug. Primijetio sam da ima duge ruke,
još dok je trčao da bi skočio u more vidio sam da nije "trutast",
da ima odličnu koordinaciju pokreta. Nije mi bio poznata "faca",
znao sam da ne trenira košarku, pomislio sam da možda nije neki
turist iz unutrašnjosti gdje ga je sigurno uočio neki košarkaški
trener.
Ali čuo sam da govori "po
splitski", nije bilo dvojbe, skočio sam s broda i otplivao
prema tom mladiću. Kazao sam mu tko sam i što radim, rekao sa mu da
mi se javi u dvoranu, da se pokuša okušati među košarkašima.
Dina Rađu nije nitko uočio kao
potencijalnog košarkaša i pozvao na Gripe. Zapravo, pozvao ga je
njegov prijatelj i vršnjak Denis Bule...
- Zaista smo se bili razlijenili, bili
smo naprosto "zatrpani" crtanim stripovima, sjedili smo na
kauču kod mene u stanu, Denis mi je kazao: "Dini, ajmo trenirat
košarku". Kako mu je na pamet pala baš košarka, zašto baš
tad, nemam pojma. O košarci nismo nikad govorili, znali smo za
Jugoplastiku ali nismo planirali pokušati igrati košarku. Sve do
tog časa dok Denis nije predložio tu ideju. Imao sam tad 15 godina,
čini mi se da sam bio visok 188 centimetara, došao sam na Gripe,
javio sam se treneru Petru Bezelju i kazao mu: "Šjor, ja bih
trenirao košarku"! - sjeća se Dino Rađa.
I nastavlja:
- Puno sam se sramio na početku. Nisam
znao ništa. Lopta mi se činila neobično velika, teška, nikako
nisam uspijevao naučiti ono osnovno, desni i lijevi dvokorak,
djelovao sam dosta tromo, kad bismo radili bez lopte bio mi je veliki
napor uraditi i jedan "trbušnjak". Pomišljao sam da se
ostavim košarke, nisam želio o tome ništa govoriti ocu i majci
koji su bili zadovoljni da se bavim nekim sportom, a ne da, kako je
znala govoriti moja majka, "po cijeli dan ležim na kauču,
čitam stripove i jedem".
Da već na početku nije izgubio volju
za košarkom, prema njegovim riječima, najviše su pridonijeli neki
stariji igrači s kojima je trenirao:
- Bila je to "superklapa":
Turod, Lerotić, Marinković, Bezić, Caktaš... Časna riječ,
nevjerojatno je koliko su me bodrili, davali mi kuraže, volje za
treningom. Ubrzo sam bio siguran da sam izabrao sport koji me u
potpunosti osvojio...
A Toni? On je dočekao rujan 1983.
godine i javio se na Gripe treneru Igoru Karkoviću:
- Karković mi je kazao da mi on neće
biti trener, ovisno o terminu kad sam išao u školu, trenirali su me
Petar Bezelj i Ivo Jurčević. Sjećam se, s lijevim dvokorakom nisam
imao nikakvih teškoća, "popio" sam ga odmah, ali nikako
mi nije uspjevalo shvatiti kako ide desni. Činilo mi se nekako sve
naopako, da to neću nikada naučiti, kad bih kretao prema košu sa
zadatkom da napravim desni dvokorak razmišljao bih kojom nogom moram
krenuti, spetljao bih se, na kraju ne bi ispalo ništa. Ni lijevi ni
desni dvokorak...
Dino Rađa je brzo svladao početničke
muke, postao je član druge kadetske ekipe Jugoplastike koja je
igrala pod imenom Gripe. Dino veli:
- Vodio nas je Zoran Grašo. Bili smo
prvaci u ovoj južnoj skupini Republičke lige, ali nisu nam
dozvolili da idemo na prvenstvo Hrvatske jer tu je igrala prva
kadetska ekipa Jugoplastike. Objašnjenje je bilo "da bi bilo
vrlo nezgodno da igraju dvije ekipe Jugoplastike bez obzira na to što
se mi zovemo Gripe."
To me pogodilo, mislio sam da ću
sudjelovati na tom prvenstvu, izgledalo je da će se sve izjaloviti.
Ali ipak sam igrao na kadetskom prvenstvu Hrvatske. U sastavu
Jugoplastike, bili smo republički prvaci. Jugoplastici je pripala
organizacija kadetskog prvenstva Jugoslavije, "pucali" smo
na sigurni naslov državnog prvaka...
Toni Kukoč je dosta brzo ušao među
kadete. Uz Petra Bezelja, koji ga je zajedno s Ivom Jurčevićem učio
prvim košarkaškim pokretima, u kadetskom uzrastu trenirao ga je i
Igor Karković, čovjek koji ga je otrkio i doveo na Gripe. Igor
Karković se sa zadrškom od pet-šest godina sjeća Tonijevih
kadetskih početaka:
- Bio je štrkljast, duge ruke, duge
noge, nekad malo pognut, usporenih kretnji... Kako uvijek u
gledalištu za vrijeme treninga ima nekoga, na jednom od treninga čuo
sam preko uha da su ga prozvali "Pink Panther". Toniju je
mnogo koristilo to što je igrao nogomet. Koordinacija pokreta bila
mu je, s obzirom na njegovu visinu, izvanredna. Znao je trčati,
mijenjati ritam, a već u tim prvim kadetskim danima izvlačio se od
koša, vidjelo se da mu je draže proigrati suigrača nego postići
koš - sjeća se Igor Karković.
Došlo je i vrijeme odigravanja
finalnog turnira kadetskog prvenstva Jugoslavije 1984. godine.
Domaćin je bio Split, u sastavu "žutih" našli su se kao
natjecatelji sasvim neiskusni Toni Kukoč i "stari borac"
Dino Rađa. Čekao se prvi naslov državnog prvaka, i Dino i Toni
maštali su o tom prvom "velikom zlatu", ali on je otišao
u - Zagreb.
U finalu, tog nedjeljnog jutra, Cibona
je svladala Jugoplastiku. Dok su mladi "cibosi" na centru
Gripa "pleli" klupko radosti, njihovi "žuti"
vršnjaci odjurili su u svlačionice. Suza nije manjkalo.
- Ajme, što mi je bilo teško - kaže
Dino - Bilo je dosta gledalaca, gotovo cijela uprava kluba, a na
kraju izgubismo. Taj me poraz dugo pekao...
A Toni, premda na toj utakmici nije ni
ulazio u igru budući da je tek upao u natjecateljsku ekipu, htio se
nakon toga poraza - ostaviti košarke?!
- Kako ne bih tako mislio! - kao da se
još i danas žesti Toni. - Svima su nam na utakmicu došle familije,
sve smo nekako pripremili na to da ćemo biti prvaci, a onda smo
"izvisili"...
Izolirati kadetske od juniorskih,
juniorske od seniorskih dana u košarkaškom životu Dina Rađe i
Tonija Kukoča gotovo je nemoguće. To se kod njih sve izmiješalo,
bilo je dana kad su u isto vrijeme bili - kadeti, juniori i seniori!
Igrajući za juniorsku momčad
Jugoplastike, i Dino i Toni dvaput su se okitili naslovom državnog
prvaka - u Kraljevu i Herceg Novom.
- Sjećam se Kraljeva, vodio nas je
Petar Bezelj. U finalu je odigrana "strašna" utakmica
između nas i Budućnosti. Budućnost je tad imala superkvalitetnu
juniorsku momčad. Za njih su u Kraljevu igrali Paspalj, Radulović,
Pavićević.... Dvorana je bila dupkom puna, u izvanrednoj utakmici
smo ih dobili. Bila je to velika pobjeda - prisjeća se Kukoč.
Tog prvenstva sjeća se i Dino:
- Vlade Divac je tad igrao za juniorsku
momčad kraljevačke Sloge. Već smo bili dobri s priprema
reprezentacije, s Vladom sam ostao veliki prijatelj do današnjih
dana.
Kukoč i Rađa osvojili su još jedan
juniorski naslov. Bilo je to u Herceg-novom, kad su omladince "žutih"
vodili Zoran Grašo i Igor Karković.
Košarkaškim Splitom se već čulo da
su na Gripama dva mlada košarkaša koji će naslijediti Petra
Skansija, Ratu Tvrdića, Damira Šolmana, Željka Jerkova... Željko
Jerkov bio je uzor Dinu Rađi:
- Da, Jerkov mi je bio uzor. Kad sam
zagrizao u košarku, pokušao sam ga kopirati...
Toni ne govori o nekom svom uzoru,
ističe da su mu stalno govorili da se zavlači pod koš, ali njemu
je bilo mnogo milije - izvlačiti se dalje od njega!
Rađin i Kukočev ekstra-talent nije
prošao nezapaženo ni oku utemeljitelja splitske muške košarke
Branka Radovića, koji je nakon nekoliko utakmica na kojima je gledao
Dina i Tonija kazao:
- Ova dvojica se znaju "u dušu".
Čini mi se da jedan unaprijed zna što će drugi učiniti. Oni su
budućnost Jugoplastike. Bit će to "strašan" tandem!
Napisao: Milorad Bibić (Sprint, 1989.)
