Pages

Sledge Hammer: U čemu je tajna popularnosti detektiva koji je osvojio srca jugoslovenskih TV gledalaca?

Travanj 1989: Sledge Hammer težak je kovački malj ili metafora za snažan udarac. Inspektor Hammer najnespretnije je utjelovljenje te metafore, a to je dokazano i u programu naše televizije: njegova trapava agresivnost nikad nije imala nikakve posljedice, osim jedne: postao je, naime, najomiljeniji junak ljubitelja parodije...

"Vjerujte mi, znam što radim" (Trust me, I know what I'm doing) - rečenica koju na početku svake epizode krimi-serije Sledge Hammer izgovara naslovni junak, ponajbolje bi pristajala - autorima. 

Naime, njima je u jednoj niskobudžetskoj seriji uspjelo isparodirati krimiće. Krimići, kao i ostali takozvani trivijalni žanrovi (ljubavni, znanstveno-fantastični, horor), funkcioniraju po vrlo čvrstom osnovnom obrascu, koji, iako se to na prvi pogled čini paradoksalnim, nije nimalo lako parodirati. 

Parodija je namjerno prenaglašavanje u želji da se zadani obrazac prikaže u svoj svojoj apsurdnosti, no problem je s trivijalnim žanrovima taj što oni apsurdnost svoje konstrukcije uopće ne skrivaju. Ako se pokuša stvoriti anti-obrazac (s likovima drukčije motivacije, fabulom drukčijeg raspleta) izlazi se iz žanra, a razarajući obrazac (ubrzanjem, ili nekim drugim načinom "raskrinkavanja" apsurdnosti), skreće se pozornost na apsurdnost koju taj obrazac najčešće i ne krije (sjetite se samo one odrasle djece koju majke uporno pronalaze u Dinastiji), pa sam mehanizam postaje neupotrebljiv. Raspada se.

Taj je problem autor Sledge Hammera, Alan Spencer (koji se na špici neprestano pojavljuje pod šifrom "created by"), riješio tako da je parodiju izveo na dva nivoa. 

Prvi je unutar osnovnog okvira - parodija tipičnog junaka, superpolicajca, i likova koji ga okružuju (Sledge Hammer, partner mu je Dori Doro i njihov šef, kapetan Trunk), a drugi je na nivou priče, jer je svaka epizoda duhovita parodija tipičnih krimi-sižea, odnosno poznatih filmskih ili televizijskih junaka.


Samo ne tipičan



Dakako, ključna figura uspjeha serije jest naslovni junak Sledge Hammer (glumi ga sjajni David Rasche), policajac koji se, kao i svi tipični junaci u krimićima, sam ili s partnerom bori protiv nasilja - s jedne, i birokratskih pravila koji mu sputavaju djelovanje s druge strane. 

Ta nam je zajednička točka potrebna da znamo što smo željeli isparodirati. Sledge Hammer i neki tipičan junak postižu isti cilj (hvatanje kriminalca) potpuno različitim sredstvima, kao odraz razlike u karakterima! 

Tipičan junak radi svoj posao iz duboke humanosti i mržnje prema nasilju (unatoč maloj plaći i velikom riziku), puca samo u samoobrani ili nakon nekoliko uzastopnih poziva na predaju, trudi se da što lakše rani lopova, a ako slučajno nekoga ubije - ima duboke traume. 

Sledge je policajac jer voli nasilje. Ili, kako sam savjetuje drugima: "Voli razbijati, pucati, tući, ubijati! Neka postane pajkan, pa će mu za to još i plaćati!" 

Sledge je opsjednut i oružjem i pucanjem. Njegov je najbolji prijatelj magnum, od kojeg se nikad ne razdvaja bez težih posljedica - bilo psihičkih (kad je po dužnosti morao ići u zatvor), bilo fizičkih (kad je šepao jer ga nije ponio u crkvu na nečije vjenčanje). Stan mu je pretvoren u streljanu s posterima oružja po zidu i brojnim eksplozivnim zamkama.

Najbolje rješenje u bilo kojoj situaciji za Sledgea jest - pozvati prijatelja u pomoć. Bilo da otvara vrata, bilo da peca ribu ("Danas su ribe uistinu pune olova!"). Njegova vezanost za revolver omogućila je najduhovitije dijaloge ili najbolje viceve qui pro quo (kad svi misle da opisuje Doro, a Sledge govori o magnumu).

Dok tipičnog junaka žena ostavlja jer više ne može podnijeti napetost u kojoj živi i neprestani strah za voljenu osobu u opasnosti (sic!) Hammerovoj je ženi bilo dosta Hammerova prečestog izvlačenja revolvera. 

I dok se tipični junak do kraja serije obično ponovo zaljubi, Hammer je ostao zakleti ženomrzac. Tipični junak uvijek je pun obzira i razumijevanja prema okolini, a Sledge voli samo sebe te nema razumijevanja ni za koga. 

U policijskoj stanici neprestano izaziva eksplozije igrajući se oružjem, ako mu netko stavi ruku na rame, prebacit će ga karate-zahvatom ("Refleks!"), pravi je macho, nema razumijevanja za tuđe probleme, okradene napada zbog rasipnosti, umjesto da upozorava vrijeđa, a osumnjičeni su mu odmah i krivi.

Dok tipični junak čuva društvenu i privatnu imovinu, Sledge napravi gužvu gdje god se pojavi bilo namjerno, bilo iz nespretnosti. 

Ah, da! Dok je tipični junak savršeno spretan i inteligentan, Sledge je nespretan (zaključa se lisicama za ladicu stola, pa je poslije vuče za sobom; uglavi prst u kuglu za kuglanje...), ne zna ništa raditi, čak ni kuhati ("Ja svake noći riskiram život... jer jedem gotova jela!"), a i ne shvaća uvijek otprve. 

Sledge još nije uspio zaustaviti automobil a da u nešto ne udari. O prometnim propisima ima posebno mišljenje ("Mislio sam da je dopušteno parkiranje otkako sam srušio znak!").

I, na kraju, dok je tipični junak uglavnom pristojno odjeven, Sledge nosi crne pankerske naočale.


Nedostatak žrtava



Sledge ima i neke dodirne točke s tipičnim junakom, ali su i one iskorištene u duhovitom kontrastu. Obojica se bore protiv zločina, obojica često zaobilaze propise, slijede intuiciju (samo što kod Hammera ona često omane), pa se zbog toga neprestano svađaju s pretpostavljenima (Hammerovi su najjači argumenti - navođenje filmskih junaka koji tako rade). 

Dakako, iako toliko voli nasilje i pucanje, još nikoga nije ubio (iako to svi neprestano očekuju), niti pregazio, a i broj ranjenih je zanemariv. Njegova je agresivnost bez rezultata komična, a Sledge tako može ostati u granicama pozitivnog junaka. Tek nešto malo drukčijeg manje savršenog, čovječnijeg i publici bližeg. Kada bi u seriji netko pao mrtav od Hammerova metka, on bi se pretvorio u policajca manijaka.

Osim nedostatka žrtava, za ostanak u okvirima žanra zadužena je i Dori Doro. Postavljena kao Sledgeov antipod i utjelovljenje onog tipičnog junaka, ona naglašava njegovu osobitost, ali kočenjem njegove bezumnosti - ne dopušta da serija ode u negaciju žanra ili potpuni apsurd. Odatle njezina sve veća emotivna vezanost za Sledgea. Svaka se prava partnerica na kraju zaljubi u svog superpolicajca. 

No, zanemarimo li lijepe noge Anne-Marie Martin, postoji još jedan razlog da Sledgeov partner bude žena. Tako su autori, raskrinkavajući mit o ravnopravnosti žene u američkom društvu, mogli izvući duhovite kontraste. Naime, iako je Dori Doro u tandemu pametnija i zadužena za ratio (nasuprot Sledgeovoj intuiciji, obično ženskom atributu), ona je samo detektiv, a on inspektor. Ona nikada ne sjeda za volan, iako on stravično vozi, a kad treba raditi dosadne poslove, poput pisanja izvještaja, zna se tko to radi.


Bez poštede



Izbor crnca (Harrison Page) za kapetana Trunka, njihova šefa, također je raskrinkavanje mita o ravnopravnosti, ali ovaj put - dakako - crnaca.

Naime, u svakom drugom krimiću imate crnog šefa koji najčešće gnjavi podređenog mu junaka - bijelca. Tako se bijela Amerika opravdava za rasizam, uvjeravajući i sebe i druge da su crnci kod njih
ravnopravni, dapače da mogu postati i šefovi. No, crncima ni u šefovskim ulogama nije lako. Budući da je junak obično pametniji, on bi mogao postati šef da je ulizica i da odobrava sve što pretpostavljeni odrede.

Autori u svakoj epizodi uzimaju na metu neku tipičnu krimi-situaciju (žena ubija muževe, shizofreni psiholog, podmetnuti zatvorenik i bijeg iz zatvora, bijelo roblje, teroristi ucjenjuju vladu, potkupljeni ili pokvareni policajac), poznate filmske junake (Crocodile Dundee ili Robocop), ili čak konkretne filmove (Vrtoglavica).

Budući da je od efekta iznenađenja, pri otkrivanju krivca, u parodiji važnije prepoznavanje obrasca - epizode mogu biti kratke. Obično ima vrlo malo osumnjičenih, i autori se ne trude previše oko kompliciranja. 

Naime, više im je stalo da što duhovitije upozore na odabrani obrazac. Pritom ne štede nikoga. Ni vladu (ne plaća ucjenu teroristima jer nema novca, ali ih poslije posudi od Irana), ni sudove (potkupljivi suci i namješteni procesi), ni političare (korumpirani, perverzni ili nemoralni), ni svoj poziv ("Jasno da sam lud, radim na televiziji!"), ni novinare (koji bi sve učinili za vijest), ni samu policiju. 

"Ne bojim se da će me osuditi", kaže Sledge. "Tko je čuo da su osudili policajca zbog ubojstva?" 

Dodajmo da su svaku epizodu radili drugi scenaristi (Cris Ruppental, Alan Mandel, Mark Curtis, Rod Ash, Marth Rich, Brian Pollack...) i režiseri (Bill Bixby, Jackie Cooper, Dick Martin...), u čemu, vjerojatno leži tajna neprestane svježine.

Sva ta imena, ne suviše poznata, kao i koncentriranje na ne baš raskošan interijer (nema uobičajenih, ludih vožnji automobilom) i eksterijer dokazuju da su autori raspolagali s prilično malo novca.

No, oni su to nadoknadili bogatstvom ideja - kako u sadržaju (o čemu ovaj tekst i govori), tako i formi (naprimjer, duhovita pretapanja scena). 

Sledge Hammer tako pokazuje da Amerikanci znaju napraviti uspješnu seriju i da se čak usuđuju producirati (Thomas Kane) parodiju tih istih, uspješnih obrazaca, na kojima druge serije postižu uspjeh. 

E pa, što drugo reći nego: "Trust them, they know what they're doing". Ili: vjerujte im, znaju što rade!

Napisala: Sanja Nikčević (Studio, 1989.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate