Travanj 1989: Sledge Hammer težak je kovački malj
ili metafora za snažan udarac. Inspektor Hammer najnespretnije je
utjelovljenje te metafore, a to je dokazano i u programu naše
televizije: njegova trapava agresivnost nikad nije imala nikakve
posljedice, osim jedne: postao je, naime, najomiljeniji junak
ljubitelja parodije...
"Vjerujte mi, znam što radim"
(Trust me, I know what I'm doing) - rečenica koju na početku svake
epizode krimi-serije Sledge Hammer izgovara naslovni junak, ponajbolje
bi pristajala - autorima.
Naime, njima je u jednoj niskobudžetskoj
seriji uspjelo isparodirati krimiće. Krimići, kao i ostali
takozvani trivijalni žanrovi (ljubavni, znanstveno-fantastični,
horor), funkcioniraju po vrlo čvrstom osnovnom obrascu, koji, iako
se to na prvi pogled čini paradoksalnim, nije nimalo lako
parodirati.
Parodija je namjerno prenaglašavanje u želji da se
zadani obrazac prikaže u svoj svojoj apsurdnosti, no problem je s
trivijalnim žanrovima taj što oni apsurdnost svoje konstrukcije
uopće ne skrivaju. Ako se pokuša stvoriti anti-obrazac (s likovima
drukčije motivacije, fabulom drukčijeg raspleta) izlazi se iz
žanra, a razarajući obrazac (ubrzanjem, ili nekim drugim načinom
"raskrinkavanja" apsurdnosti), skreće se pozornost na
apsurdnost koju taj obrazac najčešće i ne krije (sjetite se samo
one odrasle djece koju majke uporno pronalaze u Dinastiji), pa sam mehanizam
postaje neupotrebljiv. Raspada se.
Taj je problem autor Sledge Hammera,
Alan Spencer (koji se na špici neprestano pojavljuje pod šifrom
"created by"), riješio tako da je parodiju izveo na dva
nivoa.
Prvi je unutar osnovnog okvira - parodija tipičnog junaka,
superpolicajca, i likova koji ga okružuju (Sledge Hammer, partner mu
je Dori Doro i njihov šef, kapetan Trunk), a drugi je na nivou
priče, jer je svaka epizoda duhovita parodija tipičnih krimi-sižea,
odnosno poznatih filmskih ili televizijskih junaka.
Samo ne tipičan
Dakako, ključna figura uspjeha serije
jest naslovni junak Sledge Hammer (glumi ga sjajni David Rasche),
policajac koji se, kao i svi tipični junaci u krimićima, sam ili s
partnerom bori protiv nasilja - s jedne, i birokratskih pravila koji
mu sputavaju djelovanje s druge strane.
Ta nam je zajednička točka
potrebna da znamo što smo željeli isparodirati. Sledge Hammer i
neki tipičan junak postižu isti cilj (hvatanje kriminalca) potpuno različitim sredstvima, kao odraz
razlike u karakterima!
Tipičan junak radi svoj posao iz duboke
humanosti i mržnje prema nasilju (unatoč maloj plaći i velikom
riziku), puca samo u samoobrani ili nakon nekoliko uzastopnih poziva
na predaju, trudi se da što lakše rani lopova, a ako slučajno
nekoga ubije - ima duboke traume.
Sledge je policajac jer voli
nasilje. Ili, kako sam savjetuje drugima: "Voli razbijati,
pucati, tući, ubijati! Neka postane pajkan, pa će mu za to još i
plaćati!"
Sledge je opsjednut i oružjem i pucanjem. Njegov je
najbolji prijatelj magnum, od kojeg se nikad ne razdvaja bez težih
posljedica - bilo psihičkih (kad je po dužnosti morao ići u
zatvor), bilo fizičkih (kad je šepao jer ga nije ponio u crkvu na
nečije vjenčanje). Stan mu je pretvoren u streljanu s posterima
oružja po zidu i brojnim eksplozivnim zamkama.
Najbolje rješenje u bilo kojoj
situaciji za Sledgea jest - pozvati prijatelja u pomoć. Bilo da
otvara vrata, bilo da peca ribu ("Danas su ribe uistinu pune
olova!"). Njegova vezanost za revolver omogućila je
najduhovitije dijaloge ili najbolje viceve qui pro quo (kad svi misle
da opisuje Doro, a Sledge govori o magnumu).
Dok tipičnog junaka žena ostavlja jer
više ne može podnijeti napetost u kojoj živi i neprestani strah za
voljenu osobu u opasnosti (sic!) Hammerovoj je ženi bilo dosta
Hammerova prečestog izvlačenja revolvera.
I dok se tipični junak
do kraja serije obično ponovo zaljubi, Hammer je ostao zakleti
ženomrzac. Tipični junak uvijek je pun obzira i razumijevanja prema
okolini, a Sledge voli samo sebe te nema
razumijevanja ni za koga.
U policijskoj stanici neprestano izaziva
eksplozije igrajući se oružjem, ako mu netko stavi ruku na rame,
prebacit će ga karate-zahvatom ("Refleks!"), pravi je
macho, nema razumijevanja za tuđe probleme, okradene napada zbog
rasipnosti, umjesto da upozorava vrijeđa, a osumnjičeni su mu
odmah i krivi.
Dok tipični junak čuva društvenu i
privatnu imovinu, Sledge napravi gužvu gdje god se pojavi bilo
namjerno, bilo iz nespretnosti.
Ah, da! Dok je tipični junak
savršeno spretan i inteligentan, Sledge je nespretan (zaključa se
lisicama za ladicu stola, pa je poslije vuče za sobom; uglavi prst u
kuglu za kuglanje...), ne zna ništa raditi, čak ni kuhati ("Ja
svake noći riskiram život... jer jedem gotova jela!"), a i ne
shvaća uvijek otprve.
Sledge još nije uspio zaustaviti
automobil a da u nešto ne udari. O prometnim propisima ima posebno
mišljenje ("Mislio sam da je dopušteno parkiranje otkako sam
srušio znak!").
I, na kraju, dok je tipični junak uglavnom
pristojno odjeven, Sledge nosi crne pankerske naočale.
Nedostatak žrtava
Sledge ima i neke dodirne točke s
tipičnim junakom, ali su i one iskorištene u duhovitom kontrastu.
Obojica se bore protiv zločina, obojica često zaobilaze propise,
slijede intuiciju (samo što kod Hammera ona često omane), pa se
zbog toga neprestano svađaju s pretpostavljenima (Hammerovi su
najjači argumenti - navođenje filmskih junaka koji tako rade).
Dakako, iako toliko voli nasilje i pucanje, još nikoga nije ubio
(iako to svi neprestano očekuju), niti pregazio, a i broj ranjenih
je zanemariv. Njegova je agresivnost bez rezultata komična, a
Sledge tako može ostati u granicama pozitivnog junaka. Tek nešto
malo drukčijeg manje savršenog, čovječnijeg i publici bližeg.
Kada bi u seriji netko pao mrtav od Hammerova metka, on bi se
pretvorio u policajca manijaka.
Osim nedostatka žrtava, za ostanak u
okvirima žanra zadužena je i Dori Doro. Postavljena kao Sledgeov
antipod i utjelovljenje onog tipičnog junaka, ona naglašava
njegovu osobitost, ali kočenjem njegove bezumnosti - ne dopušta da
serija ode u negaciju žanra ili potpuni apsurd. Odatle njezina sve
veća emotivna vezanost za Sledgea. Svaka se prava partnerica na
kraju zaljubi u svog superpolicajca.
No, zanemarimo li lijepe noge
Anne-Marie Martin, postoji još jedan razlog da Sledgeov partner
bude žena. Tako su autori, raskrinkavajući mit o ravnopravnosti
žene u američkom društvu, mogli izvući duhovite kontraste. Naime,
iako je Dori Doro u tandemu pametnija i zadužena za ratio (nasuprot
Sledgeovoj intuiciji, obično ženskom atributu), ona je samo
detektiv, a on inspektor. Ona nikada ne sjeda za volan, iako on
stravično vozi, a kad treba raditi dosadne poslove, poput pisanja
izvještaja, zna se tko to radi.
Bez poštede
Izbor crnca (Harrison Page) za kapetana
Trunka, njihova šefa, također je raskrinkavanje mita o
ravnopravnosti, ali ovaj put - dakako - crnaca.
Naime, u svakom drugom krimiću imate
crnog šefa koji najčešće gnjavi podređenog mu junaka - bijelca.
Tako se bijela Amerika opravdava za rasizam, uvjeravajući i sebe i
druge da su crnci kod njih
ravnopravni, dapače da mogu postati i
šefovi. No, crncima ni u šefovskim ulogama nije lako. Budući da je
junak obično pametniji, on bi mogao postati šef da je ulizica i da
odobrava sve što pretpostavljeni odrede.
Autori u svakoj epizodi uzimaju na metu
neku tipičnu krimi-situaciju (žena ubija muževe, shizofreni
psiholog, podmetnuti zatvorenik i bijeg iz zatvora, bijelo roblje,
teroristi ucjenjuju vladu, potkupljeni ili
pokvareni policajac), poznate filmske junake (Crocodile Dundee ili
Robocop), ili čak konkretne filmove (Vrtoglavica).
Budući da je od efekta iznenađenja,
pri otkrivanju krivca, u parodiji važnije prepoznavanje obrasca -
epizode mogu biti kratke. Obično ima vrlo malo osumnjičenih, i
autori se ne trude previše oko kompliciranja.
Naime, više im je
stalo da što duhovitije upozore na odabrani obrazac. Pritom ne štede
nikoga. Ni vladu (ne plaća ucjenu teroristima jer nema novca, ali ih
poslije posudi od Irana), ni sudove (potkupljivi suci i namješteni
procesi), ni političare (korumpirani, perverzni ili nemoralni), ni
svoj poziv ("Jasno da sam lud, radim na televiziji!"), ni
novinare (koji bi sve učinili za vijest), ni samu policiju.
"Ne
bojim se da će me osuditi", kaže Sledge. "Tko je čuo da
su osudili policajca zbog ubojstva?"
Dodajmo da su svaku epizodu
radili drugi scenaristi (Cris Ruppental, Alan Mandel, Mark Curtis,
Rod Ash, Marth Rich, Brian Pollack...) i režiseri (Bill Bixby,
Jackie Cooper, Dick Martin...), u čemu, vjerojatno leži tajna
neprestane svježine.
Sva ta imena, ne suviše poznata, kao i
koncentriranje na ne baš raskošan interijer (nema uobičajenih,
ludih vožnji automobilom) i eksterijer dokazuju da su autori
raspolagali s prilično malo novca.
No, oni su to nadoknadili bogatstvom
ideja - kako u sadržaju (o čemu ovaj tekst i govori), tako i formi
(naprimjer, duhovita pretapanja scena).
Sledge Hammer tako pokazuje
da Amerikanci znaju napraviti uspješnu seriju i da se čak usuđuju
producirati (Thomas Kane) parodiju tih istih, uspješnih obrazaca, na
kojima druge serije postižu uspjeh.
E pa, što drugo reći nego:
"Trust them, they know what they're doing". Ili: vjerujte im,
znaju što rade!