Studeni 1989: "Ako ikada
poželiš od svega pobjeći - govorio mi je još davno stari Ciganin
Tarik - ne idi u gradove, ne idi među ljude... bježi u šume, u
planinu, jer nećeš naći dobrotu tamo gdje svakog dana ne možeš
vidjeti izlazak i zalazak sunca. Priroda je majka, ona će ti pomoći,
ali joj ne nosi svoj teret, ona ga neće prihvatiti. Predaj joj se i
poštuj njezine zakone."
Prisjećajući se davnih dana
najranijeg djetinjstva i čestih druženja s Ciganima zagrebačke
Peščenice, Željko Malnar govori polako, pomalo sjetno.
Kraj njega,
u velikom kaminu, vatra romantično pucketa, a na podu se izvalio
ogromni njemački ovčar.
Na vratima njegove kuće tablica "Čuvaj
se psa", uz dodatnu informaciju "Pazi, ima ih tri!".
Svjetski putnik, dijete iz sretnog
braka pilota i domaćice, 45-godišnji kontroverzni šarmer osebujnog
imagea, duge kose i dugih pomalo krivih nogu utaknutih u zašiljene
čizme, ovih dana ponovo skreće pozornost na sebe. Uskoro, naime,
polazi na posve originalno putovanje; konjem, 36.000 kilometara,
preko tri kontinenta tragom veličanstvenog puta Aleksandra
Makedonskog.
Neće ga biti tri ili četiri godine.
Poneki će reći "Hvala bogu", no to je već drugi dio
priče...
Nazivaju ga genijalcem, bleferom,
fenomenom, šminkerom... već kako tko. Ima čak i onih što tvrde da
sve svoje filmove snima na Peščenici, u vrtu, s afričkim
studentima koje za tu priliku skida do gola i farba ratničkim
bojama. Pričaju da je sve kobre i majmune na svojim filmovima snimio
po vašarima i sajmovima, a neki su duboko uvjereni da su svi njegovi
dokumentarci ostaci nekih serija s francuske televizije.
- Jedno vrijeme mnogima je "argument"
bila činjenica da se mene osobno nigdje ne vidi na filmovima - kaže
Malnar. - A kako, mislim si ja, da istovremeno budem s obje strane
kamere? Pa onda počnem i sam sebe slikati, a urednici protestiraju:
"Što se preseravaš, čovječe?" I daj ti sad budi
pametan...
Inače, studirao je medicinu, ali je
definitivno odustao na vježbama seciranja kad je pred sebe dobio leš
neke stare žene od 120 kg. Prešao je potom na
Prirodoslovno-matematički fakultet (eksperimentalna zoologija) pa
opet odustao, jer je na ispitivanju uslovnog refleksa jednoj sirotoj
žabi trebalo odrezati nogu. Iza toga neko je vrijeme kako sam kaže,
bio propali student, sve dok nije diplomirao na studiju masovne
komunikacije Univerziteta u New Delhiu.
Prisjećajući se svoje sportske
biografije Željko priznaje da je već u najranijem djetinjstvu
beznadno razočarao svog oca, bivšeg standardnog Hajdukovog braniča
Zvonka Malnara, pokazavši se s onim svojim dugim krivim nogama kao
totalni nogometni antitalent. Pokušao je potom trenirati rukomet u
Metalcu, ali je i za taj sport bio previsok, ni uz najbolju volju,
čak ni uz svu podršku trenera (koji ga je izuzetno volio) nije
uspio upasti u prvu momčad.
- Sjećam se, hvatali su se za glavu
čim bih se pojavio na treningu.
Konačno je našao sebe u auto-reliju.
- Bio sam čak i drugi u Jugoslaviji
1968. godine, potom sam za nekih 3.000 švicarskih franaka (a to su
onda bile velike pare!) pristupio profesionalnom automobilskom
cirkusu "Devil drivers" u Švicarskoj. Nažalost, već na
prvom treningu doživio sam nesreću, sudar i prevrtanje... a ručica
mjenjača zabila mi se u donji dio trbuha tako gadno da sam dva i po
mjeseca odležao u bolnici.
Džipom je dosad prevalio stotine
tisuća kilometara. Običava reći da je, u usporedbi s onim što je
dosad prošao svojim "Land Roverom", razvikani "Camel
Trophy" sasvim običan turistički reli.
- Teško je nekome tko to nikad nije
doživio opisati kako je jezivo voziti džipom po pustinji nekoliko
tisuća kilometara, svjestan da svaka nezgoda, svaki kvar može
značiti smrt. Što ako ti crkne motor? Otpješačiti do 100 milja
udaljenog sela i pitati "Ima li tu možda neki automehaničar?"
A kad ti nestane nafte u divljini prašume (uz pogon na sva četiri
kotača džip guta i do 25 litara) možeš se tek nadati da iza tebe
stiže još jedan sličan luđak s rezervnim karnistrom goriva!
Jednom je gotovo smrtno stradao u
Afganistanu, zajedno s kolonom džipova krijumčara opijuma na putu
za Iran. Iznenada je naišla pješčana oluja u kombinaciji s
pljuskom.
- Ne možete si to zamisliti... s neba
na vas padaju komadi blata! Ipak, najgore mi je bilo u 4.000
kilometra širokoj australskoj pustinji "Great sandy desert".
Vozio sam tada jednog 65-godišnjeg domorodačkog poglavicu koji je
želio umrijeti usred pustinje. Ustvari, taj je čovjek davno, još
kao 25-godišnjak, istrčao iz divljine i gol golcat pojurio da se s
kopljem u ruci suprotstavi bijelcima. Grotesknom igrom sudbine upao
je pravo na jedan veliki ranč gdje su ga lako svladali i zadržali
kao roba slijedećih 40 godina. Nazvali su ga Tom, dali mu kasnije i
kuću (na kojoj je on izbušio zidove kako bi vidio izlazak i zalazak
sunca) a napokon je, eto, bilo došlo vrijeme i umiranja. Nikada neću
zaboraviti tu vožnju tisućama kilometara daleko od civilizacije i
tog starca koji je dobrovoljno zauvijek ostao usred onog užarenog
pakla.
Dok čovjek vozi džip pustinjom,
objašnjavao mi je Malnar, neprekidno je napet; stalno u nekoj
psihozi stresa. Približavajući se pješčanom brežuljku treba
dobro procijeniti brzinu; usporite li na manje od 5 km/h vozilo će
stati i više ga nećete pokrenuti, a ako reduktor za prijenos pogona
na sva četiri kotača uključite pri brzini većoj od 5 km/h može
vam se raspasti diferencijal. U oba slučaja ostajete izgubljeni i
možda osuđeni na smrt.
Malnarova ljubav prema konjima potječe
još iz djetinjstva kad je pokušavajući sam nešto zaraditi i
pomoći majci, vodio konje do Istočnog Kolodvora na putu za Italiju.
"U bolje štale, na pašnjake..." govorili su ljudi.
Kasnije je tek shvatio da ih odvode u klaonice.
- Konj je divna, plemenita životinja,
čovjeku privrženija od psa. Ali da bi konja doista upoznao moraš s
njim biti u prirodi, mjesecima, godinama... Mrzim kad o konjima
pametuju oni što ih jednom dnevno iščetkaju, malo pojašu, bace im
hrane i odu u kafić na hipodromu. Imam tri konja, jašem svakodnevno
i to mi je najbolja rekreacija. Lani sam s konjem prešao tisuću
kilometara; od Zagreba, dolinom Une, kroz Liku i Bosnu, kroz divljinu
u kojoj su carovali vukovi i medvjedi. Znao sam i zimi izjahati pa se
na minus 15 Celzijusovih zaputiti prema Samoborskom gorju. Uvečer se
na snijegu uvučem u vreću za spavanje, zapalim vatru, a konj do
jutra trčkara okolo.
Pitam ga da li je istina da je
svojedobno projahao Tkalčićevom ulicom, po "Markovom sajmu",
usred grada?
- Jesam, dotjerao sam konja pred kafić
bivšeg nogometaša Zagreba Pere Močiboba. Htio ga je kupiti, ali
nikako da dođe i pogleda ga. A ja po onoj "ako neće Muhamed
brdu..."
Na put tragom Aleksandra Velikog krenut
će, uz Malnara i njegovog pratioca, još šest konja i dva psa.
Jasno je: svaki konj koji se vrati s tog puta vrijedit će bogatstvo
što će se mjeriti desecima tisuća dolara, a zanimljivo je da je
jedan jugoslavenski nogometni klub već sada zainteresiran za kupnju
toga konja (!)
- Žele da im bude neka vrsta maskote.
No, još ne smijem reći o kojem se klubu radi.
Kad ga zapitate kakav je osjećaj naći
se u smrtnoj opasnosti ili prolaziti krajevima gdje smrt vreba,
Malnar odgovara:
- Taj strah je užasan, neopisivo
užasan. Ali čovjek se uvijek nada da se neće baš njemu dogoditi
ono najgore. Jednom sam prolazio područjem na granici Etiopije i
Sudana, tamo gdje zarobljenicima na živo režu testise i spolovila,
a zatim im u ranu nalijevaju ključalo ulje i puštaju da to
stravično umiranje traje katkada i 48 sati. Spolovila potom suše na
suncu i poklanjaju ženama kao ukras. Jezivo je noću prolaziti kraj
njihovih sela i slušati sablasne pjesme i krikove tih žena... a uz
to znati da su upravo žene i djeca u vrijeme rata s Talijanima,
zarobljenim vojnicima nožićima znali oderati svu kožu s tijela...
Jednom prilikom upao sam s američkom
ekspedicijom Roberta Hahna u zasjedu baš na tom teritoriju. Napadači
su nam odmah pobili vodiče, domoroce iz drugog plemena, a nas
svezali uz stupove za mučenje. Samo smo nekim čudom ostali živi.
Ali dok smo iščekivali ono najstrašnije, dogodio se čudan
fenomen; potpuna paraliziranost, obamrlost svih osjetila. Od straha.
Naprosto čovjek biva oduzet, fizički i psihički potpuno neosjetan
na bilo što...
O svojim bi putovanjima Malnar mogao
pričati danima. U sobi punoj uspomena, uz sablje, maske noževe,
strelice, ornamente... uz bezbroj predmeta što sa zidova bude
sjećanja, na tko zna koja lutanja i krajeve.
O sebi ne govori mnogo.
Živi sam. Oženjen je dosad bio
triput. Jednom čak u ljudožderskom plemenu Tinoi na Južnom
Pacifiku, prije toga u Jugoslaviji, a treća žena bila je predivna
Indijka iz vrlo ugledne obitelji, kšatrijske ratničke kaste. Doveo
ju je, kaže, u Jugoslaviju i tek tada shvatio koliko smo "rasistička
zemlja" i kako se mogu izgubiti prijatelji smo zato što ti je
žena drukčije boje kože.
Zdravlje je nekako uspio sačuvati mada
nerado govori o onom tužnom razdoblju šestomjesečnog liječenja u
Zaraznoj bolnici.
Rado se druži s pjesnicima, često
nastupa s Enesom Kiševićem, druguju i putuju zajedno.
Živi od svojih ekspedicija, trenutno
troši pare zarađene još na tropskoj ekspediciji što je završila
1986. godine. Nema ga mnogo na našoj Televiziji ("Kao da sam na
nekoj njihovoj neslužbenoj crnoj listi"), čak i novine iz
njegova vlastitog grada rijetko pišu o njemu.
- Kako da si to objasnim? Imam niz
međunarodnih nagrada, imam čak - evo vam ovdje dokument! -
simbolično dodijeljene ključeve američkog grada Fort Wortha za
zasluge u zbližavanju kultura, jugoslavenska se zastava vijori i
diže na jarbol u svim kampovima mojih ekspedicija, moje filmove
otkupljuju u Americi i Evropi... a ovdje, u vlastitoj zemlji sam
šarlatan, prevarant, blefer, duhovni vođa "Crne ruže",
umirem od AIDS-a...
Poludjele ajkule
"Jedna od najzagonetnijih stvari
koje sam u životu vidio bila je grozna igra vrača i morskih pasa u
jednom plemenu na otočju blizu Nove Gvineje i Papue. Nakon što bi
se prethodno sedam dana "čistio" u prašumi, plemenski bi
vrač izašao na obalu i u more počeo bacati komade sirovog, krvavog
mesa. Vrlo brzo voda oko mesa bi se zapjenušala i masa ajkula
proždirala je bačeno meso gotovo divljačkom halapljivošću. U
trenutku kad bi psi otimajući se za meso naprosto "poludjeli",
vrač bi se bacao u vodu zatakavši prije toga za pojas komad krvave
jetre i među raspomamljenim psima otplivao savršeni krug promjera
dvadesetak metara. A zatim živ i čitav izašao na obalu."
Surovo mačevanje
"U području Omo, između Etiopije
i Sudana, gledao sam neku vrstu mačevanja dugim drvenim motkama.
Borba gotovo u pravilu završava smrću ili teškim ozljedama, krv
prska na sve strane, a za sve vrijeme turnira žene sjede oko arene i
pjevaju."
Krvavi "buskaši"
"U stepama Afganistana gledao sam
čuveni "buskaši", ratničku igru što ju je uveo još
Džingis Kan. Dvije momčadi na konjima nastoje uhvatiti lešinu ovna
kojoj je odrubljena glava i projahati s njom čitav krug oko arene. I
dok jedan drži ovna, njegova momčad ga štiti, a protivnička
napada. Bitka je toliko surova - koriste se i bičevi, a sve se
odvija u strahovitom galopu - da redovito u svakom buskašiju smrtno
stradava nekoliko konja i jahača što bivaju doslovce samljeveni pod
konjskim kopitima."
Strijelci i kokoš
"U ljudožderskom plemenu na Maloj
Malaiti gledao sam kako metar i po visoki i jedva 45 kg teški
ratnici odapinju duge strelice iz lukova koje ja nisam mogao saviti
ni dva centimetra, a uz to savršeno točno, na daljini od tridesetak
metara pogađaju list banane.
Kasnije, međutim, na večeri u moju
čast, dogodilo se nešto nevjerojatno. Najprije su me hranili nekim
korijenjem i to tako da su ga žene žvakale i pljuckale na hrpicu
predamnom. Kad su dovoljno "napljuckale", ja bih to morao
pojesti. Potom me odlućiše počastiti pečenom kokoši i tada je
počelo ono najsmješnije: niti jedan od vrlih strijelaca što su
toga dana nepogrešivo pogađali list banane nije bio u stanju
pogoditi kokoš koja je panično trčala i letjela unaokolo. Odapeli
su valjda dvije stotine strelica sve dok jedna konačno nije pogodila
jadnu koku."
Razgovarao: Vlatko Mišković, snimio: Darko Jelinek (Sprint,
1989.)