Pages

Dr Esad Mekuli, najistaknutiji javni radnik Kosova: Mislili smo da pobedom socijalizma prestaje svaki rat

Svibanj 1979: "Nepravde, patnja, bijeda postali su moja opsesija. Ja sam u mladosti volio i crtati i sjećam se da sam crtao najbjednije kućerke, cigansku sirotinju, zalazio sam i u najtužnija predgrađa. Vjerovao sam da će se to promijeniti ako se počne prikazivati i opisivati. Iz toga vremena potječu pjesme 'Prosjaci', 'Testeraši', zbirka 'Šćiptar ti peva, Metohijo', koja je poslije, u ratu, izgubljena..."

Dr Esad Mekulji najistaknutiji je javni radnik Kosova, pjesnik, prevodilac, doktor veterine, predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti Kosova.

Bio je osnivač i dugogodišnji urednik prvoga književnog časopisa na albanskom jeziku u nas, JETA E RE (Novi život), dugogodišnji urednik u nakladnom poduzeću "Rilindja". Njegovom zaslugom urednika i prevodioca (preveo je više od stotinu knjiga) albanski su čitaoci upoznali sva najvažnija djela jugoslavenskih književnosti, od naših starih klasika do suvremenih pisaca, među kojima su Njegošev "Gorski Vijenac", Goranova "Dama", Krležina djela itd.

Rodio se 1916. u Plavu, u Crnoj Gori. Prve je pjesme objavio oko 1930, u tadašnjim omladinskim književnim časopisima, JADRANSKOJ STRAŽI, VENCU, NOVOM BEHARU, MLADOSTI, naravno potpisane imenom Esad Mekulović i na srpskom odnosno hrvatskom jeziku, jer, kao Albanac, u staroj Jugoslaviji druge mogućnosti nije imao.

START: Kako je počelo?

MEKULJI: U stvari, kad sam bio dječak u osnovnoj školi, mi u Plavu, gdje sam rođen, nismo imali knjiga. Za mene je bio događaj kad mi je, poslije svečanosti o sv. Savi, koji je bio školska slava, a ja sam tom prilikom recitirao, jedan oficir poklonio glasnik JADRANSKA STRAŽA. To je bio ilustrirani časopis s mnogo slika. 

Kasnije, u gimnaziji u Peći, bilo je oko sto pedeset do dvjesta knjiga, koje sam vrlo brzo pročitao. I tako, zapravo, kad sam bio željan čitanja i imao vremena za to, nisam imao prilike. Stoga u početku nisam imao mnogo uzora osim narodne poezije, koju sam slušao od strica, i narodnih priča, koje mi je pričala majka. 

Prvi književnik koji je na mene utjecao bio je J. J. Zmaj, pa sam, pod dojmom njegove poezije, napisao neke mladenačke stihove, vodeći više računa o rimi nego o sadržaju. Zatim sam upoznao Dučića i Rakića i pjesnike moderne, dok Krklec, Krleža, Zogović i socijalni pisci nisu izvršili na mene najdublji utjecaj.

START: Koju među svojim prvim pjesmama smatrate značajnom za početak svoga književnog rada?

MEKULJI: To je ŽIVOT, pjesmica koja je nastala kao reakcija na smrt voljene mi sestrice, jedna asocijacija na život koji se javlja kao meteor u svemiru i onda se ugasi. Doduše, sve je to bilo prožeto i posljedicama strahota koje su se u nas zbivale od 1915. do konca prvoga svjetskog rata, kad su muslimani prolazili kroz masovna nasilna pokrštavanja, popraćena strijeljanjem stotina ljudi. 

Plav je mali gradić, ali ima četiri groblja. Nisam vidio niti znam za neko tako maleno mjesto koje bi imalo više grobova od moga rodnog mjesta. 

Zapravo, tu je bila granica između Turske i Crne Gore, i vječno su izbijale čarke i međusobni obračuni. A ako se sjetimo i krvne osvete, može se lako zamisliti koliko je žrtava palo u nekoliko stotina godina.

START: Mnogi mladi ljudi pišu pjesme dok sazrijevaju, reklo bi se većina, ali malo je onih koji i nastave pisati. Tko vas je potakao da ustrajete?

MEKULJI: Pa, možda to dugujem nekadašnjem svom profesoru u pećkoj gimnaziji, a danas akademiku, Mihailu Stefanoviću. On je došao da zamjenjuje jednoga našeg profesora iz srpskohrvatskog jezika. Odmah, čim je došao, zadao nam je temu "Metohija pre pola veka i danas". Ja sam napisao sastav u kojem sam Metohiju predstavio romantično i nerealno, kao da opisujem prilike od prije nekoliko stotina godina, a ne samo prije pola stoljeća, s gustim divljim šumama, proplancima, s kosmatim divljim ljudima, s mnogo lijepih opisa prirode i odnosa ljudi s prirodom. 

A jedan moj drug, koji je bio racionalan duh i moja sušta suprotnost, napisao je trijezan i realističan sastav. Nekoliko dana poslije, kad je profesor Stefanović pregledao zadaće, pozvao je nas dvojicu da pročitamo svoje sastave. Zatim je održao malo predavanje o razlikama tih dvaju stilova i naglasio da su u književnosti jednako potrebni i korisni i racionalnost i maštovitost.

On je bio velik autoritet u pećkoj gimnaziji, a posvetio mi je mnogo vremena da bi razvio u meni ljubav prema literaturi. Ja sam u gimnaziji bio najbolji serbist, pisao sam najbolje pismene zadaće. Još u prvom razredu dobio sam za jedan svoj sastav III nagradu u Jugoslaviji, nekih dvjesta-trista dinara, što je za mene, desetogodisnjeg dječaka, bila golema svota.

START: U ono doba nije bilo uobičajeno da djeca Albanaca pohađaju školu, još manje gimnaziju. Kako to da ste vi završili čak i fakultet?

MEKULJI: Moj je otac bio hodža, vrlo napredan i kulturan čovjek. U tadašnjoj našoj sredini bio je, vjerojatno, najkulturniji. Završio je bogoslovski studij u Istanbulu, poznavao je sve najznačajnije istočne jezike - perzijski, arapski, turski - zatim talijanski, bugarski i srpski, osim svoga materinjeg albanskog jezika. 

A majka mi je bila vrlo pobožna, nepismena i tvrdoglava, i ona me, kao jedinca sina među pet kćeri, posebno privezala, tako da sam isprva bio pod njenim utjecajem. 

Otac je želio biti pravedan u ljubavi, pa je ponekad, od straha da ne bude prema meni popustljiviji, bio čak i stroži nego prema kćerima. Između majke i oca bila je velika razlika u naobrazbi. No, majka, iako priprosta, bila je dobra i vrijedna domaćica i građanka. 

Otac je za ono doba imao revolucionarno shvaćanje u naobrazbi, pa je, vjerojatno među prvim albanskim muslimanima, poslao i svu svoju žensku djecu u državnu školu. Zbog moje duboke emotivne veze s majkom prijetila je opasnost da me ona odvede u religiju. Već kao malog odvela me da učim arapski k jednom očevu kolegi, kako bih jednom i sam postao hodža. 

No, taj je čovjek bio veoma napredan ljevičar, gotovo komunist. Arapski jezik nastavio sam učiti i onda kad sam se upisao u gimnaziju u Prizrenu. Tamo su mi, međutim, u džamiji pokušali utisnuti vjerovanje da je ovaj svijet prolazan, da tu vlada patnja, ali da će na onom vječnom svijetu sve nepravde biti ispravljene i da ćemo i mi na ovom vječnom svijetu živjeti dobro i dostojno. 

Prihvatio sam tu utjehu, jer je stvarnost za mene bila neprihvatljiva. 

Onda su počele dolaziti nove spoznaje iz biologije, fizike. Učenjem sam stjecao sve više znanja, koje je bilo oprečno učenju hodža. Malo-pomalo, znao sam više od nekih nespretnih vjeroučitelja koji su bili primitivni i neuki. 

Tako sam vrlo rano postao ateist. 

Odluka da nastavim svjetovno školovanje došla je prirodno, a otac ju je u svakom pogledu podržavao.

START: Kad je nastupio taj prijelomni trenutak?

MEKULJI: Poslije male mature, kad sam prešao u pećku gimnaziju. U gimnaziju su došli mnogi đaci koji su zbog naprednih shvaćanja bili istjerani iz škola u Crnoj Gori i Srbiji, i oni su na nas druge snažno i duboko utjecali svojom političkom orijentacijom. 

U Peći sam živio kod najstarije sestre, čiji je sin, inače španjolski borac i narodni heroj, Džemal Kada, bio dvije-tri godine stariji od mene i išao u istu gimnaziju. Povezalo me s njim iskreno prijateljstvo, pa i njemu dugujem za svoj zaokret. 

Džemal Kada bio je poslije istjeran iz gimnazije, pobjegao u Albaniju, a odande otišao na studij u Italiju, u vojnu akademiju. U Italiji je postao član Komunističke partije, i kad je diplomirao tehnički smjer i postao inženjer, izbio je građanski rat u Španjolskoj. 

On se priključio interbrigadama i 1938. poginuo. 

Poslije njegova odlaska mi smo se redovito dopisivali. U Španjolskoj je, prije pogibije, bio jednom ranjen i, dok se oporavljao u Parizu, nastojao ie da mi što iscrpnije opiše zbivanja u građanskom ratu. 

Bilo je jasno da je i u nas jedini izlaz u borbi protiv nepravdi koje su dovele do takvog stanja u kojemu toliki moji sunarodnjaci pate u siromaštvu, poniženi, obespravljeni u svakom pogledu, čak i kad je riječ o materinskom jeziku. 

Sazrela je odluka da se nešto poduzme da i ti naši ljudi budu jednaki među jednakima. Posljedica je bila sukob s policijom, zatvori, maltretiranja.

START: Jesu li vas zatvori ikad pokolebali?

MEKULJI: Umjesto da vas takvo što obeshrabri, to vam daje više snage i poticaja. U čovjeku se rađa otpor. Bilo mi je osobito teško kad su dolazili da vrše premetačine u kući mojih roditelja. 

Oni stari, ja im jedini sin, a sve to u sredini koja je politički zaostala i gdje prevladava mišljenje čaršije da ne treba ništa mijenjati, da su i dobro i patnja predodređeni od boga, pa tako mora i ostati. 

U toj je sredini bilo skandalozno da sin jedne tako ugledne ličnosti pravi ekscese protiv režima. Kad smo nas 60 studenata, uglavnom s Kosova, među kojima je bilo, uz Albance, Crnogoraca i Srba, potpisali rezoluciju protiv tajnog Stojadinovićeva ugovora s Turskom o iseljavanju oko 400.000 "Turaka" iz južnih krajeva Jugoslavije, policija je tada bila vrlo brutalna. 

Prevrnuli su i ispreturali čitavu kuću, i kad sam vidio kako je mojoj majci koja je bila starih shvaćanja, to mi je bilo, možda, najteže: to sam vrlo teško podnio. 

Zatvori kroz koje sam zatim prošao (u Plavu, Glavnjača u Beogradu) u meni su samo učvrstili vjeru u život. Znao sam da se nalazimo na dobrom putu i da su ljudi sve bliži slobodi.

START: Koliko se to vaše iskustvo odrazilo u vašoj poeziji?

MEKULJI: Nepravde, patnja, bijeda postale su moja opsesija. Ja sam u mladosti volio i crtati i sjećam se da sam crtao najbjednije kućerke, cigansku sirotinju, zalazio sam i u najtužnija predgrađa. Vjerovao sam da će se to promijeniti ako se počne prikazivati i opisivati. Jasno je da sam i u svojoj poeziji iznosio socijalnu problematiku. Iz toga vremena potječu pjesme "Prosjaci", "Testeraši", zbirka "Šćiptar ti peva, Metohijo", koja je poslije, u ratu, izgubljena. 

Jeremija Živanović, tadašnji urednik omladinskog časopisa "Venac", koji je pratio moj rad od početka, upozorio me, kad sam počeo pisati socijalnu angažiranu poeziju, da je za mene, suptilnog pjesnika, opasno skretati u političku struju. Kao čovjek na suprotnim pozicijama (bio je dvorski pjesnik) želio me spriječiti da nastavim putem koji sam odabrao, ali to nije bilo moguće. 

Ipak, njemu dugujem mnogo. Bio je izvanredan pedagog. Uvijek mi je pisao zašto je nešto ispravio, zašto je nešto u pjesmi nelogično. Uglavnom, bdio je nada mnom i mojim radom. Poslije, kad sam se sam počeo baviti uređivanjem časopisa "JETA E RE", Živanovićev VENAC poslužio mi je kao uzor. 

Po ugledu na njega, i ja sam u prvom dijelu objavljivao radove afirmiranih pisaca, u drugom radove početnika, a u trećem narodnu književnost i eseje, kritike, osvrte. Pokazalo se da je i u našim uvjetima rađanja albanske književnosti to bio najbolji model, posebno kad je riječ o radu s piscima koji su se postepeno razvijali i prelaskom iz drugoga u prvi dio nalazili potvrdu svoga sazrijevanja.

START: Kad ste počeli pisati na albanskom jeziku?

MEKULJI: Prvu albansku pjesmu, koja je i objavljena na albanskom, napisao sam 1942. u zatvoru. Ja sam već prije rata neke pjesme iz zbirke "Šćiptar ti peva, Metohijo" napisao na albanskom jeziku, ali sam ih preveo na srpski, jer nije bilo moguće da ih objavim na svome materinskom jeziku. 

Prve albanske pjesme objavio sam za rata u ilegalnom časopisu SLOBODA-LIRIJA, u kojemu sam surađivao i kao jedan od urednika. Taj je časopis objavljivao radove na oba jezika.

START: Je li prije rata uopće bilo književnih pokušaja među Albancima u Jugoslaviji?

MEKULJI: Prije rata javila su se dva ili tri pisca. To su Hivzi Sulejmani, prozni pisac, koji je, kao učenik velike medrese u Skoplju, objavio dvije-tri kratke priče; zatim Mark Krasnići, koji je, kao sjemeništarac u Prizrenu, vjerojatno među prvima počeo pisati pjesme na materinskom jeziku, što se moglo u sjemeništu jer je ono imalo stanovitu autonomiju. 

Mi ostali to nismo mogli. Mikel Marku iz Peći bavio se prevođenjem. On je prvi preveo nekoliko pjesama iz zbirke "PJESME ALIJA BINAKUA" Radovana Zogovića. Dakako, ti su prijevodi izgubljeni, ali je zanimljivo kao činjenica da je netko pokušao prevesti iz jugoslavenskih književnosti pjesme koje govore o nama.

I ako se uzme u obzir da mi ni 1949, kad je počeo izlaziti časopis "JETA E RE", nismo imali gotovo nijednoga pisca, ako se takvo stanje, kad, tako reći, ništa nismo imali, usporedi s činjenicom da mi danas imamo gotovo 100 članova društva književnika (među njima neke koji su se afirmirali u jugoslavenskim razmjerima i kao pjesnici i kao prozni pisci), te velike stvari još ne možemo potpuno ocijeniti.

START: Kao urednik časopisa "JETA E RE" vi ste odigrali važnu ulogu u tom razvoju, i, zacijelo, počeci albanske književne kulture na Kosovu ostavili su u vama duboke tragove.

MEKULJI: Mi smo se tada prvi put u povijesti osjetili slobodnima, i tko to može bolje izraziti od pjesnika? Naše prve zbirke pjesama imale su obilježja angažiranoga poetskog stvaranja, jer je to tražilo samo vrijeme. Naše su se žene oslobodile feredže, koju su stoljećima nosile; neuki se seljak preobražava u traktorista; otvarale su se škole gotovo svih usmjerenja; pojavili su se prvi fakulteti i, najposlije, sveučilište i akademija znanosti s raznim ustanovama.

To je velik prijelom. Ja sam poslije oslobođenja u jednoj pjesmi, zove se "Skika", a moto joj je "Na satu vremena lome se vekovi", jednom kratkom pjesničkom sličicom prikazao zaostalost u našem selu, zapravo sirotinju koja želi naprijed, koja želi učiti, izdići se, prikazao sam susret jednog dječaka u pokidanoj košulji, na taljigama, ali s komadom novina u ruci, s drugim mladićem na traktoru. 

Vidite, te stvari nisam morao izmišljati, to sam, kao veterinar, odlazeći u cik zore na teren, sam vidio, baš tako, kao realnu sliku koju sam samo prenio na papir.

START: Zanimljivo je kako ste vi u sebi spojili ta dva toliko različita poziva, veterinu i književnost...

MEKULJI: Moj odlazak na veterinarski fakultet iznenadio je sve, ponajviše moga oca, jer kad sam se upisao, bio sam već afirmirani mladi pisac i logično je bilo pretpostaviti da ću nastaviti studij književnosti. 

Ali upravo kad sam maturirao, bio je otvoren veterinarski fakultet u Beogradu, i to je, kao novost, privuklo nekolicinu mojih drugova s kojima sam bio nerazdruživ. Da se ne bismo međusobno razdvajali, svi smo se upisali na isti fakultet. Ja sam veterinu zavolio.

Poslije završenog fakulteta nastavio sam specijalizaciju, pa sam i doktorirao. Postao sam veterinarski savjetnik. I kad su se preda mnom otvorile sjajne mogućnosti da nastavim znanstveni rad iz parazitologije, ja sam stao. Bilo je to u vrijeme koje je tražilo čitava čovjeka. Morao sam se odlučiti. Za naš razvitak ovdje na Kosovu, za razvoj kulture albanskog naroda, bilo je potrebnije da se posvetim književnosti.

I sad kad, u Beogradu ili Zagrebu, sretnem kolege koje su postale poznati znanstvenici i sveučilišni profesori, uhvati me neka tuga kad se vratim kući. Koliko mi je veterina još bliska, vidi se i po tome što sam na našoj Akademiji upravo u Odjelu za prirodne znanosti, a ne umjetnosti. 

Još imam ambicija na tom polju. Sad izrađujemo dugoročan projekt za proučavanje krpelja na Kosovu, što je nekoć bilo moje omiljeno područje, i mislim nastaviti proučavanje. 

Vidite, kod mene se ta zapretana ljubav opet budi pod stare dane. Ali, isto tako, ne mogu zamisliti da bih prekinuo književni rad. Iako sam gotovo slijep, radim na novoj zbirci pjesama, a kad ne pišem, onda prevodim. Ta potreba i želja za književnim stvaranjem jača je od mene.

START: Što mislite o albanskoj književnosti danas na Kosovu?

MEKULJI: Imamo nekoliko vrlo talentiranih pjesnika i proznih pisaca, dramatičara i kritičara, tako da su svi rodovi zastupljeni. Na žalost, iz zdravstvenih razloga ne mogu sve pratiti - produkcija je sad veoma zamašna i bogata, ipak, koliko mogu, pratim suvremena gibanja u našoj književnosti, jer ne mogu biti ravnodušan. Ponešto i prevedem. 

Preveo sam Ali Podrimju, njegove dvije ili tri zbirke. On je veoma zanimljiv pjesnik, mlad, suvremen, ali ne i epigon. Dobar dio mladih pjesnika nije samosvojan. Rekao bih da je, većinom, gotovo posrijedi kompilacija, pa se, čak, međusobno pjesnici i ne razlikuju. Često prenose stvari koje nisu iz našega podneblja, niti iz našega društvenog sistema. Nekritički preuzimaju od tuđih pisaca, a onda se to neodgovorno objavljuje i tako se nanosi šteta u prvom redu tim mladim ljudima. 

No, to su popratne pojave u svakoj književnosti. Činjenica je, ipak, da mi sad imamo zrelu književnost - iako se i ona neprestano razvija, kao, uostalom, i književnost svih naroda, jer uvijek dolaze nove snage koje se razlikuju od starih. Među onima koji dolaze ima, naravno, i mnogo onih koje će vrijeme odbaciti, što je prirodno, ali ima i takvih koji će ostati, koji nose pravi pečat života svoje generacije, svoga doba.

START: Kad biste mogli ponoviti svoj život, s iskustvom i spoznajama koje danas imate, kako biste postupili?

MEKULJI: Kad bih se opet vratio u stanje kad sam prvi put počeo razmišljati o životu i o tome kuda da krenem, vjerojatno bih bio trezniji, pod pretpostavkom da živim u vremenu koje bi davalo mogućnosti za bolji život. 

Ipak, žao mi je što se nisam malo poslije rodio. Možda dvadeset godina poslije. Bio bih pošteđen mnogih teškoća i patnji mladosti, ali i razočaranja koja je moja generacija doživjela i poslije, nakon rata. 

Dogodile su se stvari koje nismo mogli ni pretpostaviti. Mislili smo, na primjer, da pobjedom socijalizma prestaje svaki rat, da će među ljudima i narodima zavladati bratstvo, i sve će se, kao u bajci, rješavati na najljepši i najplemenitiji način. 

Bili smo tako odgojeni da je za nas prva zemlja socijalizma bila najveći ideal, ostvarenje svega najboljega. Prva smo razočaranja doživjeli možda već u ratu, ali ne tako izraženo kao u doba rezolucije IB-a, kad su se mnogi idealisti slomili. 

Naravno, bilo je i mnogo špekulanata, kao što ih ima u svakoj političkoj borbi. Suvremena zbivanja pokazuju da se sa socijalizmom u svjetskim razmjerima ne rješavaju opća pitanja čovječanstva, jer se pokazalo da i među socijalističkim zemljama postoje suprotnosti, pa izbijaju čak, na žalost i međusobni ratovi, do stanja kakva nikad nismo mogli zamisliti. 

A ako se sjetimo da danas postoje sredstva za masovno uništavanje, postajemo svjesni da se time otvara mogućnost sveopće kataklizme, ako ne pobijedi zdrav razum.

START: I što mislite da li će zdrav razum pobijediti? Vjerujete li da postoji izlaz?

MEKULJI: Izlaz postoji u humanizaciji čovjeka. U tome je i osnovni smisao umjetnosti. Umjetnost najdosljednije humanizira čovjeka, ona u njemu budi ljubav prema ljepoti, prema poštenom, prema životu. 

I znanost u osnovi teži istom cilju, iako se često zloupotrebljava. 

Treba se boriti za ukidanje granica i razlika među ljudima. 

I, što je najvažnije, treba vjerovati u život kao u nešto trajno, kao u nešto što će postojati dok postoji svemir. 

Sam po sebi, on je borba, ali dijalektička borba, koja je vrlo duga. 

Kao svjesna bića morali bismo shvatiti da je život svake jedinke prekratak da bismo dokučili i pun smisao toga procesa.

Razgovarala: Mirjana Buljan, snimio: Ivo Eterović (Start, 1979.)



Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate