Svibanj 1979: "Nepravde, patnja, bijeda postali
su moja opsesija. Ja sam u mladosti volio i crtati i sjećam se da
sam crtao najbjednije kućerke, cigansku sirotinju, zalazio sam i u
najtužnija predgrađa. Vjerovao sam da će se to promijeniti ako se
počne prikazivati i opisivati. Iz toga vremena potječu pjesme
'Prosjaci', 'Testeraši', zbirka 'Šćiptar ti peva, Metohijo', koja
je poslije, u ratu, izgubljena..."
Dr Esad Mekulji najistaknutiji je javni
radnik Kosova, pjesnik, prevodilac, doktor veterine, predsjednik
Akademije znanosti i umjetnosti Kosova.
Bio je osnivač i dugogodišnji urednik
prvoga književnog časopisa na albanskom jeziku u nas, JETA E RE
(Novi život), dugogodišnji urednik u nakladnom poduzeću
"Rilindja". Njegovom zaslugom urednika i prevodioca (preveo
je više od stotinu knjiga) albanski su čitaoci upoznali sva
najvažnija djela jugoslavenskih književnosti, od naših starih
klasika do suvremenih pisaca, među kojima su Njegošev "Gorski
Vijenac", Goranova "Dama", Krležina djela itd.
Rodio se 1916. u Plavu, u Crnoj Gori.
Prve je pjesme objavio oko 1930, u tadašnjim omladinskim književnim
časopisima, JADRANSKOJ STRAŽI, VENCU, NOVOM BEHARU, MLADOSTI,
naravno potpisane imenom Esad Mekulović i na srpskom odnosno
hrvatskom jeziku, jer, kao Albanac, u staroj Jugoslaviji druge
mogućnosti nije imao.
• START: Kako je počelo?
MEKULJI: U stvari, kad sam bio
dječak u osnovnoj školi, mi u Plavu, gdje sam rođen, nismo imali
knjiga. Za mene je bio događaj kad mi je, poslije svečanosti o sv.
Savi, koji je bio školska slava, a ja sam tom prilikom recitirao,
jedan oficir poklonio glasnik JADRANSKA STRAŽA. To je bio ilustrirani
časopis s mnogo slika.
Kasnije, u gimnaziji u Peći, bilo je oko sto
pedeset do dvjesta knjiga, koje sam vrlo brzo pročitao. I tako,
zapravo, kad sam bio željan čitanja i imao vremena za to, nisam
imao prilike. Stoga u početku nisam imao mnogo uzora osim narodne
poezije, koju sam slušao od strica, i narodnih priča, koje mi je
pričala majka.
Prvi književnik koji je na mene utjecao bio je J. J. Zmaj, pa sam, pod dojmom njegove poezije, napisao neke mladenačke
stihove, vodeći više računa o rimi nego o sadržaju. Zatim sam
upoznao Dučića i Rakića i pjesnike moderne, dok Krklec,
Krleža, Zogović i socijalni pisci nisu izvršili na mene najdublji
utjecaj.
• START: Koju među svojim
prvim pjesmama smatrate značajnom za početak svoga književnog
rada?
MEKULJI: To je ŽIVOT, pjesmica
koja je nastala kao reakcija na smrt voljene mi sestrice, jedna
asocijacija na život koji se javlja kao meteor u svemiru i onda se
ugasi. Doduše, sve je to bilo prožeto i posljedicama strahota koje
su se u nas zbivale od 1915. do konca prvoga svjetskog rata, kad su
muslimani prolazili kroz masovna nasilna pokrštavanja, popraćena
strijeljanjem stotina ljudi.
Plav je mali gradić, ali ima četiri
groblja. Nisam vidio niti znam za neko tako maleno mjesto koje bi
imalo više grobova od moga rodnog mjesta.
Zapravo, tu je bila
granica između Turske i Crne Gore, i vječno su izbijale čarke i
međusobni obračuni. A ako se sjetimo i krvne osvete, može se lako
zamisliti koliko je žrtava palo u nekoliko
stotina godina.
• START: Mnogi mladi ljudi
pišu pjesme dok sazrijevaju, reklo bi se većina, ali malo je onih
koji i nastave pisati. Tko vas je potakao da ustrajete?
MEKULJI: Pa, možda to dugujem
nekadašnjem svom profesoru u pećkoj gimnaziji, a danas akademiku,
Mihailu Stefanoviću. On je došao da zamjenjuje jednoga našeg
profesora iz srpskohrvatskog jezika. Odmah, čim je došao, zadao nam
je temu "Metohija pre pola veka i danas". Ja sam napisao
sastav u kojem sam Metohiju predstavio romantično i nerealno, kao da
opisujem prilike od prije nekoliko stotina godina, a ne samo prije
pola stoljeća, s gustim divljim šumama, proplancima, s kosmatim
divljim ljudima, s mnogo lijepih opisa prirode i odnosa ljudi s
prirodom.
A jedan moj drug, koji je bio racionalan duh i moja sušta
suprotnost, napisao je trijezan i realističan
sastav. Nekoliko dana poslije, kad je profesor Stefanović pregledao
zadaće, pozvao je nas dvojicu da pročitamo svoje sastave. Zatim je
održao malo predavanje o razlikama tih dvaju stilova i naglasio da
su u književnosti jednako potrebni i korisni i racionalnost i
maštovitost.
On je bio velik autoritet u pećkoj gimnaziji, a
posvetio mi je mnogo vremena da bi razvio u meni ljubav prema
literaturi. Ja sam u gimnaziji bio najbolji serbist, pisao sam
najbolje pismene zadaće. Još u prvom razredu dobio sam za jedan
svoj sastav III nagradu u Jugoslaviji, nekih dvjesta-trista dinara,
što je za mene, desetogodisnjeg dječaka, bila golema svota.
• START: U ono doba nije bilo
uobičajeno da djeca Albanaca pohađaju školu, još manje gimnaziju.
Kako to da ste vi završili čak i fakultet?
MEKULJI: Moj je otac bio hodža,
vrlo napredan i kulturan čovjek. U tadašnjoj našoj sredini bio je, vjerojatno, najkulturniji.
Završio je bogoslovski studij u Istanbulu, poznavao je sve
najznačajnije istočne jezike - perzijski, arapski, turski - zatim
talijanski, bugarski i srpski, osim svoga materinjeg albanskog
jezika.
A majka mi je bila vrlo pobožna, nepismena i tvrdoglava, i
ona me, kao jedinca sina među pet kćeri, posebno privezala, tako da
sam isprva bio pod njenim utjecajem.
Otac je želio biti pravedan u
ljubavi, pa je ponekad, od straha da ne bude prema meni
popustljiviji, bio čak i stroži nego prema kćerima. Između majke
i oca bila je velika razlika u naobrazbi. No, majka, iako priprosta,
bila je dobra i vrijedna domaćica i građanka.
Otac je za ono doba
imao revolucionarno shvaćanje u naobrazbi, pa je, vjerojatno među
prvim albanskim muslimanima, poslao i svu svoju žensku djecu u
državnu školu. Zbog moje duboke emotivne veze s majkom prijetila je opasnost da me ona odvede u religiju.
Već kao malog odvela me da učim arapski k jednom očevu kolegi,
kako bih jednom i sam postao hodža.
No, taj je čovjek bio veoma
napredan ljevičar, gotovo komunist. Arapski jezik nastavio sam učiti
i onda kad sam se upisao u gimnaziju u Prizrenu. Tamo su mi, međutim,
u džamiji pokušali utisnuti vjerovanje da je ovaj svijet prolazan,
da tu vlada patnja, ali da će na onom vječnom svijetu sve nepravde
biti ispravljene i da ćemo i mi na ovom vječnom svijetu živjeti
dobro i dostojno.
Prihvatio sam tu utjehu, jer je stvarnost za mene
bila neprihvatljiva.
Onda su počele dolaziti nove spoznaje iz
biologije, fizike. Učenjem sam stjecao sve više znanja, koje je
bilo oprečno učenju hodža. Malo-pomalo, znao sam više od nekih
nespretnih vjeroučitelja koji su bili primitivni i neuki.
Tako sam
vrlo rano postao ateist.
Odluka da nastavim svjetovno školovanje
došla je prirodno, a otac ju je u svakom pogledu podržavao.
• START: Kad je nastupio taj
prijelomni trenutak?
MEKULJI: Poslije male mature,
kad sam prešao u pećku gimnaziju. U gimnaziju su došli mnogi đaci
koji su zbog naprednih shvaćanja bili istjerani iz škola u Crnoj
Gori i Srbiji, i oni su na nas druge snažno i duboko utjecali svojom
političkom orijentacijom.
U Peći sam živio kod najstarije sestre,
čiji je sin, inače španjolski borac i narodni heroj, Džemal Kada,
bio dvije-tri godine stariji od mene i išao u istu gimnaziju.
Povezalo me s njim iskreno prijateljstvo, pa i njemu dugujem za svoj
zaokret.
Džemal Kada bio je poslije istjeran iz gimnazije, pobjegao
u Albaniju, a odande otišao na studij u Italiju, u vojnu akademiju.
U Italiji je postao član Komunističke partije, i kad je diplomirao
tehnički smjer i postao inženjer, izbio je građanski rat u
Španjolskoj.
On se priključio interbrigadama i 1938. poginuo.
Poslije njegova odlaska mi smo se redovito dopisivali. U Španjolskoj
je, prije pogibije, bio jednom ranjen i, dok se oporavljao u Parizu,
nastojao ie da mi što iscrpnije opiše zbivanja u građanskom ratu.
Bilo je jasno da je i u nas jedini izlaz u borbi protiv nepravdi koje
su dovele do takvog stanja u kojemu toliki moji sunarodnjaci pate u
siromaštvu, poniženi, obespravljeni u svakom pogledu, čak i kad je
riječ o materinskom jeziku.
Sazrela je odluka da se nešto poduzme
da i ti naši ljudi budu jednaki među jednakima. Posljedica je bila
sukob s policijom, zatvori, maltretiranja.
• START: Jesu li vas zatvori
ikad pokolebali?
MEKULJI: Umjesto da vas takvo
što obeshrabri, to vam daje više snage i poticaja. U čovjeku se
rađa otpor. Bilo mi je osobito teško kad su dolazili da vrše
premetačine u kući mojih roditelja.
Oni stari, ja im jedini sin, a
sve to u sredini koja je politički zaostala i gdje prevladava
mišljenje čaršije da ne treba ništa mijenjati, da su i dobro i
patnja predodređeni od boga, pa tako mora i ostati.
U toj je sredini
bilo skandalozno da sin jedne tako ugledne ličnosti pravi ekscese
protiv režima. Kad smo nas 60 studenata, uglavnom s Kosova, među
kojima je bilo, uz Albance, Crnogoraca i Srba, potpisali rezoluciju
protiv tajnog Stojadinovićeva ugovora s Turskom o iseljavanju oko
400.000 "Turaka" iz južnih krajeva Jugoslavije, policija
je tada bila vrlo brutalna.
Prevrnuli su i ispreturali čitavu kuću,
i kad sam vidio kako je mojoj majci koja je bila starih shvaćanja,
to mi je bilo, možda, najteže: to sam vrlo teško podnio.
Zatvori
kroz koje sam zatim prošao (u Plavu, Glavnjača u Beogradu) u meni
su samo učvrstili vjeru u život. Znao sam da se nalazimo na dobrom
putu i da su ljudi sve bliži slobodi.
• START: Koliko se to vaše
iskustvo odrazilo u vašoj poeziji?
MEKULJI: Nepravde, patnja,
bijeda postale su moja opsesija. Ja sam u mladosti volio i crtati i
sjećam se da sam crtao najbjednije kućerke, cigansku sirotinju,
zalazio sam i u najtužnija predgrađa. Vjerovao sam da će se to
promijeniti ako se počne prikazivati i opisivati. Jasno je da sam i
u svojoj poeziji iznosio socijalnu problematiku. Iz toga vremena
potječu pjesme "Prosjaci", "Testeraši", zbirka
"Šćiptar ti peva, Metohijo", koja je poslije, u ratu,
izgubljena.
Jeremija Živanović, tadašnji urednik omladinskog
časopisa "Venac", koji je pratio moj rad od početka,
upozorio me, kad sam počeo pisati socijalnu angažiranu poeziju, da
je za mene, suptilnog pjesnika, opasno skretati u političku struju.
Kao čovjek na suprotnim pozicijama (bio je dvorski pjesnik) želio
me spriječiti da nastavim putem koji sam odabrao, ali to nije bilo
moguće.
Ipak, njemu dugujem mnogo. Bio je izvanredan pedagog. Uvijek
mi je pisao zašto je nešto ispravio, zašto je nešto u pjesmi
nelogično. Uglavnom, bdio je nada mnom i mojim radom. Poslije, kad
sam se sam počeo baviti uređivanjem časopisa "JETA E RE",
Živanovićev VENAC poslužio mi je kao uzor.
Po ugledu na njega, i
ja sam u prvom dijelu objavljivao radove afirmiranih pisaca, u drugom
radove početnika, a u trećem narodnu književnost i eseje, kritike,
osvrte. Pokazalo se da je i u našim uvjetima rađanja albanske
književnosti to bio najbolji model, posebno kad je riječ o radu s
piscima koji su se postepeno razvijali i prelaskom iz drugoga u prvi
dio nalazili potvrdu svoga sazrijevanja.
• START: Kad ste počeli
pisati na albanskom jeziku?
MEKULJI: Prvu albansku pjesmu,
koja je i objavljena na albanskom, napisao sam 1942. u zatvoru. Ja
sam već prije rata neke pjesme iz zbirke "Šćiptar ti peva,
Metohijo" napisao na albanskom jeziku, ali sam ih preveo na
srpski, jer nije bilo moguće da ih objavim na svome materinskom
jeziku.
Prve albanske pjesme objavio sam za rata u ilegalnom časopisu
SLOBODA-LIRIJA, u kojemu sam surađivao i kao jedan od urednika. Taj je
časopis objavljivao radove na oba jezika.
• START: Je li prije rata
uopće bilo književnih pokušaja među Albancima u Jugoslaviji?
MEKULJI: Prije rata javila su se
dva ili tri pisca. To su Hivzi Sulejmani, prozni pisac, koji je, kao
učenik velike medrese u Skoplju, objavio dvije-tri kratke priče;
zatim Mark Krasnići, koji je, kao sjemeništarac u Prizrenu,
vjerojatno među prvima počeo pisati pjesme na materinskom jeziku,
što se moglo u sjemeništu jer je ono imalo stanovitu autonomiju.
Mi
ostali to nismo mogli. Mikel Marku iz Peći bavio se
prevođenjem. On je prvi preveo nekoliko pjesama iz zbirke "PJESME
ALIJA BINAKUA" Radovana Zogovića. Dakako, ti su prijevodi
izgubljeni, ali je zanimljivo kao činjenica da je netko pokušao
prevesti iz jugoslavenskih književnosti pjesme koje govore o nama.
I
ako se uzme u obzir da mi ni 1949, kad je počeo izlaziti časopis
"JETA E RE", nismo imali gotovo nijednoga pisca, ako se
takvo stanje, kad, tako reći, ništa nismo imali, usporedi s
činjenicom da mi danas imamo gotovo 100 članova društva
književnika (među njima neke koji su se afirmirali u jugoslavenskim
razmjerima i kao pjesnici i kao prozni pisci), te velike stvari još ne možemo potpuno
ocijeniti.
• START: Kao urednik časopisa "JETA E RE" vi ste odigrali važnu ulogu u tom razvoju, i,
zacijelo, počeci albanske književne kulture na Kosovu ostavili su u
vama duboke tragove.
MEKULJI: Mi smo se tada prvi put
u povijesti osjetili slobodnima, i tko to može bolje izraziti od
pjesnika? Naše prve zbirke pjesama imale su obilježja angažiranoga
poetskog stvaranja, jer je to tražilo samo vrijeme. Naše su se žene
oslobodile feredže, koju su stoljećima nosile; neuki se seljak
preobražava u traktorista; otvarale su se škole gotovo svih
usmjerenja; pojavili su se prvi fakulteti i, najposlije, sveučilište
i akademija znanosti s raznim ustanovama.
To
je velik prijelom. Ja sam poslije oslobođenja u jednoj pjesmi, zove
se "Skika", a moto joj je "Na satu vremena lome se
vekovi", jednom kratkom pjesničkom sličicom prikazao
zaostalost u našem selu, zapravo sirotinju koja želi naprijed, koja
želi učiti, izdići se, prikazao sam susret jednog dječaka u
pokidanoj košulji, na taljigama, ali s komadom novina u ruci, s
drugim mladićem na traktoru.
Vidite, te stvari nisam morao
izmišljati, to sam, kao veterinar, odlazeći u cik zore na teren,
sam vidio, baš tako, kao realnu sliku koju sam samo prenio na papir.
• START: Zanimljivo je kako
ste vi u sebi spojili ta dva toliko različita poziva, veterinu i
književnost...
MEKULJI: Moj odlazak na
veterinarski fakultet iznenadio je sve, ponajviše moga oca, jer kad
sam se upisao, bio sam već afirmirani mladi pisac i logično je bilo
pretpostaviti da ću nastaviti studij književnosti.
Ali upravo kad
sam maturirao, bio je otvoren veterinarski fakultet u Beogradu, i to
je, kao novost, privuklo nekolicinu mojih drugova s kojima sam bio
nerazdruživ. Da se ne bismo međusobno razdvajali, svi smo se
upisali na isti fakultet. Ja sam veterinu zavolio.
Poslije završenog fakulteta nastavio
sam specijalizaciju, pa sam i doktorirao. Postao sam veterinarski
savjetnik. I kad su se preda mnom otvorile sjajne mogućnosti da
nastavim znanstveni rad iz parazitologije, ja sam stao. Bilo je to u
vrijeme koje je tražilo čitava čovjeka. Morao sam se odlučiti. Za
naš razvitak ovdje na Kosovu, za razvoj kulture albanskog naroda,
bilo je potrebnije da se posvetim književnosti.
I sad kad, u
Beogradu ili Zagrebu, sretnem kolege koje su postale poznati
znanstvenici i sveučilišni profesori, uhvati me neka tuga kad se
vratim kući. Koliko mi je veterina još bliska, vidi se i po tome što sam na našoj
Akademiji upravo u Odjelu za prirodne znanosti, a ne umjetnosti.
Još
imam ambicija na tom polju. Sad izrađujemo dugoročan projekt za
proučavanje krpelja na Kosovu, što je nekoć bilo moje omiljeno
područje, i mislim nastaviti proučavanje.
Vidite, kod mene se ta
zapretana ljubav opet budi pod stare dane. Ali, isto tako, ne mogu
zamisliti da bih prekinuo književni rad. Iako sam gotovo slijep,
radim na novoj zbirci pjesama, a kad ne pišem, onda prevodim. Ta
potreba i želja za književnim stvaranjem jača je od mene.
• START: Što mislite o
albanskoj književnosti danas na Kosovu?
MEKULJI: Imamo nekoliko vrlo
talentiranih pjesnika i proznih pisaca, dramatičara i kritičara,
tako da su svi rodovi zastupljeni. Na žalost, iz zdravstvenih
razloga ne mogu sve pratiti - produkcija je sad veoma zamašna i
bogata, ipak, koliko mogu, pratim suvremena gibanja u našoj
književnosti, jer ne mogu biti ravnodušan. Ponešto i prevedem.
Preveo sam Ali Podrimju, njegove dvije ili tri zbirke. On je veoma
zanimljiv pjesnik, mlad, suvremen, ali ne i epigon. Dobar dio mladih
pjesnika nije samosvojan. Rekao bih da je, većinom, gotovo posrijedi
kompilacija, pa se, čak, međusobno pjesnici i ne razlikuju. Često
prenose stvari koje nisu iz našega podneblja, niti iz našega
društvenog sistema. Nekritički preuzimaju od tuđih pisaca, a onda
se to neodgovorno objavljuje i tako se nanosi šteta u prvom redu tim
mladim ljudima.
No, to su popratne pojave u svakoj književnosti.
Činjenica je, ipak, da mi sad imamo zrelu književnost - iako se i
ona neprestano razvija, kao, uostalom, i književnost svih naroda,
jer uvijek dolaze nove snage koje se razlikuju od starih. Među onima
koji dolaze ima, naravno, i mnogo onih koje će vrijeme odbaciti, što
je prirodno, ali ima i takvih koji će ostati, koji nose pravi pečat
života svoje generacije, svoga doba.
• START: Kad biste mogli
ponoviti svoj život, s iskustvom i spoznajama koje danas imate, kako
biste postupili?
MEKULJI: Kad bih se opet vratio
u stanje kad sam prvi put počeo razmišljati o životu i o tome kuda
da krenem, vjerojatno bih bio trezniji, pod pretpostavkom da živim u
vremenu koje bi davalo mogućnosti za bolji život.
Ipak, žao mi je
što se nisam malo poslije rodio. Možda dvadeset godina poslije. Bio
bih pošteđen mnogih teškoća i patnji mladosti, ali i razočaranja
koja je moja generacija doživjela i poslije, nakon rata.
Dogodile su
se stvari koje nismo mogli ni pretpostaviti. Mislili smo, na primjer,
da pobjedom socijalizma prestaje svaki rat, da će među ljudima i
narodima zavladati bratstvo, i sve će se, kao u bajci, rješavati na
najljepši i najplemenitiji način.
Bili smo tako odgojeni da je za
nas prva zemlja socijalizma bila najveći ideal, ostvarenje svega
najboljega. Prva smo razočaranja doživjeli možda već u ratu, ali
ne tako izraženo kao u doba rezolucije IB-a, kad su se mnogi
idealisti slomili.
Naravno, bilo je i mnogo špekulanata, kao što ih
ima u svakoj političkoj borbi. Suvremena zbivanja pokazuju da se sa
socijalizmom u svjetskim razmjerima ne rješavaju opća pitanja
čovječanstva, jer se pokazalo da i među socijalističkim zemljama
postoje suprotnosti, pa izbijaju čak, na žalost i međusobni
ratovi, do stanja kakva nikad nismo mogli zamisliti.
A ako se sjetimo
da danas postoje sredstva za masovno uništavanje, postajemo svjesni
da se time otvara mogućnost sveopće kataklizme, ako ne pobijedi
zdrav razum.
• START: I što mislite da li
će zdrav razum pobijediti? Vjerujete li da postoji izlaz?
MEKULJI: Izlaz postoji u
humanizaciji čovjeka. U tome je i osnovni smisao umjetnosti.
Umjetnost najdosljednije humanizira čovjeka, ona u njemu budi ljubav
prema ljepoti, prema poštenom, prema životu.
I znanost u osnovi
teži istom cilju, iako se često zloupotrebljava.
Treba se boriti za
ukidanje granica i razlika među ljudima.
I, što je najvažnije,
treba vjerovati u život kao u nešto trajno, kao u nešto što će
postojati dok postoji svemir.
Sam po sebi, on je borba, ali
dijalektička borba, koja je vrlo duga.
Kao svjesna bića morali
bismo shvatiti da je život svake jedinke prekratak da bismo dokučili
i pun smisao toga procesa.
Razgovarala: Mirjana Buljan, snimio: Ivo Eterović (Start, 1979.)