Tko su bili i koje likove prikazuju
Mura, Dren, Komunar, Maksi, Taras i drugi junaci televizijske serije
koja je pobudila toliku pažnju...
"Ako je koji od nas i ostao živ, toliko se promijenio da bi ga danas teško prepoznali i njegovi nekadašnji drugovi. Jer, prošlost se ne može vratiti u sadašnjost, izuzev u sjećanju."
"Ako je koji od nas i ostao živ, toliko se promijenio da bi ga danas teško prepoznali i njegovi nekadašnji drugovi. Jer, prošlost se ne može vratiti u sadašnjost, izuzev u sjećanju."
Serija, što ju je za zagrebačku
televiziju realizirao "Mozaik-film" u režiji Zvonimira
Bajsića, djeluje kao uvjerljiv dnevnik teške ilegalne borbe u kojem
ništa nije izmišljeno.
Glumci, dijalog i događaji, prilike u kojima nitko nije nosio ni svoje vlastito ime, sve je to stavljeno u stvarni ambijent kojem ne manjka ni smisao za detalj, psihološku analizu, pa i svojevrstan "galgenhumor".
Glumci, dijalog i događaji, prilike u kojima nitko nije nosio ni svoje vlastito ime, sve je to stavljeno u stvarni ambijent kojem ne manjka ni smisao za detalj, psihološku analizu, pa i svojevrstan "galgenhumor".
Mnogobrojna pisma koja stižu u
Zagrebačku televiziju, kao i reagiranje javnosti, pokazuju da je
široki krug gledalaca toplo prihvatio seriju o sumornoj jeseni
1941. u gradu koji je u toku
rata dao 40.000 partizanskih boraca,
što je za grad koji je u to vrijeme brojio 250.000 stanovnika
impozantna brojka.
"Tu seriju ne gledam nego je doživljavam ... Satima posle mislim o stotinama ličnih tragedija koje su bile cena surove borbe ilegalaca ...", piše gledalac inž. Miodrag Cerović iz Niša.
"Nama mladima, koji o 1941. znademo uglavnom iz udžbenika povijesti, serija je otkrila oblike naše borbe o kojima smo vrlo malo znali ...", piše grupa učenika Druge gimnazije "Braća Ribar" iz Zagreba.
Takvih je i sličnih pisama mnogo.
Međutim, gotovo i nema pisma u kojem se autor ili autori ne pitaju:
što je u seriji fabula a što činjenica? Jesu li događaji, imena
osoba i lokacije izmišljeni, ili je posrijedi neka vrsta
"dokumentarca"?
Tko su Dren, Komunar, Maksi, Taras,
Svileni, Mura ... Mnogi su u Drenu "prepoznali" Ivana
Šibla, u Komunaru Radu Končara, a u Muri Nadu Dimić... i tako
dalje.
Drug Šibi kaže da mu je štampa i
nehotice napravila lošu uslugu pišući da je "Sumorna jesen"
snimljena faktografski prema knjizi "Iz ilegalnog Zagreba 1941".
Stoga mnogi gledaoci smatraju da se sve tako dogodilo kao što je u
seriji prikazano, ili kritiziraju pojedine epizode da nisu sasvim
istinite.
"Ako je koji od nas i ostao živ,
toliko se promijenio da bi ga danas teško prepoznali i njegovi
nekadašnji drugovi. Jer, prošlost se ne može vratiti u sadašnjost,
izuzev u sjećanju" - kaže se na početku prologa svake Šiblove
epizode.
Iako se u televizijskoj transpoziciji događaja ne mogu
identificirati sve činjenice, ipak se mnogo toga što smo vidjeli na
malom ekranu može povezati sa stvarnim zbivanjima i ličnostima
ilegalne borbe u porobljenom Zagrebu 1941. godine.
Nekoliko takvih
rekonstrukcija donosimo ovdje kao memento naše revolucije.
"Labudova kuća"
U Zagrebu, u Ulici socijalističke
revolucije, na kući broj 78, nalazi se mramorna ploča s riječima:
"30. rujna 1941. godine udarna grupa napala je i ubila na ovom
mjestu trojicu njemačkih avijatičara. Tako je napredna omladina
ostvarivala parolu partije 'Smrt fašizmu, sloboda narodu'".
Taj događaj jednim je dijelom prenesen i u TV epizodu "Labudova
kuća" koja je prikazana prošlog tjedna.
U akciji je sudjelovala trojka
Šibl-Vračarić-Perković.
Dvadeset i osam godina nakon te akcije,
danas su se ovdje, pred ovom kućom, prvi put našli Ivan Šibl i
Lazo Vračarić.
Trećega nema: Nikola Perković neposredno nakon akcije
uhvaćen je. Mučili su ga, pekli mu grudi i palili oči svijećom.
Nije izdržao, prokazao je drugove s kojima je sudjelovao u akciji,
iako je zatajio imena iz svoje partijske organizacije. Poslije
priznanja strijeljan je.
- Eno, onuda su hitlerovci naišli iz
kina, bilo je oko devet uvečer. Išli su bahato, onako kako su to
sami Nijemci znali 1941, kad su vjerovali da je svijet njihov.
Raspodijelili smo se i odredili tko će u kojega pucati. Poslije
akcije Nikola i ja krenuli smo prema rampi kod tvornice papira da se
prebacimo na istočnu periferiju, u Plinarsko naselje, gusti splet
uličica, i da se ondje sklonimo... - priča Vračarić dok Šibi
promatra ogradu kao da nešto traži.
- Kako to da na ploči nisu uklesana
vaša imena? - pitam Šibla.
- Htjeli su, ali ja nisam bio za to.
Jer nas dvojica još smo živi, a tko zna što još možemo
napraviti, pa poslije da se brišu imena i ploča skine - kaže
Šibl, poznat po svojoj sklonosti za humor, a zatim dodaje: - U
svakoj je šali pola istine.
Lazo Vračarić, direktor poduzeća
"Metalium", vodi nas ulicama kojima su on i Nikola otišli
nakon akcije. Došli smo do prijelaza pruge na Zavrtnici. Sada tu
nema željezničke rampe zbog koje 1941. umalo obojica nisu izgubila
glavu.
Pokazuje mi zatiljak na kojem se lijepo
može opipati metak ("Ne diram ga, jer mi ne smeta"), a
osim toga tada je dobio još dva metka: u plećku i u rame.
Praćeni
mecima, trkom su izašli na Zvonimirovu ulicu (danas Socijalističke
revolucije), ali i ta je ulica bila puna vojske. Racija je počela.
Nikola je izvadio pištolj da se ubije, Lazo ga je odvratio.
- Je li Nikola odbio da sjedne sa mnom
u tramvaj zato što se plašio da me ne otkriju jer mi je krv curila
iz potiljka, ili je smatrao da je sigurnije ako iz obruča pokuša
izaći pješice preko plotova, ne znam, ali smo se na tramvajskoj
stanici razišli. Više se nismo vidjeli. Istu sam noć otišao u
stan dra Milovana Zoričića u Bakačevoj ulici (dr Zoričić
donedavna je bio član Međunarodnog suda u Haagu i sada u toj ulici
živi, op. ur.) kod kojega je moj stric radio kao poslužitelj. Dr
Zoričić oprao mi je i zavio ranu na glavi, nije pitao gdje sam je
dobio, ali je to mogao lako naslutiti, jer je već čitav Zagreb
pričao o ubijenim avijatičarima. Dva dana kasnije došlo je do
provale, i ustaše su doznale da sam se sklonio kod dra Zoričića,
pa su ga uhapsili, ali je on ostao živ najviše zbog statusa suca
Međunarodnoga suda... - priča Lazo.
Šibl je krenuo drugim putem.
- Krenuo sam u Ivkančevu (sada Ulica
Anke Butorac, op. ur.) i ušao u zgradu broj 17, gdje su stanovali
moji prijatelji dr Milan i Vjera Bićanić (oboje i danas žive).
Nije ih bilo, ali je bio njihov podstanar prof. Petar Stolfa (danas
radi u Osiguravajućem zavodu u Zagrebu, op. ur.), koji je po
pucnjavi, što je potrajala sve do jedan po ponoći i mojem izgledu
odmah shvatio što je posrijedi. Sakrili smo pištolj i tobože
razdijelili karte kao da igramo tablaneta. Policija, ipak, u našu
kuću nije ušla, najvjerojatnije zato što se na ulazu neki njemački
hauptman zabavljao s nekom djevojkom...
Tri je dana grad bio pun plakata na
kojima su stajale naredbe, a najčešće su proglašavane osude
ustaškoga pokretnog prijekog suda, tjeralice, prijetnje i
informacije o strijeljanju talaca.
U Rakovu Potoku i Dotrščini
svaki su dan vršena strijeljanja, a vlakovi puni ljudi išli su u
logore smrti.
Raspisana je tjeralica za Šiblom i Vračarićem, čije
su glave ucijenjene na 10.000 kuna. Pišući o toj ucjeni, Šibl u
svojoj knjizi "Iz ilegalnog Zagreba 1941" kaže:
"... s obzirom na vrijednost kune, takva ucijena predstavlja svakako uvredljivo neznatnu svotu i rađa kod čovjeka želju da se potrudi kako bi postao skuplji".
(Zanimljivo, godine 1961. Lazo Vračarić, "zahvaljujući" njemačkoj pedanteriji, bio je uhapšen u Münchenu upravo na osnovi te tjeralice, ali je pušten nakon tri dana. Na tjeralici je kraj Vračarićeva imena bilo i Šiblovo).
Napad na njemačke avijatičare na uglu
Rusanove i Zvonimirove ulice nije u seriji "Sumorna jesen"
iznesen onako kako se stvarno dogodio.
Dobar dio faktografije za
napad na avijatičare, koji je prikazan u epizodi "Labudova
kuća", Šibl je uzeo iz akcije koju su na uglu Zvonimirove i
Harambašićeve izveli 12. rujna omladinci Vinko Milišić, Adam
Brumić (obojica kasnije uhvaćeni i strijeljani, op. ur.) i još
neki.
Bombe su probile oba stakla na autobusu i eksplodirale na
pločniku. Ranjena su dva avijatičara.
- Scena je snimljena upravo na mjestu
gdje se zbio taj događaj. Bijeg Drena i Tarasa u toj epizodi
iskonstruiran je, ali je njihov razgovor veoma sličan dijalogu koji
sam vodio početkom 1942, kad sam s Arnoldom Horvatom-Mošom išao u
partizane i naletio na grupu ustaša. Tada je Arnold teško ranjen,
ali je ostao živ (poginuo 1945. u prometnoj nesreći u Zemunu, op.
ur.), dok Taras u toj epizodi umire... - kaže Šibl.
U istoj epizodi lako je prepoznati
folksdojčere i agente koji tragaju za Tarasom, pa i Mariju, čiji je
muž poginuo u logoru, koja slučajno prima Drena i zavija mu ranjenu
ruku (aluzija na Vračarića i dra Zoričića).
Domobranski oficir iz
te epizode, koji ostavlja bombe u okolici Zagreba da bi ih odande
uzeli omladinci i napali autobus, nije izmišljena ličnost (bio je
to Augustinović, domobranski satnik koji je do kraja rata ostao u
domobranima).
Ličnost profesora iz epizode "Deveti metak", koji
pomaže Drenu, neodoljivo podsjeća na slučaj stvarnog profesora
Stolfa iz Ivkančeve ulice, Šiblova prijatelja i simpatizera NOP-a,
koji mu je pomogao, ali je zbog toga dospio u ustaški zatvor.
Čovjek s lulom
Komunar, čovjek s lulom, koji je u
stalnom kontaktu s omladinskom udarnom grupom, provlači se gotovo
kroza sve epizode televizijske serije. On prenosi zadatke, savjetuje,
koordinira akcije.
- Pitaju me tko je Komunar? To
nije određena nego sintetizirana ličnost, kao i mnoge druge iz serije.
Jer, Komunar bi jednako mogao biti Rade Končar, Nikola Šakić-Vrtlar,
Božo Dakić-Španac (sva trojica strijeljani 1941-42), Blaž
Mesarić-Ćelo, Antun Biber-Tehek i drugi koji su bili naša viša
veza... - kaže Šibl.
Evo, sada je s nama i Blaž Mesarić.
Radi kao akviziter u jednom propagandnom poduzeću. Vodi nas da
vidimo kuću broj 28 u kojoj je stanovao 1941.
- Čitav mi ovaj kraj sada izgleda kao
drugi grad, jer je 1941. sve to bilo pokriveno povrćem. Tu su
živjeli "bugarski vrtlari" i radničke obitelji. Evo, u
ovoj kućici stanovao sam ja, tamo ie živio sekretar Mjesnog
komiteta SKOJ-a Stjepan Malek-Lata (strijeljan 1942), a u onoj žutoj
kući Rade Končar. Bio sam član biroa Mjesnog komiteta KP i
sekretar Prvog rajonskog komiteta KP Zagreba - priča Mesarić tonom
koji odiše skromnošću i jednostavnim načinom izlaganja.
Taj je čovjek svašta preživio.
Uhapšen je 17. listopada 1941. Izmrcvarenog do besvijesti prenijeli su ga u bolnicu da bi poslije, kada dođe k sebi, mogli nastaviti "saslušavanje".
Uhapšen je 17. listopada 1941. Izmrcvarenog do besvijesti prenijeli su ga u bolnicu da bi poslije, kada dođe k sebi, mogli nastaviti "saslušavanje".
Uz pomoć dvojice simpatizera NOP-a, službenika bolnice na Sv. Duhu (danas bolnica "Dr Kajfeš") u Zagrebu, uspio je 1. travnja 1942. izmaći iz bolnice, a nedugo zatim otišao je u partizane.
I danas se teško kreće jer su mu ustaše spalile tabane do kostiju.
- Jednog dana, negdje u kolovozu 1941,
javio mi je Antun Rob (sekretar Mjesnog komiteta 1941. umro 1965) da
će mi uputiti jednu grupu mladića spremnih za akciju. Tako sam
dobio Šibla, koji je bio komandir grupe što smo je zvali "grupa
Sigečica".
Šibl kaže da je Mesarića znao samo
pod konspirativnim imenom Ćelo, a ta mu se konspiracija učinila
smiješnom, jer Ćelo ima golu lubanju i nije trebalo biti osobito
lukav pa da se taj nadimak dovede u vezu s njezinim vlasnikom. Ćelo
je dao zadatak Šiblu i grupi da likvidiraju ustaškog agenta Ivana M.
- Taj Ivan M. bio je veoma opasan najviše zato što je prije rata bio
član Partije, ali se od nas odvojio 1939. Nakon okupacije postao je ustaški
doušnik, opasniji od mnogih drugih agenata i žbira, jer je poznavao
načela ilegalnog rada. Mnogi su naši drugovi pali zbog Ivana M.
(Joža Vlahović, Vojo Kovačević i drugi). Osobno sam ga poznavao,
jer sam zajedno s njim radio prije rata u URSS-ovim sindikatima.
Morali smo ga ukloniti jer smo tada planirali diverziju na Glavnoj
pošti (izvršena 14. rujna), za koju je trebalo obaviti velike
pripreme.
I Šibl i Vračarić još se sjećaju
predavanja što im ga je Ćelo održao uoči te akcije, koja je njima
bila prvi vatreni okršaj.
- Rekao sam da mi nismo teroristi -
prisjeća se Mesarić - nego naoružan narod koji se bori protiv okupatora. Konkretan zadatak likvidacije Ivana M.
povjerio sam Šiblu, Vračariću, Horvatu i Perkoviću, koji su bili raspoređeni u
dvije grupe. Slučaj je htio da je osudu izvršila grupa
Horvat-Perković, i to 7. rujna oko deset navečer u tadašnjoj
Tratinskoj cesti (sada R. Končara). Morali su paziti da ne pogode djevojku koja je išla pod ruku
s agentom, jer bi to ustaška propaganda uvelike iskoristila - priča
Mesarić.
U epizodi "Noćne more" agent
Mrha (kako su M. ilegalci stvarao i zvali) ne gine od ruke ilegalaca.
Izmučen strahom od kazne koju očekuje, zbog toga što je poslao u
smrt mnoge svoje bivše drugove i
ostatkom svijesti, pritisnut
prijetnjama ustaškog satnika da mora biti još aktivniji, Mrha
nalazi izlaz u samoubojstvu.
- Zar bi bilo pošteno da Dren, lik
svijetlog borca, ubija jednu takvu strvinu? - komentira Šibl
samoubojstvo Mrhe u filmu.
Napisao: Salih Zvizdić (VUS, 1969.)
U nastavku: "Za priču u jednoj epizodi inspirirala me otmica naše drugarice Nade Dimić"
Napisao: Salih Zvizdić (VUS, 1969.)
U nastavku: "Za priču u jednoj epizodi inspirirala me otmica naše drugarice Nade Dimić"
