Veljača 1989: U posljednje
vrijeme zaokupljeni smo sve ozbiljnijim problemima i zato se sve
manje stižemo zgražati zbog ispada na stadionima. Mjere dosad
poduzimane radi sprečavanja nacionalističkih i mnogo češćih
"običnih" ispada uglavnom su se svodile na povremene
kampanje protiv navijača i ponekih pojedinaca.
A kako izgleda
psihološka i sociološka lepeza svih tih grupacija i na kojim se
vatrama antoginizama one oblikuju?
Iako je "Partizan" u
uzbudljivoj utakmici Kupa UEFA pobijedio "Romu", susret je
prvenstveno ostao zabilježen po prekidima, razbijenoj glavi
talijanskog igrača (pogođen upaljačem iz gledališta), dimnoj
zavjesi i požaru na stadionu.
I izvještaji s utakmice "Rijeke"
i "Hajduka" manje su se bavili igrom, a više masovnim
izgredima "Hajdukovih" navijača koji su rezultirali s
pedesetak uhapšenih, nekoliko ranjenih milicionara i dvoje
promatrača pogođenih raketom.
Zagreb, Kup pobjednika kupova u
košarci, "Cibona"- AEK. "Navijači" domaćih
aktiviraju dimnu bombu, utakmica na rubu prekida i eliminacije
"cibosa" koji ipak u nastavku pobjeđuju i sve završava
"samo" sa 10.000 DEM kazne. U glavnoj ulozi gosti, Bad Blue
Boys.
Da se i jedan od tih slučajeva dogodio
prije nekoliko godina a ne u par zadnjih mjeseci, vrlo je vjerojatno
da bi se cijela Jugoslavija tjednima zgražavala i zahtijevala, hitne
mjere. Danas nas, pak, more mnogo ozbiljniji problemi, a kako su
ovakvi događaji postali nešto sasvim uobičajeno na sportskim
terenima i izvan njih, nitko se više osim žrtava raketnih napada i
klupskih blagajnika posebno ne uzbuđuje.
No, ovakvi i slični slučajevi
obnovili su u javnosti zanimanje za fenomen zvan "organizirani
navijači", "najvjernije pristalice" ili, za neke,
jednostavno - nogometni huligani.
"Tifosa" je, istina, bilo
uvijek, ali za razliku od prijašnjih današnja se generacija više
ne zadovoljava promatranjem pobjeda i poraza svoje momčadi, već
želi i sama sudjelovati u trijumfima a poraze po mogućnosti
pretvoriti u pobjede izvan terena ("čekamo vas napolju").
Katkad se uistinu čini da su zbivanja
na tribinama uzbudljivija od onih na terenu.
Slabi živci "vatrenih"
Sve je počelo pedesetih godina, tvrde
stariji poklonici nogometa, i to, naravno, sa slavnom "torcidom",
udruženjem navijača "Hajduka" na (privremenom) boravku u
Zagrebu.
Istina, "torcida", koju još
od tada prate stalna sumnjičenja, pod ovim imenom postaje poznata
širom zemlje tek u posljednje vrijeme, pa je tako zahvaljujući
brojnim incidentima od "službenih osoba" proglašena
"najgrubljom skupinom... koja se ponaša najhuliganskije" a
od izvjestilaca sa slabim živcima "razularenom huliganskom
hordom".
Danas, međutim, svaki iole značajniji
klub prve i druge lige, pa čak i nižeg ranga natjecanja ima svoje
"vatrene" pristalice (ovaj izraz valja i doslovno
shvatiti), no "fanovi" velike četvorke su premoćno
najbrojniji i najbolje organizirani.
Ništa čudno, jer, ako već navijate
za nekoga bolje da je to klub jake tradicije i dobrih rezultata.
Jasno, svako pravilo ima i iznimke, a najpoznatija je, bez
konkurencije - NK "Dinamo", kojemu su navijači ostajali
vjerni bez obzira na sve danas već legendarne neuspjehe.
Plava avangarda, famozni Bad Blue Boys
se tek u poslijednje vrijeme probijaju u prvi plan, no valja im uzeti
u obzir djelovanje u otežanim okolnostima s obzirom na slabo
prikriveno neprijateljstvo klupske uprave.
Beogradski "fudbalski giganti",
"Zvezda" i "Partizan", adekvatno svojoj veličini
imaju i po nekoliko posebnih grupa navijača, pa se tako "Zvezdini"
koji su, kako sami tvrde, najbrojniji na Balkanu, dijele na
"Ultraše", "Warriorse", "Red devilse"
i ine.
Štoviše, njihovih grupa i grupica ima
toliko da su u dijelovima javnosti sa slabijim pamćenjem i jačim
predrasudama poznati uglavnom samo pod jednim nadimkom.
"Partizanovaca" ima nešto
manje ("Commando undertakers", "Black-white army",
"Sioux attackers") no njihova žestina i fanatičnost ne
zaostaju čak ni za pristalicama "bilih".
Ni ostale klubove nije mimoišao ovaj
trend, pa su tako, između ostalih, u posljednje vrijeme vrlo eksponirani pripadnici riječke
"armade", veležovci, navijači "Sarajeva" i
"Želje", osiječka "Kohorta" i tako redom. No
njihov broj, uz časne iznimke, najviše ovisi o situaciji na
tablici, a osim toga, većina njihovih navijača u dubini srca
simpatizira i jednog iz kvarteta velikih.
Zbog zaklanog pijevca
Sasvim je razumljivo da tamo gdje se
skupljaju mase, antagonizirane na "nas" i "njih",
pa još u starosnoj skupini od 15 do 25 godina, nabrušene i počesto
alkoholizirane, problemi nisu ništa neočekivano. Međutim, tek su
tragični događaji na Heyselu izazvali veću osjetljivost na
incidente na našim stadionima.
Tako je prije četiri godine, ubrzo
nakon krvoprolića u Brusselsu a povodom demoliranja vlasnika u Šidu
"Partizanovih" navijača, ispravno prorečeno da je "ovaj
slučaj ozbiljna opomena društvu i klubovima" ali i neispravno
zaključeno da se radi o sramoti koja se "uvjereni smo, ne smije
i neće ponoviti."
Ne samo da se ponovila, već su
tučnjave, vrijeđanja raznih osjećaja, audiovizualni i kemijski
efekti postajali sve češći i češći na domaćim i na
međunarodnim utakmicama. S potonjima imamo dosta iskustva, jer,
sjetimo se, još 1977. godine na utakmici Jugoslavije i Španjolske
Juanito je dobio bocu u glavu, reprezentacija par utakmica neigranja
u Beogradu, a "Zvezdini" i "Partizanovi" navijači
razlog da se do današnjih dana spore o pripadnosti nepoznatog
strijelca.
Kako smo već vidjeli, povijest se,
nažalost, ponovila, istina ovaj put na stadionu JNA, a ne na
"Marakani". "Partizan" je, doduše, dobro prošao
za razliku od "Hajduka" koji je pretplaćen na kazne.
Sjetimo se da je svojedobno zaradio utakmicu neigranja zbog pijevca
zaklanog na sredini centra, što je zanemarljivo u usporedbi s
tekućom zabranom od dvije godine sudjelovanja u evropskim kupovima,
izazvane "suzavcem" na utakmici sa Marseilleom.
No, bez obzira na čari međunarodnih
nadmetanja, "ono pravo" se događa na utakmicama domaćih
prvenstava, a u prvom redu, pri okršajima "velike četvorke".
Sve ukradene utakmice, potplaćeni
suci, "oteti" igrači, prvenstva osvojena u 95. minuti i
ostali stvarni i imaginarni razlozi čekaju naplatu na velikim
derbijima, ili, točnije, na relacijama kolodvor - stadion.
Mnogi smatraju da u Jugoslaviji postoje
samo dva prava sportska suparništva. Jedno, između "hajdukovaca"
i "dinamovaca", ima dugu pretpovijest, a koliko za nogomet
vezano je i za odnose između dva grada, Splita i Zagreba, na
komplekse "malog" i "velikog" mista, blitvara i
žabara itd. Uostalom, i inače je posebnost našeg nogometa to što
su suparništva klubova i pogotovu navijača više rezultate
izvannogometnih nego nogometnih uzroka.
Drugi su par velikih rivala "crno"
i "crveno-beli" kojima je, kao dvama najtrofejnijima
klubovima, jedan grad, pa makar i Beograd, katkad i pretijesan, pa je
antagonizam neizbježan. U posljednje se vrijeme, međutim, i odnosi
među "četvorkom" mijenjaju.
Najjača nova snaga navijačkog svijeta
je bez sumnje riječka "armada", kao i BBB, strah i trepet
svježe obojenih zidova. Njezina brojnost i samosvijest, ali i
netrpeljivost prema pristalicama velikih, a osobiti "plavih"
i "bijelih", naglo je narasla otkako se momčad NK "Rijeke"
izdvojila dobrim rezultatima.
Tko ih može otjerati?
Na kraju ne možemo ne spomenuti na
izgled neobjašnjivu odbojnost Veležove "raje" prema
"Hajduku", (ali i obratno), utoliko čudniju s obzirom na
sličnost mentaliteta i načina navijanja. No, ruku na srce, teško
da bi i mostarski klub bio omiljen u Splitu da kojim slučajem dvije
trećine Dalmacije navija za "Velež". To i jest glavna
osobina "malih" klubova koja ih dijeli od kvarteta velikih:
popularnost im ne prelazi gradske granice.
Od svih ekscesa u vezi s nogometom na
tapetu javnosti je najčešće nacionalizam.
U praksi nije lako odrediti ni čvrstu
granicu između sportskoga i nesportskog navijanja, ni gdje prestaje
tzv. patriotizam a gdje počinje nacionalizam, pogotovo uzevši u
obzir koliko se kriteriji za to razlikuju.
Tako je, primjerice, u Splitu svaki
ozbiljniji incident u roku od 24 sata na dnevnom redu raznih
političkih organizacija, dok drugdje (poput u slučaju nedavnog
razbijanja radnji vlasnika Albanaca nakon utakmice "Rad" -
"Zvezda") treba (treba?) proći tjedan dana da se vijest o
izgredima uopće pojavi u javnosti.
Mjere do sada poduzimane radi
suzbijanja nacionalističkih, ali i mnogo češćih, "običnih"
ispada uglavnom su se svodile na povremene kampanje protiv navijača
u cjelini umjesto protiv pojedinaca koji zloupotrebljavaju anonimnost
mase. A pri tome valja biti promišljen i uvijek imati u vidu ono što
je najjasnije izrazio Branko Slivar, tajnik društva ("pristojnih")
navijača "Hajduka":
"Tko je u stanju otjerati ove
najžešće? Tko? Nitko! Jer, oni su uvijek tu, oni su jezgro, oni
dolaze na Poljud i onda kada nikoga nema. Oni nikad, ali doslovce
nikad ne okreću leđa "Hajduku"!"
Možemo li se složiti s inspektorom
koji nakon riječke utakmice reče da je "najlakše uhvatiti se
za palicu, navući šljem i jurišati" ali i najgore, jer to
znači da su sve druge mjere zakazale i društvo u cjelini pretrpilo
poraz.
Napisao: Zdenko Kačić Movrić
(Top, 1989.)
