Svibanj 1973: Povijest prvoga maja seže čak u 1886.
godinu kada je na taj dan u Chicagu stupilo u štrajk 40.000 radnika.
Tom prilikom su radničke vođe istakle svoje zahtjeve simbolizirane
u tri osmice - osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog
uzdizanja.
No vlastodršci se s tim zahtjevima
radnika nisu ni pomišljali složiti, pa je došlo do oružanog
napada na štrajkaše. Ubijeno je šest radnika, a lakše i teže
ranjeno oko pedeset. Pohapšene su radničke vođe, od kojih su
petorica osuđena na smrt, a trojica na dugogodišnje robije.
Na prvom kongresu Druge internacionale
1889. godine, odlučeno je da se svake godine, u spomen na čikaško
krvoproliće, održe toga dana masovne radničke demonstracije. U tom
manifestu se kaže da je potrebno da se toga dana organizira velika
međunarodna demonstracija, i to tako da u svim zemljama i svim
gradovima radnici upute državnim vlastima zahtjeve da se uvede
osmosatni radni dan.
Slijedeće je godine val demonstracija
zahvatio gotovo cijelu Evropu. Na stotine tisuća radnika je
obustavilo rad zahtijevajući bolje uvjete života i osmosatno radno
vrijeme.
I kod nas se taj praznik počeo slaviti
već 1890. godine, a prvi su ga slavili radnici u Hrvatskoj i Sloveniji.
U Zagrebu je 20. travnja 1890. godine
sazvana radnička skupština koja je raspravljala o proslavi prvoga
maja. Oko 2000 prisutnih radnika prihvatilo je rezoluciju u kojoj se
kaže:
"Zagrebački radnici, sastavši se na skupštini, odlučiše priključiti se manifestaciji radnika cijeloga svijeta da se prvi svibanj proglasi radničkim blagdanom u svrhu uvođenja osmosatne dnevne radnje, te se nadaju da ih poslodavci neće priječiti da ovaj dan svetkuju."
Predstavka sličnog sadržaja upućena
je i Zemaljskom društvu za obrt i industriju u kojoj se traži da ih
ta ustanova podrži u njihovim zahtjevima.
Odgovor koji su dobili nije za radnike
bio nimalo ohrabrujući. Zemaljsko društvo, misli, da bi trebalo
uvesti osmosatno radno vrijeme, ali, kaže se u dopisu, ne smatra se
pozvanim da uzme inicijativu u tom pitanju koje još ni u
najrazvijenijim industrijskim zemljama nije riješeno.
Izražava
svoje mišljenje da praznovanje prvog maja, s obzirom na poslovne
odnose u Hrvatskoj, nije opravdano. Poslodavcima preporučuje da vode
računa o svojim poslovnim interesima i neka sami prosude mogu li
svojim radnicima dozvoliti ili ne dozvoliti da prvoga maja ne rade.
Ništa bolji stav nije zauzela ni
štampa.
Narodne novine u broju od 30. travnja 1890. između ostalog
pišu:
"Ukoliko bi se još dalo razumjeti demonstrativno radničko svetkovanje 1. svibnja u Češkoj, Austriji, Mađarskoj i drugim industrijskim zemljama, toliko nam je nerazumljiv radnički pokret u 'Zagrebu."
Drugim riječima, mudri komentator Narodnih novina smatra
da samo u razvijenim zemljama radnici imaju pravo na bolje uvjete
života i rada.
Proslava u Maksimiru
Unatoč takvim mudrovanjima, oko tri
tisuće zagrebačkih radnika proslavilo je prvi maj, a toliko ih je
otprilike u to vrijeme bilo zaposleno u Zagrebu.
U devet sati je
ponovo održana radnička skupština na kojoj je raspravljano o
osmosatnom radnom vremenu i nedjeljnom odmoru.
Zatim je velika
povorka krenula zagrebačkim ulicama u Maksimir, gdje je do kasno
naveče bilo narodno veselje. Nije bilo nikakvih incidenata, a ni
policija nije pravila radnicima smetnje.
No idućih godina policija je
provokacijama htjela izazvati radnike, ali su se oni uvijek
disciplinirano ponašali, a znalo je doći i do komičnih scena. Evo
kako je kroničar opisao jedan takav komični završetak proslave.
"Muzika je svirala Marseljezu, a povorka je prolazila kroz špalir policajaca, žandara i konjice. Većina radnji bila je otvorena, a jednako i sve kavane, jer konobari se nisu pridruživali štrajku. Zato su se radnici zaustavljali pred kavanama pozivajući konobare da ne budu izdajnici i da se pridruže prvomajskoj manifestaciji."
Provokator na konju
Sve je bile mirno i disciplinirano, osim policije, koja je jedina Prvoga maja nastojala da izazove nemire. Radnici su se dostojanstveno uklanjali provokacijama policije koje je bilo gotovo na svakom koraku. Tako se jedan policijski konjanik upravo na ulazu u Tuškanac postavio s konjem pred povorku i tražio da radnici uklone crvene karanfile koje su svi nosili u zapučku.
Zbog te glupe provokacije došlo je do prepiranja i povorka se zaustavila. Konjanik je izvadio zviždaljku da alarmira ostale policajce. Međutim, jedan dječak bacio je pod konja "žabicu" (slično današnjoj petardi). Konj se propeo preplašivši se od praska i u mahnitom trku poletio odnijevši policajca sve do policijske stanice u Petrinjskoj ulici. Taj inicident izazvao je mnogo smijeha u Zagrebu. Pričalo se da je Prvog maja predveden na policiju samo jedan stražar kojeg je uhapsio njegov vlastiti konj."
Godine 1897. austrougarska vlast je
strogo zabranila prvomajske demonstracije, pa su one idućih godina
bile obilježene nizom nemilih incidenata. Inače su se one počele
vrlo rano slaviti i u ostalim našim krajevima: u Srbiji 1893, u
Bosni 1906, a u Makedoniji 1909. godine.
Najžešći su progoni demonstranata
nastali za vrijeme stare Jugoslavije kada je na čelo radničkog
pokreta stala Komunistička partija.
Ipak, povijest je zapisala da
uza sav teror, žandarske kundake, strijeljanja i batinjanja,
pucanja u demonstrantske kolone i proleterske zastave, uza sve to
što je taj dan značio često i odlazak u tamnice i na robiju, Prvi
se maj proslavljao u znaku odlučnih zahtjeva radničke klase i
njezine Komunističke partije.
Pripremio: J. Kopić (Tina, 1973.)
