Svibanj 1987: O černobilskoj
nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora,
napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli
svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je
toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo
izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo
rade.
Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova
dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića - Studio objavljuje
ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog
radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski.
Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame...
Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame...
*****
Prvi susret s Černobilom zaista je
šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene
fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim
slovima ispisano je: Opasno - radijacija. Malo dalje od tog znaka,
opet natpis: Oprezno, zemlja je kontaminirana!
U zgradi u kojoj je smještena državna
komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske
katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik
odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj
četrdesetogodišnjak "zaradio" čak 25 rendgena. On je
prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.
Černobil je udaljen od centrale
petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici
Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na
ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću
na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i
vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će
ovdje mjesec ili, najviše, dva.
Cestom do atomske centrale kreću se
teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim
kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će
potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi
turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom
stoljeću.
Petnaestak kilometara do atomske
centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više
približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od
listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva
energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna
stanovnika.
Stručnjak na krovu
Stigli smo do atomske centrale. Sve su
zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju - crni sarkofag.
- Danas nema apsolutno nikakvog
negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne
dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina -
priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od
radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se
popeo na krov sarkofaga i po njemu se "prošetao". Dakako,
popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da
provjeri kakvo je stanje.
- Doza radijacije koju sam dobio za
vrijeme "šetnje" po krovu u postocima iznosi 20 posto ili
petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj
centrali u toku jedne godine - kaže Ščerbina.
- Odakle ta radijacija, ako je sarkofag
potpuno siguran? - pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja
provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na
"čišćenju" krova susjednog, trećeg reaktora.
Ščerbina kategorički tvrdi da je sa
sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više
smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima
sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti
zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se
bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki
"grobovi" gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće.
Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju
nesreće.
Trenutno u černobilskoj atomskoj
centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je
radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok
jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim
obiteljima u Kijevu.
Dok rade, energetičari žive u selu
Zeleni mis (mis - u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak
kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije
svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu
enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći
dozimetrijsku kontrolu.
Kad smo tamo stigli, dočekali su nas
dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica
- sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena
lampica, morali su se očistiti od radijacije.
Noć otkrila isijavanje
Inače, selo su sagradili Finci. To su
dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji,
radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni
centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane
koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i
desert. Dobiva se i čokolada.
U selu energetičara susreli smo i
razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu
energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina
radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo
govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali
za nesreću u atomskoj centrali.
- Bio je petak, kraj radnog tjedna.
Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov.
Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam
bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga.
Rekla mi je: "Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!" Naš
je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok.
Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen
reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu
- priča Vladimir Mihajljuk.
- Čule su se sirene vatrogasnih kola i
Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom,
kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice,
drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu - priča
Vladimir. - Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo
više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.
Toda dana, 26. travnja, letjelo je
mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo
nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I -
vidljivo! Naime, danju - dok je bilo sunca - nije se ni moglo vidjeti
isijavanje iz reaktora.
Noću sam dobro vidio sa svog prozora
jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rasteljenog metala. To je
zračilo iz oštećenog reaktora - nastavlja pričati Volođa. -
Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u
četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj
radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli
smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te
ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su
evakuirali u selo Zrka.
Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo
sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo
visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti.
Kasnije su sve obitelji dobile novčanu
pomoć da kupe što im je potrebno za život.
- Glava obitelji, dakle - suprug, dobio
je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član
obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se
kućiti iz početka - priča Vladimir.
Sada on kao majstor zarađuje 570
rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom
Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg
ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle,
Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.
Točno je da su zaposleni u Černobilu
stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo
težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im
pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno
dogoditi?
Ne - kategorički su nam kazali
sugovornici - gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je
naučena.
Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov
Umrli su autori prvog dokumentarca o
katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije
se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem
smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao
mjesto nesreće.
Tekst: Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski
(Studio, 1987.)