Srpanj 1976: Uoči Dana borca Arena je potražila
prvoborca Milana Maričića: jednog od graditelja danas legendarnog,
prvog partizanskog tenka, koji su ustaničke ruke iskovale u ljeto
1941. godine u Lici...
Dok smo u predvorju zagrebačkog Muzeja
narodne revolucije razgledali izuzetno zanimljiv izložak - prvi
"tenk" koji su u Hrvatskoj iskovale ustaničke ruke -
kustos Muzeja Katarina Babić nam reče:
- A znate li da je jedan od graditelja
ovog "tenka" još živ?
Nešto kasnije imali smo u ruci i
adresu: Milan Maričić, Zagreb, Srednjaci. Dok smo krenuli da ga
pronađemo, već su nam bili osigurani i ulazni dokumenti za jedan
poligon oklopnih jedinica JNA. Zamislili smo, naime, da kovača
partizanskog "tenka" - kao gosta "Arene" -
dovedemo među momke iz današnjih tenkovskih jedinica.
S nešto zebnje pozvonili smo na
vratima: hoće li zdravlje dopustiti Milanu Maričiću da se odazove
našem prijedlogu?
Pojavio se zbijen, čvrst čovjek,
nasmijana lica, kojem jedino sjedine govore o godinama:
- Samo trenutak, drugovi, dok operem
ruke... Umastio sam ih oko kola, ako se moj "fićo" može
tako nazvati...
Dok nas je njegova supruga počastila
čašicom, a unučad na trenutak prekinula igru gledajući nepoznate
goste, slušali smo priču kakvu je samo život u ustanku mogao
ispisati.
Pokretni čelični bunker
Nakon stvaranja prvog slobodnog
teritorija u Lici trebalo je udariti i na jača uporišta. Pri
oslobađanju Lapca pao je Stojan Matić, a ozbiljno je ranjen Đoko
Jovanić. Kako onda osloboditi Srb u kojem su se utvrdili
fašisti-crnokošuljaši i njihove četničke sluge?
Tada se u Stevi
Brozoviću, borcu - "Krntijašu", rodila ideja o pokretnom
bunkeru, koji bi pomogao da se partizani bez većih gubitaka privuku
preko čistine do neprijateljskih mitraljeza.
Stevo je odmah okupio nekoliko svojih
drugova s gradilišta unske pruge - bravare Milana Maričića i Lajoša Bikviča, kovača Janeza Razdara - pa se u kovačnici Rade
Ljubojevića u Nebljusima ubrzano počelo raditi.
- Razgledali smo radilište na Štrbačkom buku - kaže Maričić. - Tu smo našli kompresor
"ingersol" s velikim rezervoarom za zrak. Raskopali smo ga
u komade, a omladina iz Štrbaca s Marijom Glušicom na čelu izvukla
je tu gvožđuriju: bubanj, tri kotača i osovinu oštrom uzbrdicom
do Nebljusa. Za pojačanje oklopa uzeli smo i "fustretnu",
čeličnu ploču za prijelaz pješaka preko željezničkog mosta na
Bisavcu. Bila je dugačka šest metara, a teška nekih 80 kg.
Skojevac Jovo Smrzlić i njegovi omladinci iz Velikog Seoca sve su
noge isjekli dok su je dovukli u Radinu kovačnicu...
Tu je izrađen "tenk na nožni
pogon" - u stvari pokretni čelični bunker s oklopom od
dvostrukoga lima, da bi štitio posadu i od minobacačkog pogotka.
- Moja pokojna mati Perka (koja će
partizanima dati svih osmoro djece i među njima tri pala borca, op.
M. P.), seoska odbornica, nakupila je sa ženama
dvadesetak kila kudjelje - sjeća se Maričić. - Miješali smo je s
pijeskom i nabijali u međuprostore ploča, da pojačamo otpornost
oklopa.
Ako zatreba, valjat će nam...
"Tenk" su trebali konji vući
do položaja. Dalje bi ulogu "motora" preuzela posada od
četiri borca. Oni bi ujedno kroz proreze gađali iz pušaka i
puškomitraljeza. U guranju bi im pomagala i dvojica izvana. Prednjim
se točkom moglo upravljati, a "tenk" je imao i kočnice.
Pokus je pokazao da ga mitraljesko zrno ipak probija, pa smo ga
pojačali i trećim slojem čeličnog lima. Sada su borci unutra bili
zaštićeni od puške i mitraljeza.
Iako su nebljuski kovači završili
"tenk" - kako se Maričić sjeća - u nekih tjedan dana,
partizani ličkih bataljona "Marko Orešković" i "Stojan
Matić", zajedno s Krajišnicima iz bataljona "Sloboda",
bili su još brži. Pred njihovim udruženim udarcima neprijateljska
posada iz Srba napustila je navrat-nanos to uporište.
Tada su se Brozović i Maričić javili
komandantu udarnog bataljona "Marko Orešković" u Lapcu.
- Je li gotovo, drugovi? Tko je to
radio? Kako izgleda? - živo se zanimao Đoko Jovanić, noseći još
ranjenu ruku u zavoju oko vrata. - Ako zatreba, valjat će nam...
Maričić se iz Lapca vratio vozeći
dvoja kola oštećenog oružja koje će popraviti uz pomoć
strojobravara i oružara Antona Špacepana, svog druga s gradilišta unske
pruge.
Za tenkom, izrađenim u nebljuskoj
"domaćoj radinosti", lički partizani ipak nisu imali
potrebe. Već mjesec dana kasnije oni su napali uporište Prijeboj na
Plitvičkim jezerima. Vodila ih je prava tanketa, upravljana
partizanskom rukom. Bio je to "fiat-an-saldo", otet od
fašističke kaznene ekspedicije na Ljubovu...
Ja ću braniti svu svoju zemlju
- Naš Stevo Brozović, koji je ubrzo
poginuo kao politički komesar čete u bataljonu "Stojan Matić",
bio je prvi Hrvat među borcima "Marka Oreškovića" - veli
Maričić. - S tim proleterom, zidarom od Crikvenice, upoznao sam se
desetak godina ranije u Crnoj Gori, na gradilištu puta
Čemerno-Rudo. U onoj teškoj besposlici postali smo najbliži
drugovi. Nešto kasnije kupili smo u Ljubljani bicikle, stare
"štajere" po dvjesto dinara, opremljene karbitušama.
Tražeći posao, stigli smo na njima preko Sušaka i Ulcinja čak do
Štipa...
Bravar Maričić radio je na "lajneru"
u kosovskom rudniku Stari trg, gradio tunel kroz Babunu u Makedoniji,
a zatim na pruzi Majdanpek-Kučevo, podizao galerije na vojnim
utvrđenjima iznad Škofje Loke.
Od svog se Brozovića razdvojio kad je
1934. godine dobio posao na gradnji banske zgrade na Cetinju. Ali zima i prvi snijeg ubrzo su prekinuli poslove. Radničku delegaciju,
koja je došla tražiti pomoć, ban Mojo Sočica izjurio je uz surove
psovke:
"Nisam vam ja djecu pravio, brinite o njima sami..."
Kao čovjek sa strane, Maričić je
pristao da potpiše poziv na protestni zbor na tržnici Čipur.
Skupštinu od dvije tisuće ljudi morala je razbijati vojska
bajunetima. A Maričić se "kao kolovođa" našao u
zatvoru, među radnicima krvavih glava.
- Osjetio sam da sam tvrđi
nego sam mislio - veli danas, ne bez ponosa.
- Znaš li ti tko sam ja! - dočekao ga
je sreski načelnik Rajnvajn.
- Znam, vi ste gospodin Ajvan -
šeretski se pravio neznalicom Milan Maričić.
Psujući mu majku komunističku,
"sreski" je naredio izgon bundžiji Maričiću, nazvavši
ga strancem.
- Gospodine Ajvan, ja nisam stranac -
odlučno se odupro Milan. - Kad bude trebalo, ja ću braniti svu
svoju zemlju od Triglava do Đevdelije. Tu su se rodili moji djedovi,
ja druge nemam. A ovakvi kao vi prodavat će je, kao što i danas
gazite naša radnička prava...
Pruga kao radnička škola
Kad se Milan iz sramnog aprilskog rata
vratio kući, dočekala ga je sestra Marija:
"Ustaše već jure
Stevu Brozovića kao komunista. On te tražio kod Lakića kuća..."
Pred rat njih su dvojica radila opet
zajedno na obližnjem gradilištu unske pruge. Ono je okupljalo i po
sedam stotina radnika iz okolnih ličkih i bosanskih sela.
Pod utjecajem komunista, pruga je
postala nezamjenjivom sponom radničke solidarnosti protiv kapitalista i
žandara. Tu su dojučerašnji seljaci vidjeli snagu štrajka i sloge
izrabljivanih radnika, bez obzira na to kojeg naroda i vjere bili.
Dogovori i veze starih drugova počeli
su sada tkati organizaciju ustanka. Na Kamensko su izašli zbjegovi
iz sela na Uni, a kad je bljesnula prva iskra ustanka, Maričić se
našao u grupi koja je rušila cestu prema Bihaću.
Zatim bi
naizmjence bio na položaju i u radionici na Štrbačkom buku, sve
dok se sa Stevom Brozovićem i drugovima nije prihvatio gradnje prvog
ličkog partizanskog "tenka".
*****
Srpanj 1976: Na poligonu je još dogorijevala suha
paprat. Brežuljci su ostali preorani granatama koje su krčile put
tenkovima i samohodnim protuavionskim topovima.
Prateći tenkove, pješadija bi u
rovove uskakala gotovo odmah za posljednjom topovskom granatom. Na
ovom bojnom gađanju tenkovska je jedinica imala izvanredan tempo
nastupanja.
Tada se vojnicima i starješinama oko komandnog mjesta obratio komandant Ivan Novak:
- Drugovi, želim vam objasniti jedan
rijedak i drag posjet. Među nama je danas jedan od kovača našeg
prvog partizanskog tenka, drug Milan Maričić...
Što bi Stevo rekao da to vidi!
Dug pljesak. Zatim uzbuđene riječi
gosta:
- Kad se sjetim odakle smo počeli i
danas pogledam vas, drugovi, pođu mi suze radosnice. Bio sam radnik,
proleter. Kad nam je došlo biti ili ne biti, izrađivali smo koplja
od lopata, bacače od cijevi, bombe od betona. Njima smo, uz krvavu
cijenu, osvajali prve puške i mitraljeze. Ne možete misliti kakvo
ste mi veselje priredili kad vidim što vi danas imate i da ste
vojska koja se može oduprijeti svakome napadaču...
U vožnji poligonom vozač novog vojnog
terenskog vozila pohvalio se gostu da ono "prolazi kud ni tenk
ne može".
Artiljerci su pokazali kako sada - uz pomoč
elektronskih računala domaće proizvodnje - dobivaju elemente za
upravljanje vatrom u nekoliko minuta, dok im je prije za to trebao
čitav sat. Odlična tenkovska posada Milutina Nikolića objasnila je
gostu kako njihovi infracrveni uređaji pretvaraju noć u dan, a
takvi tenkovi gotovo iz pokreta prelaze rijeke vožnjom po dnu:
pretvaraju se u "podmornice".
Između pojedinih objašnjenja stizale
su molbe da ih drug Milan ponovno posjeti za Dan tenkista, Dan
ustanka, Dan armije. Njegova je adresa išla od bloka do bloka.
- Vidi se da ste vi danas i po oružju
i po ljudima čelična vojska - odao je Maričić priznanje
tenkistima. - Bojno gađanje ste izveli kao sat. Znam da to ne ide bez
goleme volje i napora... Nikada mi nikoga nećemo napasti. Ali ako bi
neka svinja došla ovamo da ruje, dobit će po njuški od cijeloga
naroda. Predajem vam ovu fotografiju našega
"tenka" iz Nebljusa kao skupu uspomenu. I nadam se da nam
takvo nešto nikad više neće zatrebati!
Komandant jedinice, 30-godišnji Dušan
Karapandža, zahvalio je u ime tenkista na posjetu i poklonu, koji će
biti uramljen u muzeju jedinice, pokraj njene ratne zastave.
- To je stvarno trebalo doći pa
vidjeti - reče nam Milan Maričić u povratku, nakon duže šutnje i
razmišljanja.
- Hvala vama u "Areni" što
ste mi to omogućili. Ali vas jedno molim: ne zaboravite objaviti
sliku mog druga Steve Brozovića. Što bi on rekao da je sa mnom vidio
takvu našu vojsku danas!
Tekst: Mladen Paver, snimio: Zlatko Ramničer (Arena, 1976.)