Jun 1969: Balšića pazarom na Cetinju 13.
januara 1944. godine u 15 sati odjeknuo je plač sedmogodišnje
plavokose djevojčice Bebe Kruške, koju je prigrljenu uza se držala
majka. Sve je živo tog trenutka na ovom poznatom trgu u gradu pod Lovćenom
zanijemilo. S druge strane Pazara dopro je glas Gojka Kruške:
- Ne plači, sestro, nego se ponosi!
Dok je Gojko izgovarao te riječi,
njemački narednik Oto Majnhofer stavljao mu je omču oko vrata.
Ali mi smo naše kazivanje o mladom
heroju Gojku Kruški počeli s kraja.
 |
| Gojko Kruška |
Zatim je domovina
okupirana. Gojko se odmah stavio na raspolaganje narodnooslobodilačkoj borbi i radio na prikupljanju svih podataka koji su joj
mogli biti korisni. Svojim preciznim i dragocjenim podacima, zbog
kojih je bilo teško povjerovati da ih prikuplja i šalje maloljetan
mladić, Gojko je na sebe skrenuo pažnju onih kojima je podatke
slao.
Sve više su na njega računali, ali su i strahovali da ne bude
otkriven.
Marljivo je obavljao delikatne zadatke
koje je dobivao. Slao je i primao šifrirana pisma pokazujući
vrline izvrsnog obavještajca. U njega su ipak posumnjali, instinktivno je to osjetio.
Ipak, nije se pokolebao.
Hapsili su ga nekoliko puta za vrijeme
talijanske okupacije i svaki put bi se zbog nedostatka dokaza
izvukao. Trajalo je to sve do kobnog 24. decembra 1944. godine. Toga
je dana policija opkolila zgradu s velikim balkonom u Zmajevoj ulici
i zakucala na vrata stana poštanskog službenika Marka Kruške,
Gojkova oca.
Policajci su se odlučili za taj korak pošto je jedan
agent puna tri mjeseca u stopu pratio Gojkovo kretanje. Spomenutog
dana agent je upao u ured šefa Policije i saopćio mu:
- Sada je trenutak. Sva trojica su na
sastanku!
Gojko je kroz staklo na vratima
zamijetio kako se policajci prikradaju. Bacio se na vrata čitavim
tijelom. Vjerovao je da će njegova dva druga za to vrijeme uspjeti
da unište pisane izvještaje.
Policajci su svladali njegov otpor i
ušli u stan. Odmah su pretražili dvojicu mladića i u njihovim
džepovima pronašli dio neuništenih izvještaja. Kod Gojka ništa
nisu našli, jer je on progutao papir s ispisanim šiframa.
Počelo je strahovito batinjanje
trojice mladića. Htjeli su ih prisiliti da priznaju suradnju s
partizanima i da odaju svoje suradnike u gradu. Sva su trojica
šutjela kao zaliveni. Najviše su mučili Gojka, možda i zato što
je rekao:
- Njih ne dirajte, ja sam kriv za sve.
Radili su pod mojim rukovodstvom.
Jedan od batinaša prislonio mu je vrh
bodeža uz sljepoočnicu i rekao da će mu probosti glavu ako ne
prizna. Gojko je glavom gurnuo bodež i na taj način pokušao
mučiteljima pokazati da mu nije stalo do života.
Policajce je to
dovelo do bjesnila. Onaj koji je držao bodež potrčao je u susjednu
prostoriju i oštro sječivo usijao na vatri, a zatim ga
Gojku stavio između zuba.
- Sve je ovo ništa kad se radi o
slobodi našeg naroda - bio je gordi Gojkov odgovor
mučiteljima.
Te iste riječi izrekao je kad se našao
pred prijekim vojnim sudom. Nasmijao se na pročitanu presudu.
 |
| Gojko Kruška (4. zdesna) među cetinjskim skojevcima 1940. |
Vrativši se u ćeliju, Gojko je
pribrano, kao da za nekoliko sati neće izgubiti svoj mladi život,
iz skrivenog kutka ispod podstave kaputa izvukao malu olovku i na
zidu ćelije zapisao ove riječi:
"Danas, 13. januara 1944. godine, osuđen sam na smrt vješanjem. Vješanje će se izvršiti u 3 sata poslije podne na Balšića pazaru. Gojko Kruška".
Tačno pola sata prije nego što će
biti izvršeno javno vješanje, u Gojkovu ćeliju upali su njemački
stražari. Svezali su mu ruke i izveli ga u hodnik. Prolazeći
hodnikom, Gojko je koračao uzdignuta čela.
Javio se ocu i dvjema
sestrama u zatvoru. Ispred zatvora čekao je vojni kamion i u njemu
naoružani nijemački vojnici. Između njih, svezanih ruku,
sjedio je Musa Buta Hodžić, albanski partizan, također osuđen na
smrt vješanjem.
Vozeći se cetinjskim ulicama, Gojko
je pjevao o skorom oslobođenju, klicao Titu i Partiji. Na Balšića
pazaru zapjevao je poznatu pjesmu "Crna Gora u boj kreće, bez
pobjede doći neće".
Obratio se čelnicima koji su skamenjeni
stajali uz svoje gospodare:
- Sramno ćete završiti svoj život,
izdajnici! Danas me pljujete, ali znajte da će brzo doći dan kad će vam narod suditi !
Njegove riječi prekinuo je vrisak
sedmogodišnje sestre.
Već smo kazali kakav je bio njegov
odgovor na njene suze.
Rekao bi joj Gojko možda još koju riječ,
ali kamion na kojem su se on i Musa nalazili krenuo je i njihova
tijela se zanjihaše.
Tako se ugasio život mladog cetinjskog
heroja Gojka Kruške, ali to ipak nije kraj priče o njemu. Onako
obješenog, Nijemci su ga držali tri dana i tri noći, a zatim
predali majci da ga sahrani, s napomenom da sprovodu nitko osim nje
ne smije prisustvovati.
I dok je Gojkovo tijelo visilo na
Balšića pazaru, njegov otac Marko, kojega je okupator zajedno s
jednom kćerkom osudio za vječite taoce, pokazao je da ima dovoljno
snage da bol za izgubljenim sinom pobijedi mržnjom prema
neprijateljima naših naroda.
Kad su mu taoci oko njega saopćili da
su se zbog Gojkove smrti odlučili za trodnevnu žalost, Marko im je
odgovorio:
- Ne žalite žrtve koje padaju za
slobodu, nego da zapjevamo.
I prvi je poveo pjesmu slobode!
Napisao: Kosta Čakić (Arena, 1969.)
 |
| Roditelji Gojka Kruške 1969. |