Siječanj 1977: Na poznatoj fotografiji Žorža
Skrigina snimljenoj na Zelengori 1943. prepoznao se Ivan Rogulić iz
Žrnovnice pokraj Splita. Što je o teškim ratnim danima i toj
fotografiji ispričao našem reporteru?
Od brojnih dokumenata koji svjedoče o
patnjama, odlučnosti i herojstvu sudionika NOR-a, najupečatljivije
su svakako fotografije snimljene na fronti u predahu između dvije
bitke. Promatraču tih slika neumitno se postavlja pitanje: tko su ti
ljudi? Jesu li pokošeni neprijateljskim rafalima ili su odoljeli
svim kanonadama?
Na žalost, većina njih je ostavila
život na bojištu, a o malobrojnim preživjelim se danas malo zna.
Pred takvom jednom fotografijom
snimljenoj na Zelengori u lipnju 1943. zastao je i reporter "Arene".
Ispaćena družina tromo se kreće, a u prvom planu ističe se borac
ogrnut šatorskim krilom, čija pojava kazuje duboku iscrpljenost,
ali istodobno i smjeli korak, odlučan da ustraje do kraja.
Gotovo da
i nema onoga tko nije vidio tu poznatu fotografiju, ali je do ovog
trenutka bilo malo onih koji su znali tko je borac u prvom planu.
Tragom fotografije stigli smo u Žrnovnicu kraj Splita.
Junak s
fotografije je Ivan Rogulić.
U partizane je otišao ožujka 1942.
godine. Tako barem piše u službenim dokumentima, mada je on mnogo
ranije radio za narodnooslobodilački pokret. S omladinskim i
partijskim rukovodiocima iz Splita bio je u vezi još od prvih dana
kad je na ovo područje stupila fašistička čizma.
Rušio je
putove, trgao telefonske žice... sve do jednog dana kad su mu
talijanski fašisti oduzeli "laša pašare" s kojim se
mogao slobodno kretati.
Shvatio je Ivan da je od tada i njegovo ime
došlo na crni spisak, pa više nije bilo vremena za oklijevanje. Sa
svojim drugovima zaputio se prema Livnu da bi se uključio u borbene
partizanske redove.
No ratovanje u sastavu Prve dalmatinske brigade
za Rogulića nije bilo dugog vijeka. Još se nije dobro ni prekalio, a upao je u ruke
neprijatelja.
Mjesec dana bio je u livanjskom
zatvoru, da bi u selu Korićanima dočekao i svoje "drugo
rođenje". Sa dvadeset sedmoricom drugova bio je zamijenjen za
isto toliko neprijatelja.
Novi, još žešći juriši. Prodor u
pravcu Jajca i Bugojna, Skender Vakufa, osvojeni Prozor...
- Na Jablanici u sukobu s četnicima i
Talijanima imali smo velike gubitke - prisjeća se danas
šezdesetgodišnji ratnik Ivan Rogulić. - Danas, kad se sjetim toga,
gotovo ne mogu povjerovati da sam izvukao živu glavu. Neretvu sam prešao
plivajući zajedno s puškom, a iznad glave neprijateljski avioni.
Užas!
Fronta se zatim prenijela u Crnu Goru.
Legendarne bitke na Sutjesci i Zelengori, ostale su, dakako, u
sjećanju.
 |
| Zelengora, jun '43: Ivan Rogulić na legendarnoj slici ratnog fotografa Žorža Skrigina (foto: Wiki) |
- Tuklo se prsa o prsa. Nikada neću
zaboraviti bolni prizor kad je rafalom pokošen legendarni Sava
Kovačević. Od mjesta tog tragičnog događaja bio sam udaljen
četrdesetak metara. Savina smrt duboko je potresla sve drugove.
Sudjelovao je Ivan i u osiguranju
odstupnice Vrhovnog štaba. F. W. D. Deakin, član britanske vojne
misije pri Vrhovnom štabu, u svojoj knjizi "The Embattled
Mountain" ("Bojovna planina"), u kojoj spomenuta
fotografija ima istaknuto mjesto, o tom događaju piše:
"Neposredno preko Sutjeske, ispred nas, oko šest stotina Dalmatinaca uređivali su položaj da bi zadržali napušteno naselje Bare, boreći se protiv gotovo četiri puta nadmoćnijeg neprijatelja. Da je ova grupa bila uništena, južni prilazi Sutjesci bili su zatvoreni..."
U logoru, u Leipzigu
 |
| Ivan Rogulić 1977. |
Kod Kalinovika zarobiše ga Nijemci.
Interniran je čak u Leipzig (Lajpcih), gdje je u logoru broj 249
ostao sve do kraja rata.
Godinu dana mukotrpno je radio u tvornici.
Ali, prekaljeni ratnik ni u tuđini nije napustio napredne ideje koje
su ga odvele u rat. U logoru priprema brojne sabotaže. Zbog toga je
prosjedio više dana u samicama.
Oslobodili su ga Amerikanci.
Ratna
Odiseja Ivana Rogulića završila se 23. srpnja 1945. u rodnoj
Žrnovnici. Ratni vihor odnio mu je oca, majku i dijete.
S kolonistima iz Dalmacije odselio je u
Bačku. Tamo ostaje sve do prije desetak godina. No, javila se čežnja
za Dalmacijom. Vratio se u Žrnovnicu, gdje će, kaže, ostati do
kraja života.
- Živim sretno sa svojom obitelji.
Istina, mirovina od 2400 dinara nije baš velika. Pod staračke dane
osjećam ožiljke zadobivene u bitkama i zatvorima. Podnosim ih lakše
kad vidim da smo sretni u ovoj našoj teško stečenoj slobodi.
*****
- Nakon jedne žestoke bitke ostadoh
bez cigareta. Pitam jednog Trogiranina, a on me uputi do borca u
čizmama. - Druže, daj jednu cigaretu, kažem, a on se nasmije i
pruži mi ih desetak. Bilo je to za mene pravo malo bogatstvo. No,
kad sam vidio kako se Trogiranin slatko smije, digla mi se kosa.
Darežljivi partizan bio je drug Tito.
*****
Za zasluge i časno ispunjavanje
dužnosti Ivanu Roguliću odao je pismeno priznanje i zahvalnost drug
Tito. Osim toga on je i nosilac Medalje za hrabrost, a odlikovan je i
Ordenom zasluge za narod III reda.
Napisao: Tomislav Božinović (Arena, 1977.)