Travanj 1969: "Startov" reporter posjetio
Gorana Hudeca, pobjednika TV kviza "Znaš, znam" na njegov
devetnaesti rođendan, dan nakon osvajanja nagrade od 5,600.000 s. d...
"Imao sam užasnu tremu. Gledao sam Miću
Orlovića, a on mi se činio dalekim, kao u magli. Pitanja sam
mehanički registrirao i, ne znam kako su zapravo glasili moji
odgovori... "
"Moje slabe "astronautske"
tačke?
Tehnologija, materijali od kojih su napravljene rakete i ime
predzadnjeg psa koji je letio u svemirskom brodu "Putnjiku
korablju"... "
"Rekli su mi: Nemoj, Gorane, slučajno
odustati, jer će nam inače propasti čitav kviz!"
Petnaest sati nakon hrabre odluke
Gorana Hudeca, jugoslavenskog TV miljenika i glavnog junaka kviz
emisije "Znaš, znam", da hazarderski ide na sve ili ništa
te da tjednima zarađivanu svotu od 2,8 milijuna starih dinara stavi
na kocku i udvostruči je (pa "kud puklo - puklo") - u
njegovoj kući zatičem slavlje.
Obitelj, čija je glava Mladen Hudec,
zagrebački sveučilišni profesor, stanuje na drugom katu grdosije
od sedamnaest katova u Čazmanskoj ulici, u blizini hotela
"Internacional".
Na okupu su svi. Čini se da je
dvosobni stan, tek nedavno naseljen pa još odiše svježe naličenom
bojom, prepun: tu su majka i otac, dva Goranova mlađa brata (jedan
dobrano zarasli čupavac od šesnaest proljeća i jedan glatko
začešljani desetogodišnjak) i, napokon, neidentificirana djevojka
koja bi mogla biti Goranova djevojka, ali neugodno mi je da to pitam.
Na stolu golema torta.
- Slavite li Goranove osvojene
milijune? - pitam majku, koja je, po svemu sudeći, šef kućnog
protokola, i zdušno se brine da novinara opskrbi sa što više
informacija o svom najstarijem sinu.
- Milijuni nisu povod, iako su,
naravno, uveličali proslavu. Slavili bismo i bez njih, doduše, malo
tužnije, ali slavlje ne bi bilo odgođeno. Znate, danas je 12.
april, a to je Goranov rođendan. Navršio je devetnaest godina.
- Eto - kažem Goranu (koji se trudi da
hini ravnodušnost kao da trijumf na kvizu uopće ne može utjecati
na njegovo raspoloženje, ali mu to, zacijelo, ne uspijeva) - niste
mogli biti ljepše nagrađeni za rođendan. Veliki novac i velika
popularnost! Sada ste u modi kod djevojaka: pišu vam i dive vam se!
Znate li što se dogodilo na današnji dan
Goran, bljedoliki mladić u bijeloj
košulji s okruglim ovratnikom ne zna što bi na to, pa pokazuje
prstom na mene i kvizovski me pita baš s neba pa u rebra:
- Znate li što se, osim mog rođenja,
dogodilo na današnji dan? Pazite: pitanje je iz astronautike!
Goran Hudec me pobjedonosno promatra
uživajući u mojoj nemoći. Zatim mi kaže, ali tek kad je proteklo
trideset sekundi za razmišljanje:
- Na današnji dan godine 1961. poletio
je prvi čovjek u Svemir. Bio je to Jurij Gagarin!
Shvatio sam ovu provokaciju kao revanš
za svoj prvi posjet domu Hudecovih pet dana prije Goranova posljednja
istupa pred kamerama televizije. Bio je nervozan i pripremao se oštro
za odlučan okršaj.
Negdje u redakciji pronašao sam knjigu
o povijesti astronautike izišlu u Kijevu prošle godine na ruskom
jeziku i pokazao mu je. Goran me zamolio da mu je ostavim, a u
diskreciji mi je priznao (pod uvjetom da to nikome ne kažem do
petka) kako je "najtanji" upravo iz povijesti sovjetske
kozmonautike zato što je o tome izašlo najmanje podataka.
Tada sam nasumce otvorio jednu stranicu
te knjige i pitao Gorana Hudeca nešto iz područja američke
kozmonautike:
- Kad je izbačen američki "Mariner
IV" i koliko je bio težak?
Goran se počešao iza uha i počeo:
- Paaa... poletio je 28. novembra 1967,
a težak je ... čekajte ... težak je bio ... 260 kilograma!
- Nije tako! - likujem i čitajući iz
knjige dokazujem mu da je "Mariner IV" bio težak 266
kilograma.
Vi ne postavljate fer pitanja
- Moram to malo bolje prolistati -
mrmlja Goran, a ja nastavljam s još jednim pitanjem, opet uz pomoć
knjige ...
- Koje godine je poletio "Đemini
VII", tko je sačinjavao njegovu posadu, koliko je sati proveo
u Svemiru i koliko je puta obletio Zemlju?
Goran Hudec je kao iz topa uzvratio da
se "Đemini VII" vinuo 1966, da su članovi posade bili
Jang i Kolins, ali o vremenu i oblijetanju Zemlje niju izustio
ništa. Tek nakon kraćeg razmišljanja rekao je da je brod učinio
43 okreta. No tačno je da je za 1018 sati "Đemini VII" 48
puta obišao našu matičnu planetu.
- Vi ne postavljate fer pitanja! -
pobunio se Hudec, ali je ipak zadržao knjigu i učio kao nikada
prije toga. Na završni ispit pred očima milijuna jugoslavenskih TV
gledalaca izašao je "tip-top" spreman!
Sada se, nakon punog pogotka, s njim
može mirnije i sabranije razgovarati:
- Jeste li imali tremu kad ste se
odlučivali za sve ili ništa? - pitam Gorana.
- Užasnu tremu. Gledao sam Miću
Orlovića, a on mi se činio dalekim, kao da je u magli. Pitanja sam
mehanički registrirao i, vjerujte, danas ne znam kako su zapravo
glasili moji odgovori. Čini mi se da sam bio u nekoj vrsti bunila
kad sam pristao da odgovaram za 5,600.000 st dinara, riskirajući da
izgubim sve do posljednje pare.
- A kad su vam postavili ono posebno
pitanje o kraterima na Mjesecu koji su dobili imena po jugoslavenskim
učenjacima?
- To je bilo vrlo korektno pitanje.
Znao bih ga da me netko probudi usred sna. Znali su ga, uostalom, i
svi moji ukućani jer nije bilo teško. Ali mene je zahvatila potpuna
amnezija. Čudim se da sam se ipak toliko sabrao i sjetio se. Ne bih
bio iznenađen da sam propao. Kažem vam, samo od straha! - uvjerava
me Goran Hudec.
Osnivač uličnog raketnog udruženja
Svi su Hudecovi tehnički fanatici
kakve je rijetko naći. Recimo, njihov je stan pravi opservatorij i,
kako kaže otac, oni posjeduju jače i bolje teleskope nego
zagrebačka Zvjezdarnica:
- Sami smo brusili leće. Satima
promatramo kretanje nebeskih tijela!
Zašto se Goran toliko oduševljava
astronautikom? Kaže mi da se mnogi mladići danas oduševljavaju
čitajući reportaže, prikaze i naučne rasprave o Svemiru i
njegovim istraživačima :
- Još sam kao srednjoškolac u ulici
osnovao raketno društvo. S još dvojicom napravio sam raketu, a kad
smo je lansirali, poletjela je osamdeset metara u zrak! - hvali se
Goran i nadovezuje: Napokon moj maturalni rad bio je o...
teleskopskoj optici.
S vidljivim samozadovoljstvom podsjeća
se trenutaka kad se odazvao na poziv televizije:
- Vjerujte mi, više sam pošao iz šale
da vidim kako će drugi odgovarati. U svoje znanje bio sam siguran,
ali sam pretpostavljao da će se naći i većih znalaca od mene. U
Zagrebu nas je bilo sto četrdeset, a kroz prvi filter nas je prošlo
samo šesnaest. U drugom ispitivanju od dvadeset i osam mogućih
bodova skupio sam sedamnaest i zajedno s još jednim Zagrepčaninom
otišao na završni ispit na kojem su sudjelovala još dvojica iz
beogradske grupe. I tu sam bio prvi...
- A jeste li se plašili nekog od
konkurenata? - prekidam ga na tren u razmišljanju,
- Dakako. Prije svega Beograđanina
Anđelka Grajića, taj sve zna, možda i više od mene, samo sam ja,
eto, bio sretniji. On mi je tokom kviza ostao kao prva rezerva:
odgovarao bi u slučaju da se razbolim ili da u tri prve emisije
nisam odgovorio ni na jedno pitanje. No drago mi je - nastavlja Goran
Hudec - što sam se s njim sjajno sprijateljio. Kad sam bio u Beogradu posudio mi je
mnoge knjige i dosta mi je pomogao.
Ljudi vole heroje, ali ih brzo zaborave
Opet se vraćam na ono odlučno u
emisiji kad je mogao uzeti 2,8 milijuna st. d. i - povući se. Šta
bi bilo da nije smogao odvažnosti?
- Znam, bio bih nepopularan i ljudi bi
me kao kukavicu poprijeko gledali, isto kao što bi mrko gledali i
psovali inž. Đulajića, koji je sastavljao pitanja, da nisam
prošao. Tako vam je to: ljudi vole heroje, ali ih brzo i zaborave.
Meni je redatelj Šoštarić prije emisije rekao: "Nemojte
Gorane, slučajno odustati jer će nam inače propasti čitav kviz!"
Istinu vam kažem: odustajanje nije dolazilo u obzir.
Kad je sve završilo "hepiendom",
zanima me na kojim bi se pitanjima Goran spotakao?
- Bio sam pripravan na sve. Čak sam
želio da proučim i pedigreje pasa koji su letjeli u Svemir. Slab
sam iz tehnologije jednostavno zato što se šuti o materijalima od
kojih su napravljene rakete, zatim nisam nigdje našao podatke o
smjesama u hipergoličnom gorivu; nigdje nisam mogao saznati kako se
zvao predzadnji pas u "Putnjiku - korablj" i... mislim da
je to sve! - otvoreno će Goran.
- Tko vam je pomogao?
- Svi, osobito otac. Dobio sam mnoštvo
literature od znanih i neznanih ljudi. U ovom dvoboju protiv
televizije svi su navijali za mene. Osim, možda, blagajnika
televizije, shvaćate...
Neminovno je pitanje o Goranovim
planovima.
- Studiram elektrotehniku i čujem, da
su se profesori sada naoštrili, prijete mi se, svaki će ispit
biti... kviz! Zatim, prihvatit ću ponudu "Plavog vjesnika" da
vodim rubriku o kozmonautici jer mladi luduju za tim, a i moja je
davna želja bila da se okušam u novinarstvu ...
- A s novcima?
Ipak s obje noge na zemlji
- Oni su već raspoređeni i ja neću
imati mnogo od njih. Srednjem bratu kupit ću cipele, a on sada, dok
ih ne dobije, u znak protesta hoda samo u teniskim papučama. Svi
moji bliski dobit će poneki dar. Novac će se razumno utrošiti -
čim je došao u mamine ruke.
Tako ovaj devetnaestogodišnjak koji je
zagrizao jabuku slave još plovi u sedmom nebu. Neće li mu zaborav,
neminovna pratilja svih asova koji su naglo bljesnuli i napravili
"bum", teško pasti kao njegovim prethodnicima, danas već
ponovo anonimnim TV junacima?
- Sigurno neće! - kaže otac. - Da sam
posumnjao u njegov karakter, nikada ga ne bih pustio u takvu
avanturu. Jer Goran čvrsto stoji na zemlji, on je realan dječak, a to mi više vrijedi od svih milijuna.
Goran se nešto dosjetio:
- Možda ću dio novca utrošiti na
putovanje po svijetu. Bio sam u Italiji, Austriji i tri tjedna u
Čehoslovačkoj (za to vrijeme korektno sam naučio češki!), pa bih
želio da malo više proputujem.
Kod Hudecovih telefon zvoni kao
navijen, pisma i brzojavke stižu sa svih strana, a iz jednog
djevojačkog pisma jugoslavenski TV Goran izvukao je djetelinu sa
četiri lista "da mu i dalje nosi sreću".
Novi milijunaš popio je dobar gutljaj
opojne čaše sa slatkim okusom slave, ali se nije napio.
I to je u redu.
Napisao: Pero Zlatar (Start, 1969.)
