Lipanj 1971: Točno prije
šesnaest godina Vladimir Beara, najbolji vratar koji se ikada
pojavio podno Marjana, nestao je iz Splita. Bila je to najveća afera
koja je dotad zabilježena u našem nogometu.
"Plavi vjesnik"
je prvi list koji odvija film događaja i iznosi dosad nepoznate
detalje o Bearinu prijelazu iz "Hajduka" u "Crvenu
zvezdu"...
Nikada prije, a ni poslije toga jedna
bomba nije tako jako eksplodirala, toliko uzdrmala, i to iz temelja...
... jugoslavensku nogometnu tvrđavu kao prelazak višestrukog
reprezentativca, dvostrukog kontinentalca, najboljeg jugoslavenskog
vratara svih vremena, Splićanina Vladimira Beare, iz "Hajduka"
u beogradsku "Crvenu zvezdu".
Otada se oko toga prijelaza isprepleo
"mali milijun" priča i pričica. Mogla se čuti i
pročitati tisuću i jedna verzija, no do danas - nakon punih
šesnaest godina - Bearin odlazak u Beograd je unatoč obilju
pokušaja rasvjetljavanja ostao prekriven velom misterioznosti.
Kažemo do danas, jer danas upravo na godišnjicu Bearina leta u
Beograd "Veliki Vladimir" je odlučio da ekskluzivno za naš
list, dopustite mi malu neskromnost, zbog dugogodišnjeg
prijateljstva s našim reporterom, skine veo po veo sa 16-godišnje
misterije...
Odluka je sazrijevala godinama
Drevnu mudrost koja govori o tome da
nikada nitko u svome selu nije postao prorokom najbolje je osjetio na
svojoj koži Vladimir Beara. Istina on o tome sad kad su "ratne
sjekire" odavno zakopane, sad kad se nalazi uz Slavka Lušticu
na kormilu svoga "Hajduka" ne želi da govori. Zamolio je -
o svemu, samo ne o tome.
Insistirati nije vrijedilo, ali zato da
bi priča bila ipak potpuna i autentična razgovarali smo sa
nekolicinom aktera "Afere Beara", sa članovima ondašnje
uprave bijelih, sa Bearinim suigračima. Kada se to sve skupi u jednu
cjelinu, tada izgleda ovako:
Vlado je negdje na početku 1946.
godine došao u "Hajduk"; zapravo on nije nikamo došao,
samo je nastavio sa nestašnim dječačkim igrama na njemu najbližem
slobodnom prostoru. Od jutra do mraka, jer mu se kuća nalazi tik uz
igralište, provodio je vrijeme na "placu". Sakupljao je
lopte iza gola kad su prvotimci trenirali. Bio je sretan, posebno
počašćen ako je mogao ispuniti i najmanji hir svojih idola:
Matošića, Kokeze, Luštice, Brkljače...
Međutim, to je upravo bio početak
kraja između njega i njegove velike, prve i jedine nogometne ljubavi
"Hajduka".
Naime, počeo je kao "mali Vlade"
pobirač lopti i to je ostao i onda kad ga je priznala čitava
Evropa, osim njegova "Hajduka".
Naime u vrijeme kada ga engleske kolege
zbog neviđenih obrana na Wembleyju "krste" Velikim
Vladimirom, a talijanske "Balerinom čeličnih šaka" u
"Hajduku" je još uvijek tretiran kao "mali Vlade"
sakupljač lopti iza gola.
Osvajaju se prvenstva - tri po redu:
1950, 1952. i 1955. Pljušte nagrade, priznanja. Svima. Samo njega
mimoilaze. Uvijek je netko bio prije njega.
Bunio se, najavljivao odlazak, ali
nitko ga nije uzimao ozbiljno. A kako i bi kada su svi znali da
"Hajduk" i igralište iza plinare za njega znače život.
Kap po kap punila se čaša žuči i prelila se neposredno nakon
osvajanja posljednjeg "Hajdukova" prvenstva 1955. godine:
Na onoj famoznoj utakmici, kada smo u
Torinu deklasirali reprezentaciju Italije, Beara je u jednom duelu s
napadačima "Azzura" ozlijedio oko.
Ozljeda je bila tako teška da je
postojala čak i bojazan gubitka vida. Trebalo je hitno reagirati.
Nitko, ama baš nitko iz tadašnje uprave nije prstom maknuo da se
nešto uradi.
I Beara se jednog jutra našao u
Sarajevu. Hitno je izvršena operacija. Izveo ju je poznati
oftalmolog dr Čavka. Desetak dana Beara leži u bolnici, a iz
"Hajduka" ni riječi, ni slova, ni dinara. Nitko nije našao
shodnim da barem telefonski upita kako je!?
Nekoliko dana nakon povratka kući
posjetio ga je Soldo kazavši da su ga poslali ljudi iz uprave. Donio
je kutiju keksa i bocu soka, što je, usput rečeno, kupio sam
Soldo...
Slijedi banket upriličen povodom
osvajanja trećeg po redu prvenstva Jugoslavije. Zdravice. Pohvale.
Nižu se imena zasluženih članova. Bearina imena nigdje.
- To je moja posljednja igračka večer
s "Hajdukom" - kazao je tada ondašnjem članu uprave
admiralu Ivi Purišiću.
No kako to nije bilo prvi put da Beara
prijeti odlaskom iz kluba nitko ga nije ozbiljno uzimao, odluka koja
je u njemu sazrijevala godine i godine ovaj put je bila zrela,
nepokolebljiva. Konačna.
Do toga predstavnici "Zvezde"
su ga salijetali na svakom koraku. Nudili su mu "brda i doline".
Kontakti su uspostavljani svakom prilikom, kad se mogao pronaći i
najmanji povod za to.
U početku su to bili simpatizeri, a
poslije i nominalni predstavnici kluba. Međutim upravo u trenutku
velike odluke kontakata nije bilo. Stoga je Beara ujutro nakon
banketa, još uvijek u afektu, prepun svega što se tolike godine
nagomilalo u njemu, a eksplodiralo na banketu, poslao u Beograd na
adresu "Crvene zvezde" brzojav:
"Ako me još uvijek želite,
javite kad da dođem."
Primio je urgentni odgovor: "Javi
se hitno telefonski."
Telefonski razgovor je obavljen iz
jednog privatnog stana - čijeg, to uz najbolju volju nisam uspio
saznati, a i normalno je da nisam, nakon čega Beara po uputama
tadašnjeg "Zvezdina" "velikog maga" dra Ace
Obradovića leti u Beograd.
Trošna "Fiat-Balila"
Da se život zna ponekad grubo našaliti
s ljudima, izrežirati najčudnije storije, bolje od ičega će
ilustrirati ovaj ulomak Bearina bijega iz Splita:
Vladimir Beara i sadašnji šofer
današnjeg predsjednika "Hajduka" Tita Kirigina, Mario
Katunarić rasli su i odgajani u istom dvorištu. Prijatelji su od
dana kad su počeli stjecati prve predodžbe o životu, kovali su
zajedno mnoge planove. Maštali o budućnosti. Želje su im bile
slične, prijatelji zajednički...
- Iako su nam se putovi počeli
razilaziti, Vlade i ja smo i dalje ostali dobri prijatelji - priča
danas Mario. - On se posvetio nogometu, a moj hobi su postali
automobili. Sanjao sam o tome kako ću i ja jednog dana imati svoj
automobil, kako ću juriti pistama. No u ono vrijeme doći do
automobila bilo je isto kao danas recimo posjedovati vlastiti avion.
Vlade je također bio zaljubljen u automobile i jednom pirlikom smo
pronašli jednu staru karamboliranu "Fiat-Balilu" staru
najmanje dvadesetak godina. Kupili smo je i počeli malo-pomalo
nabavljati dijelove. Posao je dobro napredovao i uskoro smo Vlade i
ja među prvim Splićanima postali vlasnici automobila. Nije nam
smetalo što je bio nalik na sve prije nego na automobil. Imao je
četiri kotača i mogao se kretati, a to nam je bilo dovoljno. I
upravo ta trošna, pohabana "Fiat-Balila" odigrala je
veliku ulogu u Vladinu odlasku, a meni je poslije nanijela mnoge
neugodnosti. Naime, večer uoči Vladina odlaska, ćaskajući kao i
svakog prethodnog dana, Vlado me upitao:
- Mario, možeš li me sutra povesti do
Sinja. Borica (Bearina supruga) i ja otišli bismo malo na selo.
- Mogu, a kada da krenemo?
- Pa recimo, ako ti odgovara u četiri
sata ujutro.
- Zašto tako rano - začudio sam se?
- Vrućina je. Put neasfaltiran, pun
prašine pa je bolje tako.
I našli smo se u dogovoreno vrijeme.
Mračno kao u rogu. Stara dobra "Balila" stenje, dašće,
jedva vuče uzbrdo. Jedno svjetlo radi, drugo ne radi. Na sreću,
tada saobraćajci nisu bili onako revni kao danas. Ipak negdje na
pola puta, uz Klis morali smo stati. Trebalo je malo pričekati da se
motor ohladi i tada sam zapravo saznao zašto je trebalo onako rano
krenuti...
- Znaš, Mario - počeo je Vlado nekako
izdaleka - eto, došlo je vrijeme da se rastanemo, oprostimo. Oprosti
što sam te uvalio u ovo, ali drugoga izbora nisam imao. Ja odlazim
iz "Hajduka", prelazim u "Crvenu zvezdu".
- ?!
Trebalo mi je dobrih desetak minuta da
se snađem, da dođem sebi.
- Kako, Vlade, ti u "Zvezdu"?
Odakle ti sad to - snebivao sam se. - Pa "Zvezda" je naš
najveći protivnik ...
Dobrih pola sata potom slušao sam
Vladine razloge koji su ga ponukali da ode iz Splita, da ostavi svoj
"Hajduk". Shvatio sam ga i ne samo to, već sam bio na
njegovoj strani kad je Borica pokušala uz moju pomoć odvratiti
Vladu od njegova nauma. O tome sada ne bih htio govoriti, no i onda
sam mislio i sada mislim da je Vlado bio u pravu.
- Teški su to bili dani, najteži u
mojoj karijeri - prisjeća se danas toga odlaska "Veliki
Vladimir". - Žena nije bila za to. Došlo je bilo pak do krize
u braku. Bio sam na pragu rastave, ali zaintačio sam se. No do
trenutka koji je opisao Mario trebalo je svladati mnoge zapreke. A
vjerujte da u ona vremena to nije bilo lako. Dovijao sam se dane i
dane kako da dobijem kartu za avion, kako da dođem do Sinja, tada je
tamo bio aerodrom. Kako da neopaženo uđem u avion. Kako? U
poslovnici JAT-a u Splitu u ono vrijeme šef je bio navijač "Crvene
Zvezde", imena mu se ne sjećam. No unatoč tome, kad sam
zatražio dvije karte za Beograd, odgovorio mi je:
- Žao mi je, ali kartu vam ne mogu
dati. Dobio sam naime, naredbu od uprave "Hajduka" da
nijednom igraču ne smijem izdati kartu za avion, pogotovu ako putuje
sa suprugom. Jednu bih vam još i mogao nekako priskrbiti, ali dvije,
žalim to ipak ne mogu.
A dr Obradović mi je telefonski kazao:
"Svakako dođi sa ženom!", bubnjalo mi je u ušima. Što
da sada uradim?
Počeo sam ga uvjeravati.
"Čovječe, pa idem malo na izlet.
U toku prvenstva ne mogu nikamo, ako baš želiš pitaj upravu",
blefirao sam.
Čini se da je ovaj posljednji
argument, odnosno moja sigurnost, bio odsudan. Dobio sam karte. No
javi li ipak upravi? Što ću tada? Da li da odem kući na spavanje
ili da ne odem?
Na moju veliku sreću, predstavnik
JAT-a mi je povjerovao, nije naime provjeravao moje navode. Nitko me
nije tražio i ja sam ujutro nesmetano krenuo s Mariom prema Sinju.
Međutim trebalo je još i njega uvjeriti u ispravnost moje odluke. A
kako sam to uspio čuo si već Marija.
Zabilježio: Zlatko Juričko (Plavi
vjesnik, 1971.)
