Mart 1971: Na prijedlog boračkih organizacija uz
Dan žena predstavljamo vam Anu Ivković koja je u oslobodilačkom
ratu izgubila muža i tri sina, Ilinku Bašić koja je izgubila šest
sinova i unuka, Mariju Kotar koja je izgubila dva sina i kćer,
Jelenu Jovandić kojoj su nacisti strijeljali pet sinova i Jelenu
Srnić koja je rodila i izgubila četiri sina...
Nitko, na žalost, nema precizne
podatke o tome koje su majke izgubile najviše djece u oslobodilačkoj
revoluciji. Ne zna se ni koje su od tih majki ratnika još žive.
Pa
tako ove majke koje predstavljamo u ovom broju ne možemo s punim
pouzdanjem proglasiti majkama koje su izgubile najviše djece u ratu.
Ali sasvim sigurno možemo napisati: izgubile su ono što im je bilo
najvrednije, da ne kažemo: izgubile su sve.
Zahvaljujući SUBNOR-u
dobili smo adrese od pet majki-heroja i naši reporteri su ih
posjetili uoči Dana žena. Izvinjavamo se čitaocima što ovom
prilikom ne objavljujemo i reportaže o majkama hrabrosti iz SR
Makedonije, SR Crne Gore i AP Kosova: naši dopisnici iz tih krajeva
nisu na vrijeme poslali svoje izvještaje.
PRVI ZAPIS: Zatočenik četvrtoga kata
 |
| Ana Ivković |
Ana Ivković je navršila devedeset i
sedmu godinu. Hiljadu bora na licu zgruvalo se i teško je reći kad
joj je glas znak osmijeha ili jecaja. Šapće:
- Samo da mi se spustiti s četvrtog
kata ...
Karlovac, Maksima Gorkog...
Tu živi baka Ana, žena koja je u ratu
izgubila tri sina i supruga. S kćerkom Ružom stanuje u dvosobnom
stanu, kojeg su već stotinu puta htjete zamijeniti za prizemlje, ali
svi pokušaji su i ostali samo pokušaji.
- Nema koga da mi pomogne - tiho zbraja
riječi baka Ana. - A ovdje sam kao u zatočeništvu, ne mogu niz
stepenice ...
Rodila je pet sinova.
Otima joj se bolan jecaj:
- A nema Miloša, ni Bože nema, ni
Dušana ...
Šuti nekoliko trenutaka kao da nas
pušta da shvatimo svu traglku njene istine. A zatim šapće:
- Ni moga muža Miloša više nema...
Rat ih je progutao.
Prvi poginuše Miloši - otac i sin.
Njih su nacisti ubili 1942. godine. Sin Miloš, u ono vrijeme
četrdesetdvogodišnjak, strojobravar, partijski sekretar u "Mustadu" u Karlovcu, ostavio je staroj majci samo
jednu uspomenu - starinski mlinčić za kavu. To je najdraži predmet
bake Ane Ivković. Gotovo pobožno vrti ručicu mlinčića meljući
kavu. I svakih nekoliko minuta ponavlja:
- To mi je od moga Miloša ostalo...
Dušan je imao trideset i dvije, a Božo
trideset i četiri godine kad su poginuli. Dušana je radosna vijest
vratila jedne mrkle noći s bojišta u Karlovac. U rodni je grad
stigao ilegalno. Bilo mu je javljeno da mu je žena rodila dijete.
Ali suprugu ni dijete nije stigao ni zagrliti. Provaljen je, uhapšen
i u nepovrat odveden...
Božo, partizanski diverzant, jedan od
onih o kojima su pričane legende kao o Gromovniku Iliji, poginuo je
u Lici.
A starica je, eto, ostala.
I živi tako tiha, sjećanju okrenuta,
na četvrtom katu zatočena u svome bolu.
DRUGI ZAPIS: Bašići iz Mokronoge
 |
| Ilinka Bašić |
Šestoricu je rodila:
Jovana, da pogine u Livnu 1941;
Branka, da pogine u jednom jurišu
drvarskih proletera;
Đuru, da umre teško ranjen u
partizanskoj bolnici u Podgrmeču 1943;
Nikolu, da padne na prilazima Drvaru
1943;
Todora, da padne za oslobođenje
Beograda 1944;
Špiru, koji je od ratnih rana umro
poslije oslobođenja.
Majka tih ratnika, Ilinka Bašić iz
sela Mokronoga kod Drvara, navršila je devedeset i osam godina. Kad
su joj sinovi odlazili u partizane, bili su već zreli ljudi, svi
oženjeni: najmlađi, Đuro, imao je dvadeset i tri, a najstariji, Nikola četrdeset i tri godine. U ratu je poginuo i njen najstariji
unuk, Nikolin sin, Đurin vršnjak, Miloš.
Trebala bi, kaže, neprestano obilaziti
grobove. Ali ne zna gdje su pokopani njeni sinovi. Zna samo za Špirin
grob: njega je poslije rata sama pokopala.
Sa stogodišnjom staricom živi njena
snaha - i ona je Ilinka - žena Todorova. Zajedno su othranile
četvero Todorove djece, a samo je jedan, Milan, ostao s njima u
Mokronogu. Ostali su se rasuli po Jugoslaviji i svijetu ...
Ova majka bez sinova odavno je postala
baka i prabaka. Unuke je sve vidjela, i sva im imena znade, ali u
imenovanju praunuka se zbunjuje. Žali se:
- Nisam ih sve ni vidjela...
A voljela bi da se okupe, da se svi
barem jednom nađu u njenom domu, da ih barem jednom prigrli svojim
patničkim rukama: bilo bi kao da grli sinove, koji su rano - i
zasvagda - otišli.
TREĆI ZAPIS: Dvanaestoro je rodila a troje živi
 |
| Marija Kotar |
Osamdeset ljeta živjela je Marija
Kotar u seocu Veliki Ban na Banovu brdu, obronku Javorovice,
nedaleko Sentjerneja. U Velikom Banu rodila je dvanaestoro djece i
podizala ih s mužem, sad već pokojnim Antonom. Dva su rata zajedno
proživjeli. I onaj prvi, već zaboravljeni, i ovaj drugi koji nikad
neće zaboraviti jer joj je srce ranio otevši joj troje djece.
Prije dvije godine Marija je napustila staru kuću na Banovu brdu i
smjestila se u novoj hiši svog sina Toneta, tek nekoliko kilometara
bliže Pleterju - u Drčama.
- Oprostite, ne mogu vas pustiti u stan
jer sam zaključana - oglasila se starica, s prozora na katu, u
trenutku kad smo zakucali na vrata Tonetove kuće. - Tone je na poslu
a snaha je pošla u Novo Mesto. Nadam se da će se brzo vratiti...
Razgovor nismo prekidali iako smo
morali vikati da bi se sporazumjeli:
- Imala sam dvanaestoro djece:
Francija, Toneta, kod kojeg sam sada, Petera, Jožeta, Martina,
Karela, Pepicu, Tončku, Nežku i... Ne mogu se sjetiti. Ah, kako je
ružna starost. Sve pozabim (zaboravim - op. p.). Još ih je bilo...
Da, Fani, pa Marija i... onda ... još jedan Anton, Tona ...
Od dvanaestoro Marijine djece u životu
je samo troje. Šestoro je umrlo a troje je palo u ratu: Martin
(Tine), Karel i Nežka ...
Starica nam je pričala kalko su joj
djeca poslije osnovnog školovanja pošla na zanat i kako su ubrzo
potom stupila u kontakt s naprednom radničkom omladinom. Kad je buknuo rat gotovo svi Kotarjevi postali su partizani, među prvima u
tom kraju:
- Karel i Martin bili su snažni momci.
Vršnjaci su ih voljeli zbog vedra duha a njih dvoje bili su neobično
privrženi jedan drugome. Kad je Martin u maju 1942. pošao u
partizane s njim je krenuo i Karel. Godinu i pol dana kasnije
neustrašivi mitraljezac Martin Kotar i njegova jedinica ušli su u
sastav Tomšičeve brigade dok je Karel postao borac XV slovenske
brigade.
Tada su se razdvojili i više nikad se nisu vidjeli.
Karel je poginuo u borbi s Nijemcima 21. januara 1944. na Malom Osojniku
kod Turjaka, a komandant bataljona, kapetan Martin Kotar pao je
mjesec i pol dana kasnije u okršaju s belogardistima u Vrhpolju kod
Kamnika (u septembru 1952. proglašen je narodnim herojem - op. p.).
Kad su poginuli Martin je imao 22, a Karel - 19 godina.
- Nežka je - nastavlja Marija - bila
sitna rasta ali žilava djevojka. Imala je crnu kosu i kao ugalj crne
oči. Bila je ilegalka, sekretar SKOJ-a za Gorjance, hrabra kurirka i
vješta obavještajka. Jedno vrijeme bila je internirana u Italiji, a
potikraj 1943. pala je u ruke belogardistima koji su je zvjerski
mučili ne bi li saznali imena partizanskih porodica iz tog kraja.
Nije izdala drugove ...
ČETVRTI ZAPIS: Najcrnje novosadsko jutro
 |
| Jelena Jovandić |
Bio je petak, grad pod snijegom, 23.
januar. Godina 1942. Toga je petka Jelena Jovandić, koja uskoro
navršava 77 godina, ostala sama, a imala je pet sinova:
Milorad, rođen 22. juna 1914,
Savo, rođen 19. maja 1916,
Pajo, rođen 27. augusta 1918,
Živko, rođen 6. augusta 1922,
Borivoj, rođen 1. februara 1927,
Streljani su u zoru 23. januara 1942.
Živko je bio u prilici da se spasi, ali
sve je poduzeo da bude sa svojima. Vlasnik pivovare u kojoj je radio
rekao mu je da će nacisti izvršiti zločin:
- Ostani kod mene, ja ću te spasiti -
rekao je vlasnik pivovare dvadesetogodišnjem Živku, a mladić, gord,
u braću zaljubljen, smrknuo se:
- Trčim kući. Ako preživim, vratit
ću se na posao...
Kad je izbio prema rodnoj kući sa
Temerinskog puta, njihovu četvrt su nacisti već bili blokirali.
Mladić se snašao, izbjegao je stražare i prošuljao se kroz
vrtove. Primjetio ga je jedan od susjeda i pozvao ga da se skloni kod
njega, ali mladić je odjurio svojima ...
Starica pamti svaki detalj onoga kobnog
jutra, svaku riječ svojih sinova, svaku gestu. I kako je Savo
govorio:
- Čuješ li, pucaju. To nisu manevri:
u ljude pucaju...
I kako joj Milorad, kad su kundacima
zalupali na njihova vrata, nije dao da ih otvori:
- Pusti, mama, ja ću ...
I kako je Boro, najmlađi sin, bio još
u krevetu, pa su ga onako neodjevena istjerali u snijeg...
Kundacima su udarali mladiće
istjerujući ih iz kuće. A majka je vapila:
- Kud moja djeca, tamo ću i ja...
Jedan od nacista je snažno udario
staricu i oborio je na kućnom pragu. Čula je još kako
petnaestogodišnji Boro zove:
- Ne daj me, mama ...
Kako uvijek iznova zaboli taj sinovljev
zov!
Ubijeni su pred kućom. Pokošeni su istim rafalom.
PETI ZAPIS: Jedina slava majke Jelene
 |
| Jelena Srnić |
Za Jelenu Srnić malo tko zna u
Beogradu, a ona je toliko dobra i vrijedna starica, tako ugodan
čovjek, da je zaista divno slušati je kad tihano priča o životu
i čovjeku. Ima sedamdeset i sedam godina.
Privila se uz muža Nikolu
(79), koji je nekada u Šapcu bio cijenjeni obućar. Ostali su sami u
dvosobnom stanu na prvom katu kuće u Sarajevskoj ulici u
Beogradu. Nikola je nedavno doživio prometnu nesreću, pa je gotovo
nepokretan. A Jelena, majka, koja je svoju bol liječila pomažući
drugima, dvori starinu i krijepi ga pričama da će sve ipak biti
dobro kao i prije.
- A, prije, kako li je bilo? Pa,
uglavnom dobro. Radili smo i podizali djecu. Nismo imali uvjete da ih školujemo, ali nas je grijala sreća kad bi čuli: to su sinovi
poštenog Nikole. Četiri sina smo podigli do puške i sva četvorica
padoše...
Zna starica Jelena da je cijena rata
velika, da pada dužan i nedužan, da metak ne bira, ali zar je takva
svirepa igra slučaja još nekog zadesila?
- Pričali su nam djedovi da treba
imati bar po dvoje djece, jer ako se jednome nešto desi, ostaje
zamjena. Mi smo voljeli djecu, htjeli smo da ih bude mnogo, izrodismo
ih četvoricu, ali...
U oku je opet suza, jer za koji dan će
8. mart, dan kad Jelena nije sama uz Nikolu. Tada joj jedino stignu
čestitari, požele joj dobro zdravlje, dug život.
- Kako su poginuli? To me svatko pita,
a meni je tužno da o tome govorim. Najstariji Dragutin grafički
radnik bio je organizator partizanskog pokreta u Mačvi. Proglašen
je narodnim herojem. Momčilo je imao 20 godina i bio je pomoćnik u
trgovini. Mića, automehaničar imao je devetnaest godina, a Duško,
elektromonter samo sedamnaest.
Jelena je tek poslije rata saznala za
smrt mlađa dva sina. Onda se suočila s istinom da osim Nikole koji
se vratio iz zarobljeništva nikoga i ništa nema.
Osnovala je prvo u
Beogradu dječje obdanište, čiji je upravnik bila narednih
sedamnaest godina. Briga o tuđoj djeci pomogla joj je da ublaži
tragiku svoga materinstva.
Obdanište u kome je dugo radila nosi
ime "Braće Srnić". Osnovna škola u Koceljevu ime heroja
Dragutina.
- Dolaze mi djeca, nastavnici pa i
roditelji na razgovor. Pitaju kako sam, da li mi nešto treba. Ne,
svega imam. Svega, izuzev svoje djece.
Tekst: Ivan Pakiž, Nada
Mihajlović, Stipe Mijić, Dejan Nenin i Mladen Ivanišević (Arena, 1971.)