Ožujak
1971: U eri uspješnih transplantacija srca i drugih fantastičnih
dostignuća suvremene medicine, danas, kad astronauti lete svemirskim
prostorom, i šetaju se po Mjesecu, neki se svećenici još bore
protiv "zlih duhova" i ostalih "demona" što
borave u "najgušćim slojevima zemaljske atmosfere" - kao
u srednjovjekovno doba čarobnjaka i vještica izgone đavla i druge
demone iz tijela opsjednutih.
-
Svjestan sam da uspjeh koji sam postigao kod te žene nije moja
osobna zasluga. Uvidio sam koliko je naša moć malena, koliko smo mi
sitni...
... koliko smo nedorasli prema onoj sili protiv koje se moramo
boriti, protiv koje se borimo. Promatrajući tu ženu, promatrajući
njezine patnje, osjećao sam se kao Sokrat kad je ono rekao u svojoj
obrani: "Najteže mi je što se moram boriti protiv nečega što
nije prisutno ... Kao da se borim sa sjenom."
Kad
se čovjek bori s tako jakim protivnikom, mora tražiti saveznika
koji je jači od njega, a tko je to nego dragi Bog! Ja sam bio samo
oruđe u rukama dragoga Boga. I kao što za okopavanje kukuruza nije
zaslužna motika nego onaj koji se njome služi, tako je i u ovom
slučaju pravi egzorcist bio sam dragi Bog a ja sam bio samo tupo
oruđe, tupi kramp u Njegovim rukama - rekao je fra Mijo Đeno,
profesor klasične filologije na franjevačkoj gimnaziji u Visokom,
nedaleko od Sarajeva, pričajući kako je iz jedne žene istjerivao
zle duhove.
Načas
smo obojica ušutjeli promatrajući kroz zavjese guste bijele
pahuljice što su nečujno padale na dvorište starog franjevačkog
samostana. Bijelo zimsko predvečerje još je više pojačavalo
ugođaj samostanskog mira i itišine, tako da smo se obojica trgli
kad je netko pokucao na vrata. Časna sestra Silvija ušla je noseći
na velikom poslužavniku dvije šalice crne kave.
Srednji vijek danas
-
Hvaljen Isus i Marija - rekla je tiho i svojim skrušenim izrazom
lica kao da se ispričavala što nas prekida u razgovoru. Pogled mi
pade na zidni kalendar: 6. ožujka 1971. godine!
Obratite
pažnju na taj datum, na tu godinu, jer mogli biste inače pomisliti
da se ovo o čemu razgovaram s fra Mijom Đenom dogodilo prije tisuću
godina...
"U
ono vrijeme reče Isus učenicima svojim: Idite po svemu svijetu i
propovijedajte evanđelje svakome stvorenju. Koji uzvjeruje i pokrsti
se, spasit će se, a koji ne uzvjeruje, osudit će se. A za onima
koji uzvjeruju, ići će ovi znaci: u moje će ime izgoniti đavle,
novim će jezicima govoriti, uzimat će zmije, i ako smrtno što
popiju, neće im nauditi; na bolesnike će stavljati ruke i izliječit
će se." ( Evanđelje po Marku, 16, 15-18)
"U
ono vrijeme vratiše se sedamdeset i dvojica s radošću govoreći
Isusu: Gospodine, i đavli nam se pokoravaju u ime tvoje. I reče im:
Promatrao sam sotonu, gdje spade s neba kao munja..." (Luka
10,17-20)
Bili
su to prvi slučajevi egzorcizama (istjerivanja đavla i ostalih zlih
duhova iz opsjednutih, zaklinjanjem i čitanjem molitava spomenuti u
Novom zavjetu). Vjerovanje u postojanje zlih duhova, koji su prvotno
bili anđeli (dobri duhovi), ali su se uzoholili i pobunili hoteći
biti jednaki Bogu, pa ih je zbog toga Bog za kaznu protjerao s neba i
odbacio, sačuvalo se u kršćanskoj teologiji sve do današnjih
dana.
Posjetio
sam nekoliko franjevačkih samostana i u razgovoru s njihovim
svećenicima saznao za nekoliko najnovijiih slučajeva istjerivanja
đavla iz opsjednutih. Slučaj o kojemu je ovdje riječ zacijelo je
jedan od posljednjih slučajeva egzorcizma u nas. Izvršen je nedavno
u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca, a egzorcist je
bio osobno fra Mijo Đeno, profesor klasične filologije, franjevac s
diplomom Filozofskog i Teološkog fakulteta u Zagrebu.
Susret s opsjednutom
Tema
je vrlo delikatna, a budući da sam u tim stvarima uistinu laik,
molio bih vas da me uputite na neku literaturu u kojoj su obrađeni
egzorcizmi, odnosno istjerivanja đavla i ostalih demona - rekao sam
u toku razgovora.
Da
vam pravo kažem - rekao je fra Đeno - o egzorcizmima imam vrlo malo
literature, jer ja nisam teoretičar, radije pristupam praksi.
Pripremajući
se za ovaj naš razgovor, tražio sam crkvenu literaturu o tome, ali
jedino što sam našao jest stari "Rimski obrednik" u
kojemu se nalaze upute za istjerivanje zlih duhova.
To
vam je dovoljno - prekine me fra Đeno. - S tim priručnikom i ja sam
se služio u svom konkretnom slučaju.
Upravo
sam u tom obredniku vidio da svećenik koji naiđe na osobu
opsjednutu đavlom, smije iz te osobe istjerivati zle duhove samo uz
prethodno dopuštenje nadležnog biskupa ordinarija, budući da je
kod egzorcizma riječ o takozvanim pridržanim molitvama. Je li tako
bilo i u vašem slučaju.
Da.
Radilo se o jednoj ženskoj osobi. Ona je došla izdaleka, bila je iz
naše države, ali nije bila ni iz Bosne i Hercegovine, ni iz
Hrvatske. Obratila se sarajevskom nadbiskupu, preuzvišenom dru Marku
Alaupaviću (sada u mirovini - op. M. P.), moleći ga da dopusti da
se nad njom vrši egzorcizam. Preuzvišeni nadbiskup proučio je
njezin slučaj i dao svoje odobrenje. Za vršenje egzorcizma ovlastio
je don Mihajla Markovića, župnika u Podmilačju, s tim da ovaj može
delegirati nekoga drugog svećenika, pa je on izabrao mene.
Zašto
baš vas?
Smatrao
je da sam za to zgodna, prikladna osoba. Osim toga, ja sam prije toga
prisustvovao nekim slučajevima istjerivanja zlih duhova. Prvi za
koji znam bio je slučaj jedne opsjednute žene 1937. godine u selu
Jankovićima, župa Ovčarevo kod Travnika. Dr Ivan Šarić, u to
vrijeme sarajevski nadbiskup, nije dopustio župniku fra Emanuelu
Reiću da iz nje istjeruje zle duhove. Ona se, zatim, obratila
banjolučkom biskupu Josipu Gariću, koji joj je dao pristanak, pa je
egzorcizam nad njom izvršio Kruno Ladan, gvardijan franjevačkog
samostana u Jajcu.
Drugi
takav slučaj, kojega se sjećam, jest istjerivanje đavla koje je za
vrijeme rata izvršio nad jednom ženom fra Ignjacije Iđotić,
kapelan franjevačkog samostana u Petričevcu. Ja sam osobno svršio
samo jedan egzorcizam.
Poznato
mi je da je prva dužnost svećenika egzorcista da prije pristupanja
istjerivanju zlih duhova mora najprije provjeriti da li je u
konkretnom slučaju doista riječ o osobi opsjednutoj đavlom, jer
postoji mogućnost da ta osoba zapravo boluje od nekih organskih ili
duševnih bolesti ili da je naprosto posrijedi kakva podvala. Kako
ste vi provjerili da li je ta žena uistinu bila opsjednuta?
Ja to
uopće nisam provjeravao, jer sam se oslanjao na sud preuzvišenog
nadbiskupa Alaupovića. Držao sam se one "Roma locuta - causa
finita". Smatrao sam da je on dosta razborit i, osim toga, znam
da je on po prirodi skeptičan te da ne bi takvom slučaju olako
pristupio i ne bi donio takvu odluku dok nije stekao čvrsto
uvjerenje o tomu što je posrijedi. Prema tome, moje je bilo da
pristupim samom djelu.
Po
čemu se moglo vidjeti da je ta žena opsjednuta i kakve su bile
vanjske manifestacije djelovanja zlih duhova u njezinu tijelu?
Uglavnom,
vršila je neke pokrete, neke geste svojim jezikom, glavom, uopće
mimikom, kretnje koje ne vrše ljudi što vladaju sobom i svojim
razumom. Osim toga, izgovarala je neke nerazumljive, nesuvisle i
nejasne riječi, a sve je to radila bez svoje volje i protiv svoje
volje. Ona je, zbog toga, strašno patila i rekla mi je da su za to
krivi njezini roditelji, koji su - kako mi je pričala - pred njom
svašta radili smatrajući je nedoraslom i nezainteresiranom
djevojčicom.
Ako
sam dobro shvatio, bili su posrijedi stanoviti poremećaji u njezinom
seksualnom životu? Koliko joj je bilo godina kad se vama obratila?
Ne
znam koliko joj je bilo godina, ali bila je već u zreloj dobi. Mogla
je biti majka, ali nisam je pitao ima li djece.
Je
li ona sama vjerovala da je opsjednuta đavlom?
Da.
Ona je imala nekih unutarnjih psihičkih prisila protiv kojih se
borila, ali to protiv čega se ona borila i ta borba nadilazila je,
barem po njezinu vjerovanju, njezine moći i njezine sposobnosti.
U vlasti vraga
O
čemu je zapravo riječ? Možda o nekim seksualnim perverzijama?
To
vam ne mogu reći. Ona se meni potpuno povjerila, ali sam kao
svećenik vezan ispovjedničkom tajnom.
Na
koji ste način iz nje istjerivali zle duhove?
Najprije
sam se ispovjedio, rekao sam svetu misu i pobožnim molitvama
zaprosio božansku pomoć. Zatim sam obukao kotu i stavio ljubičastu
štolu. Opsjednutu i sebe zaštitio sam znakom križa i poškropio
blagoslovljenom vodom, a zatim sam klečeći molio i čitao psalme,
sveta evanđelja po Marku i Luki, vjerovanje sv. Atanazija i
zaklinjanja nečistog duha.
("Zaklinjem
te, nečisti duše, svaka protivnikova navalo, svaka utvaro, svaka
četo, u ime Gospodina našega Isusa Krista, iskorijeni se i odstupi
od ovoga stvorenja Božjega ... Čuj dakle i boj se, sotono,
neprijatelju vjere, dušmanine roda ljudskoga, nositelju smrti,
otimaču života, odbijaču pravde, korijene zala, poticatelju na
opačine, zavodniče ljudi, izdajniče naroda, buditelju zavisti,
izvore lakomosti, uzroče nesloge, nosioče boli!")
Koliko
je to trajalo?
Ne
bih mogao točno reći, ali to je trajalo po nekoliko sati, danima,
najmanje jedan tjedan. To je bilo toliko zamorno da sam jednoga dana
došao poslije tog egzorcizma kući toliko iznemogao, kao skršen,
kao slomljen.
Čime
ste postizali najveći uspjeh u tom egzorcizmu?
Davao
sam joj da cjeliva križ i upotrebljavao sam svetu vodu, koja je u tu
svrhu i blagoslovljena. Međutim, najviše uspjeha osjećao sam
zazivanjem Svetog Križa i Krista raspetoga, koji je upravo i došao
da čovjeku pomogne i da ga oslobodi tih nevidljivih sila, koje
dovode čovjeka najprije do psihičkog uznemirenja, zatim do očaja
i, na kraju, do konačne propasti. Međutim, što sam ja kroz to
vrijeme još sa svoje strane obavljao, to eto neka ostane bolje tako
nekako u - nespominjanju. Mislim ona svoja osobna djela koja
pridonose tom egzorcizmu, kad sam se već našao u tome, pri
obavljanju tih čina.
Prije
ste rekli da ste samo čitali molitve i zaklinjanja?
("Zaklinjem
te, stara zmijo ... Iziđi, dakle, prijestupniče! Iziđi zavodniče,
pun svake himbe i varke, neprijatelju kreposti, progonitelju
bezazlenih!...)
Da,
ali osim tih egzorcizama, ako se već ne postigne direktan uspjeh
pomoću tih egzorcizama, jasno da je čovjek nekako stimuliran svojom
osobnom sućuti prema bijedi i nevolji one osobe, da kuša i on sa
svoje strane pridonijeti, ako je moguće drugim djelima za vrijeme
vršenja egzorcizama, kao što je, na primjer, susprezanje od nekih
možda svojevoljnih udovoljenja svome tijelu, maloga a možda i
većega odricanja od koječega.
Dok
ste vi to obavljali, što je ona radila? Je li klečala?
Ona
je nekada klečala, a najviše je vremena provela u labavom stanju,
više ležećem.
Naš
razgovor došao je u fazu u kojoj sam morao biti vrlo obazriv u
postavljanju pitanja, kao što je i fra Đeno obazrivo, ali rado na
njih odgovarao. Napokon, u posljednjem pokušaju da budemo
konkretniji, posegao sam za "Rimskim obrednikom".
Devetnaesta
uputa svećeniku koji vrši egzorcizam glasi: "Zaklinjući ženu,
neka ima, uvijek uza se poštenih osoba, koje će opsjednutu držati,
dok je muči zli duh. Ako je moguće, neka te osobe budu najbliži
rod bolesnici. Zaklinjalac neka ima na pameti poštenje i neka se
čuva, da ne reče i ne učini ništa, što bi njemu ili drugima dalo
povod za opake misli." Jeste li o tome vodili računa dok ste iz
te žene istjerivali zle duhove i tko je još prisustvovao tom
egzorcizmu?
Taj
slučaj nije bio ništa teži, iako je ta osoba bila ženskog spola,
jer, kako sam već rekao, ta je osoba bila u zreloj dobi, mogla je
biti i majka. Osim toga, uza nju je bila još jedna osoba ženskog
spola, zapravo redovnička osoba, časna sestra. Ona je bila "testis
honestates" (lat. svjedok poštenja). Sama činjenica da je ta
ženska osoba, koja je bila opsjednuta, bila ozbiljne dobi, bila je
za mene - ako se tako može kazati - olakotna okolnost. Tako da ja, s
te strane, nisam imao nikakvih poteškoća, niti nekih drugih
okolnosti, koje bi išle nauštrb obavljanja toga posla.
Kao
što sam vam već rekao, ona me kao svećenika upozorila na to da
roditeljima stavljam na srce važnost odgoja djece i opreznost pred
djecom. Ona je i sama bila svjesna toga i išla je svjesno za tim da
meni olakša djelovanje, a ne da bi mi otežala svojim držanjem,
koliko je to do nje, da ona ne bi bila zapreka uspjehu tog egzorcizma
i da mi omogući što povoljniji, što bolji uspjeh.
Zašto
ste tako dugo vršili egzorcizam nad tom ženom? Rekli ste da je to
trajalo po više sati, danima, najmanje jedan tjedan.
Svaki
se slučaj svrši barem s privremenim uspjehom, ali čovjek ne može
biti siguran da li je taj uspjeh potpun ili nepotpun i da li je to
smirenje privremeno ili konačno, jer ta osoba ode smirena, a da li
je potpuno oslobođena zlih duhova ili samo privremeno, u to čovjek
ne može biti siguran.
Lucida intervalla
Hoćete
reći da iz nje niste uspjeli odjedanput istjerati sve zle duhove?
Da,
bilo je slučajeva da je ta osoba dolazila u tzv. "lucide
intervalle", da se čini kao da nema ništa, da je prirodna i
potpuno pri svijesti i da je suvišno to što se radi, što se
obavlja s njom. Upravo zato što je riječ o nečemu nadosjetnom, ja
sam padao u sumnju da li postoji ili ne postoji onaj s kojim se
čovjek bori. Baš zato što ta osoba za koju kažemo da je
opsjednuta dođe u te "lucide intervalle", pa izgleda
potpuno prirodna, normalna, svjesna, prisebna, gesti su joj potpuno
normalni, nema ničega što čovjeka navodi na zaključak i uvjerenje
da je ta osoba opsjednuta od zlih duhova, a onda to opet nanovo
nastupi.
Tako
je bilo i s tom osobom. Otišla je smirena. Otišla je, tako,
raspoložena, no je li to bio trajni rezultat, nisam saznao, jer s
njom nisam više imao kontakta. Nisam je više nikada vidio. A možda
se dogodilo kao i u Svetom pismu, da je onaj nečisti duh izašao,
ali je onda uzeo još sedam duhova, još gorih od sebe, pa se vratio
i na kraju je stanje bilo gore od prijašnjega.
Ipak,
prije nego što ste se rastali, po čemu ste zaključili da ste iz te
žene uspjeli istjerati zle duhove?
To se
vidjelo na vanjskom izražaja lica, na razvedravanju, na
nasmijanosti, smirenosti i izražavanju zahvalnosti. Ta je osoba sama
osjetila unutrašnje olakšanje, unutrašnje smirenje, a to se
unutrašnje smirenje vidjelo i po njezinu vanjskom razvedravanju,
nasmijanosti i izražavanju zahvalnosti onima koji su sudjelovali u
tom njezinu olakšanju.
Kako
ste se vi osjećali nakon obavljanja tog egzorcizma?
Nakon
toga čovjek se osjeća, makar sam se ja tako osjećao, kao majka ili
otac nad ozdravljenim djetetom, i njegovo je veselje gotovo ravno
veselju onoga djeteta koje je ozdravilo.
Je
li vam draga ta uspomena?
Da,
to je draga uspomena, ali uspomena koja je uvijek vezana za ispit
savjesti: da li sam u tom konkretnom
slučaju bio dovoljno spretno oruđe u rukama dragoga Boga, to jest
jesam li ja možda bio preuzetan u prihvaćanju one dužnosti. Možda
bi tkogod drugi umjesto mene bio bolje sredstvo, bolje oruđe. Ali ja
sam se toga prihvatio ne zato što sam smatrao da sam toga dostojan,
nego zato što sam bio zamoljen.
Da
li biste se prihvatili još nekoga takva slučaja ako biste bili
zamoljeni za to?
Svakako
teže nego prvi put, jer sam sada svjesniji kako je težak položaj
egzorcista i kako on na se prima težak teret, tešku dužnost.
Trebalo bi da ta osoba bude poput svetog Ivana i drugih velikih
pokornika i velikih svetaca, koji bi, svakako, bili mnogo bolje oruđe
u rukama dragoga Boga, nego što sam ja bio - završio je fra Mijo
Đeno.
Napolju
se već smrklo, i moj domaćin ponudio mi je da prenoćim u
samostanu. Sutradan, časna sestra Silvija donijela mi je topao
doručak, a i fra Đeno došao je da se oprostimo.
Imate
li možda još kakvo pitanje? - s osmijehom mi je rekao na rastanku i
dodao: Znate, možda sam u nekim stvarima bio malo nejasan, ali nisam
mogao biti opširniji, jer - kako je rekao stari rimski povjesničar
Tacit - više volim biti nejasan nego brbljav.
Napisao
i snimio: Mario Profaca (VUS, 1971.)
