Svibanj 1962: Nije tome davno
kako smo pisali o vojnom dezerteru iz Subotice, Stipanu Stipiću,
koji je nakon 16-godišnjeg dobrovoljnog tamnovanja ponovo izašao na
svjetlo dana. Prije nekoliko dana u selu Veliki Grđevac, nedaleko od
Bjelovara, "slučaj iz Subotice" doživio je reprizu.
Poslije punih sedamnaest godina kućnog zatočeništva 53-godišnji
Franjo Gregov Kovačić napustio je uzano sklonište i prijavio se
organima Narodne milicije u Velikom Grđevcu.
Nedavni Zakon o amnestiji vratio je
jednog čovjeka u život i skršio zabludu, koja je mogla imati
tragičnih posljedica.
Kada smo došli u Veliki Grđevac, na
kućnom pragu našla se cijela obitelj, a među njima nije bilo
nimalo teško prepoznati Franju Gregova Kovačića. Već izdaleka
zapažalo se njegovo blijedo lice, mršavo tijelo i pogrbljeno
držanje.
17 godina sakriven na tavanu
S povlačenjem okupatora 1945. godine
za 37-godišnjeg Franju nastali su mučni dani. Mislio je da je došao
trenutak kada će morati "platiti račun" što je dvije
ratne godine proveo u neprijateljskoj vojsci. Strah ga je natjerao na
odluku da se negdje sakrije gdje ga nitko neće uspjeti pronaći.
Stari Kovačić, njegova žena, majka
Franjine troje djece, pronašli su najpogodnije sklonište. Iznad
svinjca, na malom tavanu pregrađen je metar i po prostora i tako
napravljeno sklonište. Da je, kojim slučajem Franjo tada znao
koliko će trajati njegovo zatočeništvo, vjerojatno bi se odmah
prijavio vlastima.
Punih sedamnaest godina Franjo je
proveo u tom tijesnom skloništu, potpuno odvojen od vanjskog
svijeta. Naime, treba reći da je tajna Franjina skloništa bila
poznata samo njegovoj supruzi i roditeljima. Djeca, kćeri Ankica (26
godina) i Marija (19 godina), te sin Edo (28 godina), mislila su da
im je otac poginuo, a on je bio samo nekoliko metara udaljen od njih.
Kada je Franjo napokon odlučio
napustiti svoj "zatvor", bio je to radostan trenutak za
njegovu djecu, pogotovu za najmlađu kćer Mariju, koja je tada prvi
put u životu vidjela oca.
Zanimalo nas je kako je Franjo provodio
dane i noći u tom uskom skloništu, koje mu nije dozvoljavalo
kretanje.
- Teško je bilo, dragi moji. Bilo je
trenutaka kad bih najradije napustio sve i izašao na cestu, ali
strah od kazne bio je veći. Dane sam skraćivao promatranjem seljaka
kroz malu rupu koju sam izdubio u zidu. Znao sam što svaki od njih
radi, kamo ide, s kim se druži... Za njih je bilo veliko iznenađenje
kad sam ih prije nekoliko dana sreo na ulici i pozdravio po imenu.
Oni stariji, koji su me se još sjećali, čudili su se vidjevši me
ovako blijedog i mršavog - kaže Franjo.
Dobrovoljni zatočenik odveo nas je do
svinjca, iznad kojega je bio njegov "bunker". Pogledali smo
mračnu "sobicu": tijesna prostorija, pod posut perjem...
Nismo primijetili otvor za svjetlost. Vidjevši što tražimo
pogledom, Franjo se popeo drvenim stepenicama i na krovu pomaknuo
jedan crijep. U mračnu prostoriju ušlo je nekoliko sunčanih zraka.
- Kroz ovu rupu ljeti sam se grijao na
suncu i udisao čisti zrak - objašnjava nam. - Ono perje na podu
grijalo me zimi, koja je ponekad bila nepodnošljiva.
Mala rupa na desnoj strani skloništa
gleda tačno prema vratima kuće. Kroz nju je Franjo promatrao svoju
djecu, i vjenčanje sina Ede i kćeri Ankice ...
Sretan završetak dobrovoljnog tamnovanja
- Bila su mi to dva najžalosnija dana.
Plakao sam. Gledao sam svatove Ankice i Ede, a nisam mogao biti s
njima, da se zajedno veselimo. Žena mi je donijela čašu vina i
tako sam proslavio ta dva sretna trenutka.
Na izboranom, blijedom licu, pojavio se
izraz tuge.
Sedamnaest godina je prošlo. Kada se
prije desetak dana sa sinom Edom Franjo Gregov Kovačić pojavio u
Stanici narodne milicije, ustanovljeno je da za dvije godine što ih
je u ratu proveo u neprijateljskoj vojsci nije počinio nijedno
djela, zbog kojega bi morao odgovarati pred sudom. Pušten je kući...
Na odlasku nam je dobrovoljni zatočenik
rekao:
- Hvala svima! Napišite da sam sretan,
da je ovo moje ponovno rođenje, da je... da je...
U očima blijedog čovjeka zamijetili
smo suze.
Tekst: Uroš Šoškić (Arena, 1962.)
