Branko Lustig na snimanju TV serije "Rat i sjećanja" u okolici Zagreba '86: Ja sam sve to proživio...

Svibanj 1986: Branko Lustig, pomoćnik redatelja i producenta filma "Rat i sjećanja", drugog dijela serije "Vjetrovi rata", koji se upravo snima u okolici Zagreba, odgovoran je za cjelovito funkcioniranje snimanja. Kako je protekao radni dan tog uspješnog organizatora, nesuđenog glumca iz klase Branka Gavelle...

Branko Lustig, pomoćnik redatelja i "associate producer" (pridruženi producent) filma "Rat i sjećanja", drugog dijela američke televizijske serije "Vjetrovi rata", čije se prikazivanje upravo svršava na jugoslavenskoj televiziji, u kratkom mi je telefonskom dogovoru rekao...

... da ćemo se naći točno u 7,00 izjutra u predvorju zagrebačkog hotela "Intercontinental" i da ću ga prepoznati po tome što će biti najglasniji. Nije se raspitivao ni o kakvim detaljima, i ime mi je, već u tom prvom razgovoru, skratio familijarno u Vlado.

Dan mu je počeo sat ranije, u stanu u Bogovićevoj ulici, gdje se, veli, dok traje snimanje, samo presvlači, spava, tušira i brije, da bi prije drugih stigao u "Interconti", gdje gotovo cijeli četvrti kat zauzimaju uredi ekipe i gdje su smješteni stranci. Napomena o tome da će biti najglasniji bila je samo djelomice točna. Prepoznao sam ga po naročitoj maniri koju u ophođenju s ljudima imaju svi uspješni menedžeri i organizatori: kroz gomilu onih koji od njega trebaju informaciju, pomoć ili savjet kretao se brzo i samouvjereno, jedva zastajkujući da bi saslušao pitanje, a odgovarao je u hodu. Govorio je više; ne i glasnije.

Za petminutnog doručka, koji se sastojao samo od "Nescafea" s mlijekom, s producentom Michaelom Gallantom obavio je kratki radni dogovor o nastavku snimanja i prokomentirao sastanak koji je dan prije, kasno navečer, ekipa imala s doktoricom Alicom Bauman. Zbog radioaktivnog zagađenja strani dio ekipe umalo je otkazao dolazak u Jugoslaviju, a zbog često kontradiktornih stranih izvještaja o kontaminaciji u Evropi bili su nespokojni. Doktorica Bauman većinom ih je umirila, pa je famozna radijacija uskoro postala tek predmet ponekad "crnih" šala.

U to doba već se uveliko pripremao set u Zorkovcu, šezdesetak kilometara udaljenom selu nedaleko od Karlovca, gdje je ekipa "Rata i sjećanja" trebala provesti prvi dan druge faze snimanja u Jugoslaviji. Malčice izvan samoga mjesta trošna je željeznička stanica koja je na jedan dan glumila takozvanu židovsku rampu u Auschwitzu.

Kad smo stigli na mjesto snimanja, tamo su, na obližnjoj ledini, već bili uredno raspoređeni "Arriflexovi" kamioni s nevjerojatnom filmskom tehničkom opremom i prikolice za ekipu, a na samoj stanici rekviziteri i scenski radnici užurbano su brisali prašinu s kovčega torbi i kutija za šešire, kosili travu oko stanice i potkresivali drveće za koje se pretpostavljalo da će smetati snimanju.

Na tračnicama već je bila postavljena cijela kompozicija, parna lokomotiva i desetak teretnih vagona praznih, s ponešto slame na tlu. Još se sunce nije visoko diglo, okolna polja imala su svježe zelenu jutarnju boju, a Branko Lustig već je uz prugu postrojio momke u njemačkim uniformama i vikao:

"Dolazi Himmler! Čizme vam se moraju sjajiti!"

Kako je u američkoj podjeli filmskog posla pomoćnik redatelja ujedno i ono što je kod nas organizator, Branko Lustig zapravo je odgovoran za cjelovito funkcioniranje seta. Kad ne naređuje šišanje trave ili ne određuje sat dolaska statista, uvježbava prvu scenu s njemačkim vojnicima. Da su tako izgledali, veli, rat bi završio za četrnaest dana. Sam im popravlja kape i pojaseve, namješta ovratnike i podučava rukovanju štapovima, posve običnima, kakve nose na nogama nesigurni starci.

Odmah primjećuje i izbacuje one dendijevske - jedan je čak vrlo elegantan, crni s bijelom drškom - i zamjenjuje ih običnim, debljim, grubim, koji će bolje poslužiti svojoj nasilničkoj svrsi.

"Niste na španciru, i morate izgledati ozbiljno i suzdržano, ali opasno", zaključuje naputke esesovcima.

Blaga jutarnja svježina brzo prelazi u pravi ljetni dan, svi se polako povlače u sjenu ono nekoliko stabala, Himmler i njegov ađutant pijuckaju kavu i ćaskaju, no Lustig, sada s bijelim šeširom široka oboda na glavi, ne staje ni trenutak. Pred vlakom su u dvije kolone poredani logoraši sa dva trokuta, crvenim i žutim, postavljenim jednim preko drugoga, na prugastim uniformama, s "kapom", na čelu, koji prijeteći maše metar dugom crnom palicom. Uvježbavaju postavljanje drvenih stepenica preko kojih će se iskrcati židovski transport.

Iz sela ubrzo, prašnim putem, stiže duga kolona statista. Žene u kostimima, sa staromodnim frizurama, šeširićima ili koprenama na glavi, neke sa sitnom djecom u naručju; muškarci u strogim tamnim odijelima, svi sa šeširima, a većina i s crnim ili riđim bradama i okruglim naočalama na jakom nosu.

Svima je odreda na kaputima žuta zvijezda s riječju "Jood", što na holandskom znači Židov. Među njima je pedesetak budimpeštanskih i pedesetak bečkih Židova koji su tu da, zajedno s našim statistima, pridonesu autentičnosti filma. Oni će odglumiti stanovnike amsterdamskog geta koje su nacisti prve, pokusno, pobili u Auschwitzu.

Lustig gotovo simultano, u trenu skačući s hrvatskog na njemački ili mađarski, tečno, s ekspresivnim gestama i pravom dramskom intonacijom objašnjava statistima situaciju.

"Vi još ne znate što vas čeka i na licima vam je više čuđenje nego bojazan".

Potom statisti ulaze u teretne vagone, vlak se natraške udaljava daleko u zelenu ravnicu, redatelj Dan Curtis sa snimateljem i asistentom zauzima mjesto na kranu, Lustig s megafonom u ruci baca zadnji pogled na njemačke oficire postrojene na peronu, vlak se ponovo pomalja iz oblaka pare i dima i, tik pred stanica redatelj uzvikuje "Action!"

Temeljito pripremljena, scena dolaska židovskog transporta i govora, koji im na peronu održe jedan njemački oficir i "kapo", je prošla. Začuđena lica statista, ponašanje njemačkih oficira; način na koji vojnici drže štapove - sve se doimalo upravo nelagodno autentično.

Vrijeme je ručku i Lustig, napuštajući mjesto snimanja u prolazu zastavši tek tren, bez ikakvog posebnog izraza na licu ili znakovite intonacije, zasuče rukav na bijeloj ljetnoj košulji i pokaže mi utetovirani broj na podlaktici:

"Ja sam sve to proživio. Sa deset godina odveli su me u Auschwitz".

"U logoru sam bio kao klinac; kad su me odveli bilo mi je deset, a kad sam se vratio trinaest godina", priča poslije. "Mamu i mene odveli su u Auschwitz, u znak odmazde, jer je otac bio pobjegao iz radnog logora. Dobio sam broj A-33-17 i radio sam u rudnicima ugljena, a kad sam se razbolio, na vratima logora. Puštao sam ljude unutra i zatvarao za njima vrata. Nedavno sam, na snimanju u Auschwitzu sve te scene ponovio: stavio sam na vrata jednog klinca i pokazao mu kako sam ja to radio. U Poljskoj su o meni čak snimili dokumentarni film. To sam shvatio profesionalno, osim u jednom trenutku, dok smo postavljali scenu u kojoj orkestar svira, a dečko pušta logoraše unutra. Rasplakao sam se i nisam se mogao zaustaviti."

Usprkos filmskoj konvenciji, desetljećima koja su od rata naovamo prošla, pa, do neke mjere, i ideološkom programu za bolju budućnost, koji je barem neke među statistima motivirao da kroz sve to, prođu, makar samo za filmske potrebe, teško je bilo ne identificirati se sa situacijom.

Sutradan, na lokaciji pokraj Dugog Sela, gdje su snimane logorske scene, a prisutnost vučjaka još više povećavalo represivnu atmosferu progona i patnje, jedan je sitni gospodin u grupi austrijskih Židova potiho plakao. Bio je dovoljno star da se svega sjeti.

"Mi se trudimo da sve bude autentično. Ljudi su ošišani i odjeveni točno kako je bilo u ono doba, ja sam ih sve dotjerao. Za crno-bijeli materijal iz Auschwitza, da ga malo "iskracamo", svi bi rekli da je dokumentarac. Meni je veoma stalo da radim ovaj film; neki drugi možda ne bih bio ni prihvatio. Mislim da ljudima treba ponovo pokazati, jer nikad nije dovoljno - to, uostalom, svjedoči i ovaj proces koji se upravo vodi u Zagrebu - strahote rata i svake druge vrste terora. Dan Curtis, redatelj, misli isto. Ako naš film barem malo pomogne da se to nikad više ne dogodi, bit ćemo zadovoljni. Zato se i trudim", veli Lustig.

Nakon kratkog buffet-ručka, brzo se vraća na mjesto snimanja i, dok redatelj u visokoj stolici, nogama poduprt o deblo lipe, drijema, vojnici raskopčanih kaputa ispod kojih sada vire "Lacoste" majice, leže u travi, a Židovi se polako vraćaju pijuckajući u hodu kavu, Lustig neumorno dogovara detalje sa statistima ili određuje poliranje jedne crne njemačke limuzine.

Čeka ga, uostalom, još cijelo poslijepodne snimanja. Navečer, oko osam, u hotelskom uredu odmah nakon povratka s lokacije, drži radni sastanak s najbližim suradnicima koji su prošli, veli, "Lustigovu školu", Sergiom Mimicom, Mikijem Stanišićem i Zdravkom Mađarevićem.

"Moji dečki, dolazili su kao šoferi ili nešto slično, uzimao sam one koji su se isticali i drilao ih kao u vojsci".

Nakratko telefonira ženi Mirjani, voditeljici galerije "Josip Račić" i kćerki Sari koja se rodila prije šest godina, kad je počinjao s radom na "Vjetrovima rata".

Lustig je diplomirao glumu u klasi Branka Gavelle i dobio angažman u Dramskom kazalištu, ali odmah je dobio i posao u jednoj koprodukciji, i to mu je izmijenilo život.

"Oduvijek sam imao organizacijskih sposobnosti i svidjelo mi se da sve bude onako kako ja želim", kratko komentira. Bio je vođa snimanja, direktor ekipe i pomoćnik režije. Radio je s Brankom Bauerom "Ne okreći se, sine", "Samo ljudi" i seriju "Boško Buha", a s Bulajićem "Kozaru", "Neretvu", "Skopje 63" itd.

Prošao je kroz mnogo talijanskih koprodukcija s antičkim temama, no preokret je nastupio nakon "Limenog bubnja".

"Radio sam kao pomoćnik režije i, kad je film dobio 'Oscara', to me malo podiglo".

"Dan Curtis, redatelj 'Vjetrova rata', tako me zavolio da me pozvao u Ameriku, ali tamo nisam mogao raditi jer nisam bio član sindikata. Zato sam imao titulu konzultanta. Danas sam jedini Jugoslaven koji je član "Directors Guild of America", udruženja američkih filmskih redatelja, u koje je vrlo teško ući. Od ožujka 1984. pripremam ovaj film u SAD: biram terene, kontaktiram s američkom mornaricom i obilazim nosače aviona koji nam trebaju za bitku kod Midwaya itd. Kad je u Americi bila borba za to gdje će se raditi evropski dio, ja sam svim silama gurao 'Jadran film' i kao što vidite, uspjelo je".

U "Jadran filmu" je tako do danas proveo trideset godina.

Budžet "Rata i sjećanja" iznosi od 104 do 110 milijuna dolara i najveći je dosad odobren budžet u SAD. Kraj snimanja bit će u kolovozu 1987. Film će biti gotov u listopadu 1988. Prvi dio prikazivat će se u studenom 1988. a drugi dio u veljači 1989. Svaki traje petnaest sati.

Radni dan Branka Lustiga završava projekcijom novosnimljenog materijala u improviziranoj dvorani "Intercontija". Na redu su bili talijanski materijali. Sat i pol duga projekcija nekoliko scena s Johnom Gielgudom i Jane Seymour završila je desetminutnim opetovanim spuštanjem autobusa niz neku toskansku padinu. Primjedba redatelja Dana Curtisa da bi Andy Warhol od toga sigurno napravio poznati kult-film "Bus", prekinula je atmosferu napetosti i iščekivanja prvog gledanja materijala.

Branko Lustig žurio je kući. Šestogodišnja Sara zaprijetila je da neće leći dok se tata ne vrati.

Napisao: Vladimir Cvitan, snimio: Andrija Zelmanović (Start, 1986.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate