Veljača 1971: "Ponekad mi se čini da sam poznatiji
u Čileu, nego u Jugoslaviji!
Kad pregledam sve izreske iz vodećih
čileanskih listova i usporedim s onim što je o meni i mojem djelu
napisano u domovini, to mišljenje nameće mi se samo od sebe."
Tako govori Miodrag Živković, docent
na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu, kipar, autor mnogih
spomenika slobodi, revoluciji, životu, pobjedi.
I ne pomišlja pri
tome da je za to i sam kriv.
Kad je dovršio "spomenik
jugoslavenskom useljeniku" na Trgu Jugoslavije u čileanskom
gradu Punta Arenasu, novinari su za njim organizirali pravu potragu
da bi ga intervjuirali.
Ni ovaj put nije bilo lakše. "Žile",
kako ga zovu njegove kolege na Akademiji, prijatelji iz rodne
Šumadije, kadar je cijeli dan pomagati oko gradnje spomenika,
popravljati svoju "giuliju super", zanovijetati oko
konobara, pričati o supruzi Eli (radi tapiserije) i petogodišnjoj
kćeri Ini, ali - ne govoriti i za novine.
Kad sam pitao za njega u hotelu
"Sutjeska" na Tjentištu, rekli su da tog 42-godišnjeg
veseljaka kojem je "žao što nije na Vučevu tog poslijepodneva popio kiselo mlijeko", i koji "traži tanjur da razreže
veliku jabuku", ne treba tražiti za ozbiljan razgovor, jer je
neke novinare već uljudno odbio.
Naš poznati kipar sad nadzire gradnju
spomenika na Tjentištu, u okviru spomen-kompleksa Sutjeske.
- Dobio sam već mnogo nagrada i
priznanja za svoje radove - kaže Živković. - Zanimljivo je da mi
na natječajima brojka 13 redovito donosi i jednu od nagrada. U šifri
je gotovo uvijek naznačim. Tek toliko, iz vica, a možda i iz
navike.
Poslije niza spomenika Živković radi
možda svoje najdraže djelo.
- Bio mi je san sagraditi spomenik koji
će trajno obilježiti jedno izuzetno vrijeme nove Jugoslavije,
njezine povoje. Sutjeska živi u meni punih deset godina. Od dana kad
sam samo razmišljao kako bi to bilo lijepo, pa do trenutka kad sam
se javio s gotovim projektom koji je prihvaćen 1965. godine.
Od tada
sam pet godina razmišljao da li je rad dobar, hoće li svakome
govoriti o onome što ja mislim, što misle ovi narodi.
Spomenik na
Sutjesci je simbol, idejno i formom vezan za sam događaj. Sastoji se
od dvije simetrično postavljene kamene gromade visoke 19 metara
između kojih se nalazi - prodor.
Spomeničke mase jesu skulpture
čije izlomljene površine u dramatičnom ritmu simboliziraju
nezadrživu snagu.
Kad se prođe kroz taj prodor i iziđe na otvoreni
prostor, nailazi se na nemirne staze od kamena na kojima su ispisani
nazivi jedinica što su se borile na tom području. One se kreću u
svim smjerovima, kreću se u život, budućnost.
Jer, "Sutjeska"
i nije smrt, ona je život i pobjeda - kaže umjetnik.
Trebalo bi da spomenik bude gotov
najkasnije do jeseni 1971. godine i to će biti jedan od
najznačajnijih priloga obilježavanju 30. obljetnice ustanka naroda
Jugoslavije.
Kad završi planirani spomenik slobodi
u Ulcinju, kipara Živkovića čeka možda opet more. Jer, poslije
toliko spomenika, kojima je poklonio velik dio sebe i dostojno se
odužio generaciji što se na Sutjesci, u Prištini, Kamenskom
tukla, kipar bi htio učiniti nešto za ovo vrijeme, obilježiti novi
život, današnju mladost, sadašnje pobjede.
- Rado bih - kaže - podigao spomenik u
Rijeci. Spomenik radu, čovjeku, lučkom radniku, životnim
radostima, suncu i moru.
(Plavi vjesnik, 1971.)
