Ivo Štivičić, fragmenti iz dnevnika o novogodišnjem programu '90: Ispred ekrana, posljednji put...

Siječanj 1990: Jeste li ikada pokušali izmjeriti količinu smrti, koja vas u jednom intervalu od dvanaest, dvadeset četiri, četrdeset osam ili više sati može zapljusnuti s televizijskog ekrana, direktno sama, kao činjenica umiranja ili u kombinaciji, a to je redoviti pratilac odlaska s ovog svijeta, s raznim formama nasilja, najčešće morbidnog i patološkog karaktera.

Ako niste, nemojte ni pokušati!

Ako pokušate, a za to iskoristite zajednički program jugoslavenskih televizijskih kuća, sastavljen, recimo...

... za praznike Nove godine, osjećat ćete se kao autor ovih redaka umoran i rezigniran, ljutit na sve, najviše na sebe, sa čvrstom odlukom da je to posljednji put i da riječ danu samom sebi treba održati.

Da ne bude "posljednji put" kao prošle godine, godine prije toga i sve tamo do godina koje pamtimo kao godine dobrog života iz naših najljepših godina, jer i u našim najljepšim godinama bila je televizija.

Ona je uvijek bila ista, sada je samo gora.

Gora je jer je brža, direktnija, izvjesnija i surovija.

Ona vas u tren oka liši iluzija kakvim vas je politika vaše zemlje godinama okruživala, uvjeravajući vas, recimo, da je vođa susjednog vam prijateljskog, dragog naroda i vaš prijatelj.

Vi znate za Shakespearea, gledali ste njegova scenska uprizorenja, znate za dramaturgiju krvi i noža i znate da se do danas u njoj samo rekviziti mijenjaju, a akteri ostaju uvijek isti. Oni se nekad zovu generalisimusi, vođe, predsjednici, kraljevi, generali, pukovnici, razna su im imena i zvanja, ali moći su im uvijek iste - oni su suvereni gospodari života svojih podanika; jedne zbog jednodušne podrške u jednoumlju nagrađuju, druge zbog izostanka podrške kažnjavaju.

Takvog jednog, a oni su svi jedni drugima slični, dovela je Televizija u pretprazničku večer direktno k vama u stan.

I to vas je sablaznilo ne to što je taj dolazak bio izvan ceremonije i pompe, kakve prate takve ličnosti, ne ni zbog toga što je okoliš bio krvav, što je sve skupa nalikovalo na biblijske slike Sudnjeg dana i Uskrsnuća u isti mah, nego što je Vođa izgledao kao običan čovjek, kao netko vama blizak i poznat, popravljao je stalno šal, bilo mu je zima, šal je imao kod doktora, dok mu je ovaj mjerio puls, na Sudu dok su mu izricali kaznu, a imao ga je i mrtav, oko vrata, s licem u prašini.

Izgledao je obično, ljudski, ničim izniman i to vas je uplašilo.

Još i sada, vi se oprezno okrećete, zagledate u lica prolaznika i u sebi se pitate: je li moguće, da se među ovim običnim ljudima, što ih muče jednaka briga, nevolja i nesanica kao i vas, kreće jedan takav budući Vođa.

Pogotovo što danima potajno do vas dopiru vijesti koje će se, kasnije, kao "načertanije vaskrsenja" objaviti u Novoj Pazovi kao javni program:

"Ubuduće ni jedan ubijeni, poraženi i povrijeđeni Srbin ne smije ostati neosvećen."

Strah vas hvata od takvih koji su odlučili da budu podanici, jer podanici prave Vođe. Oni ne priznaju tuđu povijest, historija nije za njih učiteljica života. Život i historija počinju od njih. Oni su uvijek sami sebi dovoljni. Etnonarcisoidnost je redovito početak mržnje prema drugima.

S takvim mučnim osjećanjem krenuli smo u novu godinu. S "Meteorom" kao katastrofičnim predskazanjem čovjekove budućnosti, bez njegove volje i s malo utjecaja.

"Bogovi su pali na tjeme" bio je pak varijanta prepoznatljivih i doživljenih stanja, koji se kao mračni talog sve više kupe u ljudskom ekološkom okolišu. "King Kong" zato je samo kap u "kolonijalnoj trgovini sitnog i prljavog profiterstva". Jer da nije, onda bi scenarist Lorenzo Semple jr vratio dobroćudnog i čovjekodušnog King Konga svojoj kući, kao što se u onoj priči-crtiću vraća lav, uz pomoć Jerrya, u savane Afrike.

Zato su djeca zbog lava sretna. Zbog King Konga plaču. Suze moje Tene, kao i suze svih djevojčica njene dobi, progonit će Lorenza Semplea i u snu. Ako ima savjesti, neće mirno spavati.

Između "Lova na zeleni dijamant" i "Bogova" bila je Ena Begović. Pila je šampanjac i bila je lijepa. Jedan moj prijatelj, zaljubljenik u Enu, po običaju je prokomentirao:

"Kod Ene obilja na sve strane, i za oko i za ruku." 

Uzbudljiva je kao Castellica. Malo više neurotičnosti i prizemne frivolnosti ne bi joj u toj ulozi škodilo. Naznake Krležine ipak određuju njenu psihologiju i ponašanje.

Pravi šampanjac, druge vrste, podario nam je Edo Galić. I ove godine, na istu matricu, ali još čistije, režijski atraktivnije, kulturno, kulturološki. Prošle je godine bio u Mimari, ove u Glazbenom zavodu, slijedeće će biti u Muzejskom i Gradecu. Hoće li matrica izdržati, bez obzira što je muzika vječna?

Ova godina bez pravog Rade Šerbedžije, u pravoj numeri, u svom programu.

Bez Mire Furlan. Bez Šove. Bez Zdenke Heršak. Bez Lale. Bez Edhema. Bez Borisa Dvornika i Zdravke Krstulović. Bez Gende i Lepetića. Bez Emila i Dudeka. Bez Nevenke Petković-Sobjeslavski i Đanija Šegine. Bez Sande.

Bez mnogih drugih.

Televizija Zagreb takav si luksuz, u ovim oskudnim vremenima, ne smije dopustiti. Kad smo već nepovratno ostali bez Serdara i Sabrije, Mirka Vojkovića i Ive Ficia.

Program za Novu godinu prilika je ne samo za arlaukanje, za pedeset peto ponavljanje muzičkih folk-spotova, te za peto repriziranje filmova, već i za samostalne miniserije, drame, muzičke komedije, šouprograme, recitale.

Tko će to napraviti? Pitajte, reći ću vam! Ali, najprije pitajte Lilića i Radmana. Da vidimo da li se slažemo.

Napisao: Ivo Štivičić (Studio, 1990.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate