Ožujak 1973: Pedesetak
sludenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće
ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja
koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika ... Tek
nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u
prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima
prijavljenim za ljetnu praksu u SAD ... Mladići i djevojke koji su
izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o
Americi, nego što misle o Jugoslaviji ... Nije uvijek naivno ono što
kriju "dječja pitanja" ...
Na drugom katu prostrane starinske
zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta
slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84
sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se
računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca,
točnije od 3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada
govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja.
Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili
su i zakasnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih
agencija, kojem se svakako nisu nadala. Ako ništa drugo, ono što se
događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest
Američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani
izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata
upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski
kaže.
Svjedoke famoznog "obaveznog
intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva
mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja",
nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica
Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetoro studenata -
kandidata za praksu u SAD, kao i dvojica predstavnika slovenske
studentske organizacije za koje smjene nije bilo.
Što su šestorica američkih
predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to
ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu
objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Poush, Windsdor,
Kiehl, Miles i Coonred. Posljednja dvojica rade kao američki
predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog
informativnoga centra u Zagrebu.
Naoko sve i jest u redu
- A zašto se, odjedanput, podigla
tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja
u posljednje tri godine, i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad
više to nije u redu? - pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu
Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime.
Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata što je sada
pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti
besplatno negdje u Ohiou, recimo.
Stvarno, što, odjednom, nije u redu?
Već gotovo četiri godine traje plodna
suradnja slovenske studentske organizacije sa International Student
Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International
Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs,
i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad
budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti
provode dvomjesečne ferije u kempovima za američku djecu, gdje,
zajedno s američkim kolegama, preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini
službeno utvrđen uvjet za studente-kandidate jest dobro poznavanje
engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom.
Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i
"obvezni intervju" sa svakim napose.
Ispituje ih komisija američkih
predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca
pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani.
Predsjednik Zajednice Ljubljanskih i
slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student
filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da
će ovogodišnji program odlaska u američke kempove doći u pitanje.
Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen
tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora
Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš
Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje
nebudnosti.
Lani je istim programom obuhvaćeno oko
70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim
Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave
kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam
tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz
Slovenije.
Šestorica Amerikanaca također su
stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što
sada neki nazivaju predstavom moglo je početi.
Jedan po jedan ...
Pred vratima sobe 84 kandidati su
stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi
u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno.
Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati.
Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato
unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo
brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom
djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka
kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom
razgovarao duže."
Pet dana, koliko je trajalo
ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica
naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio
program, i Janez Zupan, kojd je sličnu dužnost vršio lani, pa je
tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila
dvojica, ponekad i više njih. Kad bi se zamorili, tražili bi da ih
drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao.
Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata
samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod
objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno".
Tako se bar činilo.
Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid
i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se
dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se
intervju već završio.
"Sam intervju" - kaže on -
"kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto
normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom
ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke
kempove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu
odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li
kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti
za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su
fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju
politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad
smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj
intervju."
Odobrava posebna komisija
Simpatični, razgovorljivi, student
ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi
broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u
početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se,
zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno.
- Kandidat bi ušao - sjeća se on -
pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu
tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi,
mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od
80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu
pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili
ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je
barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata
i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke
već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer
je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O
tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa.
Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno
putovati u SAD.
- Ima li među tih pedesetoro i članova
komunista? - pitamo Zupana.
- Koliko mi je poznato, nema - odgovara
on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: - O tome nisu ni pitali
kandidate.
- Ali neka druga pitanja, koja sad
dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila?
- Vidite - odgovara mladi Zupan - to je
sve bilo u tonu "ugodnih razgovora". Nama su, već u
početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o
američkoj djeci u kempovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti
tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o
zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca
odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se
razlikuju od ovih naših,
jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija,
navodno, postavlja sada ta "dječja pitanja" da se vidi što
će tko odgovoriti američkoj djeci...
- Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko
se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP),
punih šest tjedana u jednom kempu s djecom u Sjedinjenim Državama.
Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam
ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u
intervjuu, ili bar slična?
- To ne - odgovara Zupan. - Od sve
djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni
mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se
dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao
me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve.
Generalna proba za "dječja
pitanja"
Pitanja koja su, kako se sada zna, bila
nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu.
- Mi nismo protiv pitanja uopće, a
želimo i nastavak suradnje u programu ICCP - kaže član Izvršnog
odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože
Kršinar. - Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas
vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako
da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme
reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije
smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok
se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da
protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se
izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i
to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim,
zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP,
upravo zbog svega što se dogodilo...
Tako je, zapravo, suspendirana jedna
suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila
obostrano korisna.
U traganju za drugih svjedocima i
pisanim dokumentima, za "izvorima" informacija, kako se to
kaže, došli smo i do dijela pitanja zbog kojih je upućen protest
američkom ambasadoru. Tekstove pitanja pokazali smo jednom od
dvojice studenata koji su svih pet dana prisustvovali intervjuu,
mladom Janezu Zupanu. On je pitanja pročitao i potvrdio da su se i
takva čula na ispitivanju. "Možda ne baš sve doslovce tako,
jer on ne zna sasma točno, ali svakako u tom duhu".
Neka od ovih pitanja nemaju ni masku
naivnosti, nego su potpuno jasna i otvorena. Čak i provokativna, pa
se o bilo kakvoj usporedbi s "dječjim ustima" jedva može
govoriti.
Što je pitao mister Miles?
Jugoslavija je, tvrdi se u jednom
pitanju, komunistička zemlja. "Koja je to vrsta komunizma? Je
li kao ruski?"
Zbunjeni student nastojao bi odgovoriti
kako najbolje umije. Bilo je, sjećaju se neki, najrazličitijih
odgovora, no naše je da pamtimo pitanja. Ovakvo "dječje
pitanje", na primjer.
- Čuli smo i čitali da se Jugoslavija
ubrzano vraća na Istok. Je li to točno?
Američka gospoda anketari nisu se ni
na tome zaustavili.
- Jugoslavija se nalazi u teškoj
ekonomskoj i političkoj situaciji - kaže ispitivač. - Što vi
mislite o tome? Što to znači? Kakva je to kriza i da li se uopće
može Jugoslavija iz nje izvući?
Bilo je, dakako, i "naivnijih"
pitanja. Kao, recimo, pitaju djeca:
- Vi dolazite iz komunističke zemlje.
Vi komunisti tvrdite da je sve kod vas dobro i da vam je tamo lijepo
u komunizmu. Što ste onda došli k nama, što ćete u Americi?
Prosuđujući po tome što su šestorica
Amerikanaca pitala ljubljanske studente u ime američke djece, to su
posebno politizirana djeca, vosokoobrazovana, stranački i klasno već
opredijeljena, ta su djeca, čini se, duboki poznavaoci političkih
prilika i sistema i, vjerojatno, znanci jugoslavenskoga društva.
Mister Miles, recimo, pita
jugoslavenskog studenta u ime američke djece:
- Vi tvrdite da imate demokratsko
društvo. Kako možete imati demokraciju kad kod vas vlada
jednopartijski sistem? Objasnite mi to...
Kad bi čovjek povjerovao toj komisiji
šestorice u Ljubljani, pomislio bi da su američka djeca
znatiželjnija od bilo koje druge na svijetu, a posebno za politička
pitanja. Njih, na primjer, zanimaju i politički funkcioneri u
Jugoslaviji.
- Ima li kod vas u Jugoslaviji - pita
ispitivač, u ime djece, valjda - neki funkcioner koji nije član
komunističke partije?
Američki ispitivači, čini se, imaju,
barem za jugoslavenske studente, već razrađen čitav sistem
raznovrsnih metoda testiranja. Oni su, tako, na primjer, tvrdili u
siječnju u Ljubljani i ovo:
- Poznato je da kod vas u Jugoslaviji
nema slobode. Ako se ne slažete s tom ocjenom, eto vam prilike pa
nam dokažite suprotno. Osjećate li se vi kao slobodan čovjek?
Zašto niste slobodni? Dokažite da jeste. Izvolite?
To je samo dio pitanja koja su, u želji
da sam protest ostane u okviru korektnosti, ovih dana nazvana blago -
nekorektnim. Bilo je i drugih, sličnih pitanja, u sličnom duhu.
Događalo bi se da i sama ličnost kandidata nekako posebno inspirira
ispitivača.
Zaobilazni putovi
Nakon razgovora koje smo vodili ovih
dana u Ljubljani nije bilo baš teško utvrditi da se suradnja s
International Student Serviceom iz New Yorka, inače, u protekle tri
godine odvijala bez incidenata, na obostrano zadovoljstvo. Samo se
pretpostavlja, premda to posebno nismo nastojali ispitati, da su i
prijašnjih godina u sličnim intervjuima poneki put studenti bili
pitani, kako bi se reklo - nekorektno. Ove godine, međutim, u jednoj
novoj društvenoj klimi takvo što više nije prošlo nezapaženo.
Zanimljivo je, možda, spomenuti usput
da u tom programu ICCP nišu dosad sudjelovale studentske
organizacije ni iz jedne druge socijalističke zemlje, osim iz
Jugoslavije. To, svakako, ne mora značiti da ICCP ne želi studente
iz drugih socijalističkih zemalja. Jedan podatak o tome, za koji se
kaže da je vjerodostojan, prvo smo čuli ovih dana. Preko slovenske
studentske organizacije, s kojom, uz pomoć ICCP International
Student Servicea iz New Yorka surađuje u Jugoslaviji (druge naše
studentske republičke organizacije rade na sličnim programima s
drugim američkim organizacijama), već je pokušano da se proširi
krug suradnje sa socijalističkim zemljama.
Jedan studentski aktivist iz Ljubljane
rekao nam je da mu je jedan predstavnik ICCP programa nudio i adresu
jednog doktora u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, kojem bi se
slovenska studentska delegacija, prilikom svog boravka tamo,
obratila, kako bi on organizirao slične ljetne ekskurzije studenata
te socijalističke zemlje u SAD. Slovenski studenti nisu iskoristili
tu adresu, a nama ostaje samo pitanje, kakvi se sve to putovi
iskorištavaju?
"Ako tkogod ne zloupotrijebi"
Student Janez Zupan, koji je ljeti
1971. godine već boravio u SAD, radio je kao odgojitelj u Stradahe
Campu, Bloomingale, kod New Yorka. Ukupno je proveo tamo devet
tjedana, kod nekoga jezerca gdje je živjelo nekoliko stotina djece
sa 70 studenata-odgojiteija iz mnogih zemalja svijeta, čak iz Obale
Slonove Kosti. Američka djeca u tom kempu bila su iz siromašnijih
četvrti New Yorka, iz Harlema, s Long Islanda, iz Bronxa. Bilo je
mnogo crnih dječaka i djevojčica.
Jedan crni dječak, koji je Zupana
jedini pitao nešto o politici, bio je iz Harlema. Pokazao se posebno
sposobnim. Znao je razložno razgovarati. Pričao je kako su ga sa
osam godina natjerali da uzima droge. Sa deset godina se, kaže, sam
odučio od toga. Bio je vođa cijele grupe u tom kempu. Djeca su ga
obožavala. To je i jedna od najveselijih uspomena Janeza Zupana iz
SAD.
U kempu je za odgojitelje bilo malo
slobodnog vremena. Svako se brinuo o desetak dječaka i djevojčica
od jutra do večeri, pa i noću ih nadzirao. Strani studenti družili
su se, uglavnom, međusobno, jer su se njihove američke kolege
prilično odvajale. Djeca su imala bogat program odmora i učenja,
sporta, a o nekim političkim pitanjima ili predavanjima nije bilo ni
govora.
Poslije završene prakse u kempu svaki
student dobio je ponudu da putuje po SAD od jedan do četiri tjedna.
Tada dolaze na red i pitanja iz politike na raznim objedima s
odraslima. Zupan je iskoristio, kaže, dva tjedna takva putovanja i
vratio se kući, uglavnom zadovoljan. "Uzevši jedno s drugim,
koristan program" - tvrdi on - "ako ga tkogod ne
zloupotrijebi."
Epilog
Primakli smo se kraju. - To baš nije
ispala vesela tema, zar ne? - pita jedan od svjedoka maratonskoga
intervjua.
- A da li je bilo i veselije koji put?
- pitamo i mi.
- Bilo je i smiješnih stvari. Svakoga
studenta-kandidata pitali bi i to da li zna neku dječju
jugoslavensku igru. I svatko je, slučajno, a kao da su se
dogovorili, obično odgovarao da zna onu što je zovu "gnjilo
jaje, trulo jaje, pokvareno, mućak", tako nekako.
To je, čini se, omiljena dječja igra
u Sloveniji, u kojoj djeca čučnu u krug, a jedan trči naokolo, pa
se onda utvrđuje kod koga je mućak - takvo što.
Kad je možda već trideseti kandidat
na pitanje koju igru zna opet nastojao objasniti, uz teškoće, na
engleskom, koja je to igra, Amerikanci su već sami upadali: "Gnjilo
jaje!", smijući se. - "Zar vi Jugoslaveni ne znate ništa
drugo?"
Ispalo je, stvarno, smiješno. A još
je smješnije, možda tragikomično, sada, poslije dva mjeseca, kad
se sve već zna, pa i to tko je zapravo tamo u Ljubljani u siječnju
htio podmetnuti drugome - mućak.
Napisao: Joža Vlahović (VUS,
1973.)