(1/3) ... Agonija bolničarke (2/3): Jadni je liječnik još uvijek
ponavljao: "Ovo treba zapisati. Evo, tu je i bolničarka"
- pokazao je liječnik na ženu koja je ležala nepomično između
djece. Njeno oslabljeno tijelo nije se razlikovalo od dječjega.
Sitna i zgrčena bila je pokrivena samo nekom krpom.
Odjednom, kao da je pomakla glavu i
micala usnama. Sagiba se liječnik posve do njenih usana, hvata njenu
mršavu ruku, osluškuje bilo.
"Želi limun, ali to je još
samo podsvjesno. Ona je u teškoj agoniji. Puls se jedva osjeća.
Njena se patnja svršava."
Podigao se liječnik od bolesnice i
opet šaptao:
"Samo sve to zapišite."
Jedna od sestara otvorila je vrata što
vode na tavan.
U taj su se čas u "sobu bolnice"
počeli kotrljati kosturi umrle djece. Tu su na tavansko stubište
smještali mrtvu djecu iz "bolnice". Mrtvu pokraj teško
bolesnih. Oni još malo živi kosturi morali su nositi mrtvu djecu na
stubište tavana. Ista je slika bila u "bolničkoj sobi broj
dva" i u "bolničkoj sobi broj tri". Djecu su osudili
na strašnu polaganu smrt od gladi.
Stvorena je odluka. Uzeti tu djecu,
isprazniti tu strašnu "bolnicu" i spasiti, ako se još
išta spasiti dade.
Djeca su smještena u kamione za
prijevoz u Okučane. Liječnik je odveo sestre i u podrum. U podrumu
je sjedilo ili ležalo mnoštvo žena i djece.
Dospjelo se još i do Kule. Tu se
nalazilo oko 300 dječaka starih od 7 do 14 godina. Djeca su dobro
izgledala, a obučena su bila u crna odjelca s kapama koje su nosile
znak U. Iste znakove nosili su i na kaputićima. To su bila također
djeca s Kozare. Njih nisu htjeli niti smjeli izručiti. Rečeno je da
su to poglavnikovi pitomci, i oni ostaju tu.
Umirali su na rukama
Sestre su djecu prenosile na rukama. Na
suncu, djeca su zatvarala velike upale oči i pomalo otvarala mala
krastava usta. Bili su željni zraka. Pri prenošenju djece iz
"bolnice" u autobuse, umrlo ih je četrdesetero na rukama
sestara. Međutim, sestre su uspjele uz tu umiruću djecu na brzinu
strpati u autobuse još stotinu zdravije djece.
U Okučanima je djecu trebao dočekati
vlak, ali na kolodvoru nije bilo ništa priređeno. Nije bilo vagona,
nije bilo slame.
Prošlo je nekoliko sati, dok su se
napokon djeca uspjela utovariti u vlak na tanki sloj slame koju je
izvukla sestra Dragica Habazin iz jednog vojničkog skladišta. U tom
čekanju brzo se pronijela vijest u Okučanima i ljudi su saznali za
transport.
Dotrčali su seljaci, bilo je i žena i
djece i svi su nijemo pomagali unositi djecu u vagone. U trideset
stočnih vagona smješteno je 850 kozaračke djece.
Put je bio vrlo težak. Trajao je više
od trideset sati. Ustaše su izmišljali zapreke i svaki čas
zadržavali vlak na otvorenoj pruzi. Tako je do Zagreba umrlo još
sedamnaestero djece.
Crvi na dječjim telima
Ta je lokomotiva prije tri dana vukla ustaško pojačanje na Kozaru.
Na peronu je čekala ekipa sestara s kantama čaja i popela se u vagone. U čaj smo namakale komade gaze i tako redom blažili ispucane i krastave usne.
Pred vagonima su se skupljali slučajni
prolaznici. Ljudi stoje nijemi i izbezumljeno promatraju.
S vremena na vrijeme čuje se grcanje.
No, ubrzo stiže i ustaška straža da rastjera znatiželjnike.
Uzrujani prometnik viče vlakovođi da smjesta povuče vlak na
Senjak.
Uz još tri sestre stala sam pod
tuševe. Na nosilima smo prenosili djecu iz vagona najprije u
prostorije za šišanje.
Svaki čas trebalo je rastavljati mašine i očistiti zupce od ušiju i krvi.
S njihovih tijela skinuli smo prnjice koje smo bacili u raskužne kotlove, a djecu oprezno stavljali pod tuševe.
Svaki čas trebalo je rastavljati mašine i očistiti zupce od ušiju i krvi.
S njihovih tijela skinuli smo prnjice koje smo bacili u raskužne kotlove, a djecu oprezno stavljali pod tuševe.
Smrad djece, čija su tijela bila
obložena debelom osušenom korom izmetina, a i uši i očni kapci,
miješao se u vrućoj pari i svaki nas čas silio na povraćanje.
Pažljivo smo skidale te debele naslage
i pazile da ne pozlijedimo gnojna mjesta i rane, a pogotovo komade
krvavih ispalih crijeva.
Na svim tim mjestima miljeli su crvi.
Na svim tim mjestima miljeli su crvi.
Moja mati neće doći...
Kasno u noć došla su na red ona
zdravija djeca. Većinom su to bili dječaci, ali njihovi naduti
trbusi govorili su o danima gladi i stradanja. Ta zdravija djeca
teško su nam i s nepovjerenjem pristupala. Trebalo je uvjeravanja,
mnogo toplih riječi da nam pruže mršavu ručicu i da ih odvedemo
pod tuševe.
Sedmogodišnji Mile gorko se rasplakao
kad je ušao u kupaonicu. Tješila sam ga, milovala po glavi i
govorila:
"Ajde Mile, vidjet ćeš kako
ćeš lijepo spavati kada te okupam. Lijepo ćeš se presvući, a
jedan dobri striček", mislila sam na prof. Brösslera, "spremio
je za svu djecu bijelog kruha, mlijeka i topli ležaj. Moramo se
kupati, moraš biti čist. Jednoga dana doći će tvoja mama. Što bi
ona kazala kad bi vidjela da su sva djeca čista osim njenog Mile."
Mali je Mile slušao moje riječi,
gledao u zemlju i ne dižući pogled, prkosno i tvrdo rekao:
"Moja mati neće doći. Moju su
mater priklali ustaše. Mater i moje dvije sestre... "
Dr Franjo Pernuš letimično ih je
pregledao još na raskužnoj stanici i ustanovio da određen broj
djece ima trbušni tifus i pjegavac. Odmah smo takvu djecu odvezli u
Zaraznu bolnicu.
Već prve noći umrlo je na Zelenom
brijegu u Zaraznoj bolnici trideset i sedmero djece.
Liječnici su konstatirali potpunu
iscrpljenost. Ekstremiteti su bili otečeni, lice upalo, mršavo,
blijedo, oči jako upale. Teški proljevi redom kod sve djece -
krvavi - odgovarali su slici teške dizenterije.
Iz djece su visila crijeva i do pet
centimetara izvan tijela. U crijevima su se vidjela neprobavljena
kukuruzna zrna. U logoru su djeca dobivala - i to ne svaki dan - šaku
sirovog zrnja. Dok nisu stigla do takozvane "bolnice",
pasla su po dvorištu travu.
Dječja tijela, od kojih je, u
doslovnom smislu, ostala samo kost i koža, napuštao je i svrabac
(uzročnik svraba) jer nije imao dovoljno hrane u posušenoj koži.
Kada bi se koža nategla prstima i zgužvala, ostala bi tako
nategnuta i smežurana.
Zubi su poispadali zajedno s komadima
čeljusti od jednolične hrane (kukuruz, trava) i pomanjkanja svakog
vitamina. U logoru Stara Gradiška dnevno je umiralo do 50 djece.
Ustaše kradu djeci kekse
Nakon kupanja i raskuživanja, čajem
okrijepljenu djecu ukrcali smo u čiste pripremljene vagone natrpane
slamom. Svako smo dijete umotali u topli pokrivač. Djeca su bila
prevezena u Jasku u kojoj je bila formirana dječja bolnica u bivšem
dvorcu grofa Erdödyja (a u tadašnjem dječjem domu).
Dječjom bolnicom rukovodio je prof. dr
Branko Dragišić i njegova supruga dr Nina Dragišić. Još su tu
radili dr Černozubov i njegova supruga sestra Černozubov. Zatim
književnice Vera Luketić i Staša Jelić, Lina Padovan, Vera Čegec
i učenice škole za odgajateljice. One su došle u Jasku s Tatjanom
Marinić.
Istim vlakom prevezli smo i dva vagona
tereta, tj. kreveta, slamarica, lijekova, hrane i posuđa za
prihvatilište. Iz jednog vagona, u kojem smo vozili hranu, ustaška
straža, koja je pratila vlak, ukrala je 100 kg keksa pakovanih u
kutije, koje nam je dostavio tvorničar Bizjak.
Cijelim su putem vadili iz džepova
kekse i žvakali ih pred nama.
Ta bolnica u Jaski bila je određena za
bolesnu djecu, dok su za one "zdravije", budući da su ipak
mogli hodati, pripremljene barake na Reki, koje su pripadale
talijanskoj konjici. Tatjana Marinić sa svojim učenicama okrečila
je te barake, nasula ih čistom slamom, čistim plahtama i toplim
pokrivačima. Uložen je maksimalan napor da djeca dođu do čistog i
toplog ležaja.
Tatjana je uredila jednu baraku (nešto
slično bolnici) za izolaciju bolesne djece. Bolnicom je rukovodio
liječnik. Djeci su odmah pristupili liječnici i sestre. Dr Nina
Dragišić sa špricom u ruci išla je od kreveta do kreveta s
injekcijama koramina, jer su manje-više sva djeca bila bolesna.
Liječnici su kod djece konstatirali po nekoliko bolesti: kombinacija
tifus-dizenterija, ospice, difterija nosa i ždrijela, gnojne čirove,
najteži stupanj edema na nogama kao posljedica gladi. Liječnici i
sestre uredile su odmah i ambulantu i već istoga dana počele su se
davati supkutane infuzije fiziološke otopine, intravenozne injekcije
šećera, da bi se izgladnjeloj djeci vratio život.
Ostalu djecu smjestili smo u
prihvatilište - u Zavod za odgoj gluhonijeme djece u Zagrebu. U
Zavodu se radilo tih dana dan i noć. U oribane sobe postavljali su
se kreveti, obavljale pripreme za idući transport. Sestre su ponovo
krenule u logor Staru Gradišku.
Četrnaestog srpnja 1942. stigao je i
drugi transport od samo 700 djece (u dobi od dvije do osam godina) iz
koncentracionog logora Stara Gradiška, dok ih je u logoru ostalo
dvije hiljade.
Zanimljivo je u kakvim su okolnostima
sestre organizirale taj drugi transport. Po ulasku u logor, one su se
zaputile ravno u "bolnicu". "Bolnica" je potpuno
izmijenila izgled. Stepenice oribane, prozori na stubištu oprani,
širom otvoreni, sobe okrečene, izribane ali i prazne.
Vođa puta zaputio se do kancelarije
logora. (Vođa je i u ovom transportu, sa sestrama Crvenog križa,
bio Vladimir Broz.) Pred vratima kancelarije dočekao ga je Maks
Luburić. Kao zvijer izbuljio je oči na vođu, na sestre. Okrenut
prema Dragici Habazin, vikao je:
"Vi ste ta sestra koja govori
po Zagrebu da ja koljem djecu?"
"Ništa ja ne govorim",
branila se sestra Dragica, ali on je već zakoračio prema vođi puta
i nastavio:
"Tko ste vi? Kako se zovete?"
Vođa puta nije stigao da otvori usta,
Luburić je nastavljao:
"Vi se nećete vratiti kući.
Tko je vama dozvolio ulaziti u bolnicu?"
Vođa puta dao je Luburiću nalog za
preuzimanje djece i govorio mu: "Došao sam po naređenju
poglavnika... " ali nije dovršio, jer je Luburić nastavio
vikati:
"Ovdje nema višeg naloga. U
ovom logoru naređujem ja. Ovdje sam ja poglavnik. Ako to oni u
Zagrebu ne znaju, neka dođu ovamo, jer ću ih naučiti i pokazati im
tko ovdje zapovijeda. Nije ovo Zrinjevac, ovo je logor. Vi se ovdje
ne možete i ne smijete kretati bez pratnje. Sa zatvorenicima, pa bio
to i liječnik, ne smijete razgovarati. I da znate, liječnika nema,
a nema ni djece koju tražite. Pokupite ovu tu... sa dvorišta, i
gubite se iz logora. Nema djece, to kažite onima koji vas šalju",
podviknuo je Luburić i izgubio se u upravnoj zgradi logora.
Vođa puta na nagovaranje sestara odmah
je napustio logor. Sestre su vidjele da je sretno izišao. Nakon tri
dana vratio se u Zagreb. Bio je oprezan i mijenjao pravac puta,
bojeći se da naknadno ne bude uhapšen.
Jeziva sudbina djece koja su ostala u logoru iza prvog transporta
Tri godine kasnije, u siječnju 1945,
saznala sam od drugarice Marije Čizmek (ubijena je u logoru), s
kojom sam u to vrijeme bila zatočena u istoj ćeliji u Savskoj
cesti, za jezivu sudbinu djece koja su ostala u logoru iza prvog
transporta.
Iako bih mogla napisati njezino
pričanje od riječi do riječi, nemam snage da opišem najsvirepije
zvjerstvo koje su izvršili dan poslije transporta ustaše Karamarko
i Orešković.
Marija Čizmek bila je 1942. godine
zatočena u logoru Stara Gradiška. Potkraj godine otpuštena je iz
logora. Vratila se u Zagreb i uključila u ilegalni rad. Ustaše su
je 1944. godine uhapsile. Potkraj veljače 1945. godine ustaše su
velik broj zatočenih ljudi iz zatvora na Savskoj cesti odveli u
logore. Na Savskoj cesti ostali su oni kojima nije dovršena istraga
i mučenje. U tom transportu nalazila se i Marija Čizmek.
Pred oslobođenje ustaše su
likvidirali redom sve logore, pa je tako nekoliko dana prije
oslobođenja nestala i Marija Čizmek.
"Mi smo zatočenice",
govorila mi je drugarica Marija, "morale prenositi djecu iz
bolnice i iz dvorišta na tavan i u podrum. Poslije tog zvjerstva,
morale smo ribanjem ukloniti svaki trag. Ako ti preživiš",
govorila mi je, "ti ćeš sigurno o tome pisati. Znaj, to je
živa istina, jer sam sve to gledala", dovršila je ona tim
riječima najjezovitiju priču koju sam ikada čula.
Poslije drugog transporta iz Stare
Gradiške, stigao je nenadano na Senjak velik transport djece,
također iz Stare Gradiške. Dopratili su ga ustaše. Prema popisu,
koji su nam predali, u transportu je trebalo biti 1000 djece. Ona su
imala 1-2 godine, a najstarija pet godina. Stigla su u temperaturi i
s teškim proljevima. Na prozivku se nisu odazivala. Pokušali smo ih
prozivati po imenima. Samo po koje dijete bi se odazvalo. Na pitanje
- čiji su, odgovarali bi: mamini, ćaćini, Đokini, Stojanovi i to
je sve.
Kako bismo utvrđivali identitet,
ispisivali smo za svako dijete mali karton. Koliko god smo brojali,
prozivali, popis se nije slagao, jer umjesto hiljadu djece bilo ih je
samo 750. S prof. Brösslerom obilazila sam vagone.
U predzadnjem, koji je bio zatvoren i
kojeg smo jedva otvorili, ugledali smo ono što nas je najviše
prenerazilo: jedno do drugoga, jedno na drugome ležala su dojenčad.
Ti maleni crvići 24 sata su putovali,
ležeći na golom podu, bez hrane, isplakani nisu više imali glasa.
Dok smo ih slagali po pet na nosila,
naše su sestre jurile u Crveni križ do sestre Anke Meleš i Jane
Ilijanić. Telefonirale smo drugarici Budisavljević, zatim u stručnu
školu drugarici Pleše.
Prof. Brössler obavijestio je
liječnike na Higijenskom zavodu i za nepun sat stigli su prvi
taksiji. Slovenski delegati donijeli su kofere u kojima su bile
majice, rubenina i stare mekane plahte za pelene. Došle su i žene
iz "Akcije za pomoć srpskim porodicama u koncentracionim
logorima", drugarice Budisavljević, Bojanić, Omčikus, Becić.
Donijele su sterilne bočice, dude,
razrijeđeno mlijeko, ruski čaj, žirov kakao. Vrlo brzo su stigle i
naše građanke s košarama, torbama, kantama. I one su imale svoju
obavještajnu službu i znale su za svaki transport djece.
Naš se rad odvijao u najvećoj tišini.
Dok je dio sestara prenosio djecu, druge su ih kupale, jedna grupa je
preuzimala robu, punila bočice, hranila onu čistu djecu. Osim
dječjeg plača nije se čuo nikakav razgovor. Bile smo naučene da
razgovaramo samo pogledom.
Nikad nismo bile sigurne, jer su
neprestano oko nas šetali ustaški stražari.
500 bezimenih
Još ne bismo prebrodili teškoće
prethodnog transporta, a već je stizao drugi, mnogo veći.
Sedamnaestoga kolovoza 1942, po teškoj
sparini, ustaše su ponovo dovezle nenajavljeni transport djece iz
Stare Gradiške. U vagonima je bilo 1080 djece. Najstarija su mogla
imati približno 6-7 godina, a bilo je i 300 dojenčadi.
Više od 500 djece stiglo je bez
ikakvih podataka. Dakle, 500 bezimene djece.
Najprije smo prenosile dojenčad iz
vagona u baraku. Od teške sparine i žurbe, bile smo potpuno mokre
od znoja. Žurimo se. Veća se djeca ruše od žeđi i gladi. U
početku su djeca još kratko vrijeme stajala na nogama. No, to je
bio za njih prevelik napor. Crpili su posljednju snagu iz potpuno
mršavih tijela.
Njihove ručice bile su preslabe da
prihvate šalicu mlijeka ili komadić kruha. Njihove oči gledale su
požudno u hranu. Usne i vilice kočile su se u grču od želje za
tekućinom. Nije nam preostalo drugo već da redom napajamo djecu,
koja radi grča i ukočenih vilica nisu mogla primati tekućinu.
Djeca od pet i šest godina odbijala su
hranu i tražila da nahranimo najprije one za koje su oni preuzeli
brigu i odgovornost još u logoru.
Oni samo nešto manji, čvrsto su se
pripili uz veću djecu, držali ih za odjeću, i ni časa se nisu
odvajali od njih. Manju djecu, onu od dvije i tri godine, plašio je
svaki naš korak, svaki pokret ruke. Vrlo je teško bilo zadobiti
povjerenje preplašenog i napaćenog djeteta.
U tim zbivanjima, za koje je riječ
strahota preslaba, doživjela sam i toliko neopisive ljepote.
Upoznala sam ljude, ali upoznala sam i našu djecu u kojima je
živjela ljubav i odgovornost, upoznala sam njihova odricanja za koja
bi trebao i odrastao čovjek mnogo snage.
U toj djeci bilo je toliko
nesebičnosti, a toliko ljubavi za braću, za djecu njihovih komšija,
pa i za djecu potpuno nepoznatu iz udaljenih sela. Tako bi djevojčica
od pet ili šest godina držala na malim slabim ručicama trogodišnje
dijete, a sa svake strane za njenu se malu pregačicu grčevito
držalo još po jedno ili dvoje djece.
Bolesna usta odbijaju mlijeko
"Ne, nisu. Ovo na rukama i ovo
dvoje pored mene su djeca naših komšija. Kad su nam matere vukli iz
logora u kamione, molile su nas veću djecu da pričuvamo njihovu
malenu, oni se još ne znaju čuvati", trpkom ozbiljnošću,
s ljubavlju i osjećajem odgovornosti, odgovarala bi ta veća djeca
od pet i šest godina.
I ta veća djeca, čije su usne bile
pune krasta od pretrpljene žeđi, odbijala su mlijeko sve dok nisu
oni manji utažili žeđ.
"Neka, neka", odbijala bi
malom ručicom šalicu mlijeka, "podaj samo njima, oni su maleni
i žedni, smiri ti samo njih".
Najteže je bilo napojiti one male
zaplašene glavice čija su se tijela poput pužića savila na leđima
ovih većih djevojčica.
Njihove tanke ručice ukliještile bi vrat ovih većih.
Nisu se dali odvojiti od svojih sestrica.
Badava i milovanje i topli dlan, badava riječi, mlijeko, sve to nije koristilo.
Samo riječ ili ruka starije djevojčice, starije seje, komšinice, za čas su umirile mališane.
(3/3)
Njihove tanke ručice ukliještile bi vrat ovih većih.
Nisu se dali odvojiti od svojih sestrica.
Badava i milovanje i topli dlan, badava riječi, mlijeko, sve to nije koristilo.
Samo riječ ili ruka starije djevojčice, starije seje, komšinice, za čas su umirile mališane.
(3/3)
Napisala: Jana Koch, ilustracije: Zdenko Svirčić (Plavi vjesnik, listopad 1971 - siječanj 1972.)