3/3: U baraci, u kojoj smo smjestili okupanu
dojenčad, na bijelim plahtama ležali su mali ružičasti golišavci,
nemirno bacakali nožicama, a male ručice, mali prstići nemirno su
se hvatali u zraku. Mala otvorena usta i plač uporno su tražili
hranu. Svaki bi od nas trebao desetak ruku da ih brzo nahrani da
stiša plač.
Liječnica, koja ih je redom obišla,
predvidjela je katastrofu. Po najvećoj žegi djeca su ostala bez
majčinog mlijeka, 24 sata vozila su se po sparini bez kapi tekućine.
Došlo je i ono najgore, jer su mnoga od njih već imala jaki
proljev.
Kada bi ih gledala, činila su mi se
još punačka, ružičasta, i na čas bih povjerovala u njihov spas.
Ali, onda bi odmah iskrsle slike onih prvih koji su još samo dva
dana živjeli, a isto su ovako izgledali. Već drugi dan oko njihovih
očica pomaljao se crni duboki kolobar, s lica i tijela nestajalo je
njihove ružičaste boje, umirile bi se nemirne nožice i ručice i
modri kapci pomalo su zatvarali njihove oči.
Tu djecu - dojenčad - preuzelo je
prihvatilište Dječji dom Josipovac kojim je rukovodio dr Bezić i
dr Olga Bošnjaković.
Slijedeći su dan deseci i deseci
Zagrepčanki ponijele dojenčad u svoje domove. Na žalost, mnogima
nije ni toplina ni ljubav novog doma pomogla da se spasu od prerane
smrti.
Veću djecu od jedne, dvije godine, a
možda i tri, smjestili smo u prihvatilište Zavoda za odgoj
gluhonijeme djece.
"Prihvatilište" - novi logor
Pored Dječje bolnice i prihvatilišta
u Jastrebarskom osnovano je i prihvatilište u Sisku, koje se uskoro
pretvorilo u novi dječji koncentracioni logor. Pravi je naslov bio:
"Prihvatilište za djecu izbjeglica." Taj logor bio je
potpuno u rukama ustaša, a samo je formalno bio u kompetenciji
Ministarstva udružbe. Međutim, on je bio u sastavu "Sabirnog
logora"...
Prvi put bila sam u Sisku s Verom
Luketić početkom rujna 1942. Tada su nas sestre Crvenoga križa,
koje su nekoliko dana prije otišle da tamo rade, obavijestile, da u
ustaškom Dječjem prihvatilištu u Sisku djeca masovno umiru.
Krenule smo s putnim nalozima Crvenoga križa. Profesor Brössler
upozorio me da je jedini čovjek na kojeg se možemo obratiti u Sisku
da saznamo istinu - učitelj Dumbović, kojeg je tamo postavilo
Ministarstvo udružbe da radi na kolonizaciji i evidentiranju djece u
posebnoj kancelariji tzv. Spillerove zgrade.
Obje ove ustanove imale su zajedničku
upravu i njemačko-ustaškog zapovjednika. Neposredno upravljanje
Dječjim prihvatilištem bilo je u rukama ustaškog liječnika dr.
Najžara. On je raspolagao inventarom, novčanim sredstvima,
upravljao zdravstvenom službom i osobljem. Logor je bio pod
pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne
službe na čelu s logornikom Fagetom.
Odmah po dolasku u Sisak slučajno smo
susrele dr. Najžara. On nam je rekao:
"Djece baš i nema. Ima
nekoliko bolesnih u Školskoj poliklinici, a desetak u 'Solani'. Oni
u 'Solani' potpuno su zdravi. Ne vjerujem da ćete ih danas zateći
jer u nedjelju djeca odilaze na raskuživanje i u šetnju uz obalu
Kupe."
Rojevi muha na tijelima dojenčadi
Za dr. Najžara bilo je među 160-ero
bolesne djece, kako nam je rekao, samo "nekoliko bolesnih",
koja su ležala u visokoj temperaturi na golome podu, na izmetinama,
u mokraći i truležu, uvučena u smrdljive dronjke i prekrivena
prnjama kojima su se htjeli zaštititi od čitavih rojeva muha. Bila
su to većinom manja djeca i dojenčad.
Djeca su osjetila da je netko ušao,
ali se nisu razotkrila. Ona nešto odraslija samo su tužno
zacviljela:
"Hljeba ... Vode!"
Dojenčad je ležala nemoćna i gotovo
bez glasa jecala...
Dale smo se odmah na posao. Sa ženama
zatočenicama oribale smo podove u toj "bolnici", unijeli
svježu slamu, prekrili je plahtama i gunjevima, kojih je bilo
prepuno skladište, baš kao i suđa i žlica.
Sve su to donijeli roditelji, kad su ih
s djecom dotjerali iz njihovih kuća, ali je dr. Najžar sve ono što
nisu pokrali ustaše držao u magazinu. Djecu, pa i dojenčad,
"smještao" je čak i u ovoj "bolnici" na goli
pod. Sestra Dragica Habazin ostala je uz djecu u bolnici, a mi ostale
pošle smo u logor.
Pri povratku sastali smo se iza mosta s
učiteljem Dumbovićem. Zajedno smo nastavili put do logora u
"Solani". Ušli smo u dvorište. Tik uz ulaz nalazila se
mala zgrada, u kojoj je smještena kancelarija evidencije. Na ulazu -
ustaška straža. Duboko u dnu dvorišta bila je dugačka zidana
baraka, slična velikoj zidanoj staji ili skladištu - bivša
"Solana".
Inače, samo dvorište služilo je
gradu Sisku za navoženje smeća. Oko "Solane", a posred
dvorišta, tekla je otvorenim kanalom gnojnica, koja se slijevala iz
velike staje nedaleko od "Solane". Cijelo je dvorište bilo
otvoreno sa svih strana, samo je "Solana" bila opkoljena
žicom.
Transport od 550-ero djece otpremili
smo u Zagreb. Jedino što smo mogli, kao uhtjehu, obećati majkama
bila je adresa gdje da potraže djecu kad se vrate iz tuđine... I
majke su rano ujutro utovarili u kamione i otpremili ih u Njemačku.
Od postojanja "Prihvatilišta",
koncentracionog logora u Sisku, tj. od 3. kolovoza 1942, pa do 9.
veljače 1943, kada je dovezeno 300 djece iz "Sabirnog logora"
Sisak i smješteno u Zagrebu u Jerolimskoj dvorani - kroz taj logor
je prošlo 7000 djece. Roditeljima su vraćena 2662 djeteta. U Zagreb
smo prebacili 2018 djece. Građani i seljaci okolnih sela preuzeli su
1193 djeteta i 19 dojenčadi.
Prema podacima mrtvozornika, gradskog
fizika dr Ecksteina, u Sisku su umrla 1152 djeteta. U tom logoru
radile su antifašistkinje Vera Lipovčak-Čegec i Neva Schiller do
kolovoza 1942. i medicinska sestra Katinka Fabijanić do raspuštanja
logora.
Narod "krade" djecu
Ali već prvih dana narod se ubacio u
našu akciju i spontano spasavao djecu Srba i antifašista. Pri
formiranju koncentracionog logora u Sisku, građani Siska i seljaci
iz okolice svaki dan su dolazili pred logor i tražili najmanju i
bolesnu djecu.
Međutim, ustaše i dr Najžar (ustaša
liječnik) dali bi samo onu veću i zdraviju.
Narod je potajno uzimao djecu. Iako su
sve zgrade u kojima su bila djeca bile ograđene žicom i čuvane
naoružanom ustaškom stražom, djeca su se uspijevala provući kroz
žicu.
Kada su ustaše vozili transport od 500
djece iz Crkvenog Boka u Sisak, narod se priključio transportu.
Putem je rasla kolona kola, narod je uz prugu uprezao konje i išao
za vlakom, pa su tako izvlačili djecu iz vlaka i odvozili ih kućama.
Nezaboravan je prizor koji smo
doživjele sestra Anka Meleš i ja jednog dana u jesen 1942. godine.
Ujutro nam je javljeno da je pred zgradom gimnazije u Križanićevoj
ulici, ispred zatvora Gestapoa, sve opkoljeno i da Nijemci i ustaše
otpremaju transport Židova koje su protekle noći pohapsili.
U uniformama sestara Crvenog križa,
pojurile smo u Križanićevu ulicu, koju su sve do ulaza u zgradu
gusto čuvale ustaške straže. Zahvaljujući uniformama, uspjele smo
se probiti do ulaznih vrata. Svi prilazi u ulicu bili su puni
građana.
Došla je kolona kamiona. Uz pohapšene
Židove otpremali su u Auschwitz i zatočenike iz logora Lobor-grad.
Posljednjom snagom penjale su se izmučene žene i djeca, sivih
ispaćenih lica na kojima su živjele još samo oči. Na njima su
doslovce dronjci. Bijedne majke čvrsto su držale djecu i pomagale
im pri penjanju u kamione.
Natovareni kamioni polako su kretali
kroz špalir ustaških strojnica.
Odjednom je među ljudima nastala
gužva. Okupljeni narod probio se do kamiona. Čuli su se povici:
"Dajte nam djecu! Bacite ih!
Samo ih bacite! Brzo!"
Dok su se ustaše snašle u tom
neočekivanom razvoju događaja, žene su pobacale djecu iz kamiona
na gomile ispruženih ruku građana, koji su se brzo izgubili u
metežu i poveli svojim kućama desetero djece.
Tifus i u Zagrebu
U njega su već u travnju 1942.
upućivane majke i djeca izravno iz raznih sabirnih logora u kojima
su zbog prenatrpanosti, slabe prehrane, zbog nemogućnosti izolacije,
sve bolesti našle vrlo pogodno tlo.
Unatoč nastojanjima liječnika i
sestara, nije se moglo spriječiti širenje nekih zaraznih bolesti
(tifus, ospice, difterija), jer su djeca s tim zarazama dolazila u ta
prihvatilišta, većinom noću, kada je njihovo odjeljivanje i
raskuživanje, zbog umora i gladi, bilo nemoguće.
U taj takozvani prolazni logor već
početkom 1941. godine vraćali su Nijemci iz Maribora žene s većom
djecom, za koje je komisija pronašla da su nesposobne za rad. Njih
je trebalo opet vratiti u koncentracione logore. Međutim, to se nije
događalo, već ih je upravitelj toga prihvatilišta, Lajoš Šafarić,
sporazumno s nama obukao, opskrbio besplatnom kartom, pa su žene
same odabirale mjesta kamo će se vratiti.
Od žena koje su Nijemci vraćali
saznali smo u samom početku 1942. o sabirnim logorima Uštice,
Cerovljani, Jablanac, Stara Gradiška, Jasenovac i Mlaka, u kojima se
u to vrijeme nalazilo na tisuće žena i djece.
Odmah poslije prvog transporta djece iz
Stare Gradiške, koje smo većim dijelom smjestili u bolnicu u Jaski,
preostalu djecu doveli smo u Zavod za odgoj gluhonijemih, koji
automatski postaje Prihvatilište za djecu.
Stizali su - goli
Kroz to prihvatilište, Zavod, prošla
su od srpnja 1942. do 31. 12. 1942, isključivo iz sela ispod Kozare
i oko nje 5162 djeteta. Sva su ta djeca bolovala od 38 raznih bolesti
u 30284 slučaja.
Unatoč tolikom broju oboljelih, u
Zavodu je umrlo samo 157 djece. Za mali broj umrlih najzaslužniji je
dr Franjo Pernuš, kao i dobrovoljne sestre Crvenog križa koje su
naizmjence radile u Zavodu.
Taj Zavod bio je predviđen za 200
djece, a naši su transporti bili veliki i česti, pa je bilo
razdoblja kada smo u Zavodu imali i 1800 djece. No, i to je bilo
bolje nego da ih prepustimo stradanju u koncentracionim logorima.
Zdravstveno osoblje Zavoda, kao i
ostalo zaposleno osoblje, radilo je zaista neumorno. Koliko se
trebalo boriti da se bar donekle održi higijena i spriječi zaraza!
Usprkos tom velikom naporu, prihvatilište je davalo sliku nečistoće.
Pomanjkanje prostorija i tako golem broj djece silio nas je da po
sobama, po podu prostremo slamu. Na žalost, zbog proljeva slama je
brzo postajala mokra i zaudarala je. Zatim, bolesni i zapušteni
izgled djece, njihova bijedna odjelca, sve je to odavalo sliku
bijede.
Međutim, svaki pojedinac, koji je s
nama probdio noći i noći uz bolesnu djecu, nastojao je ulaganjem
krajnjeg napora poboljšati stanje u prihvatilištu. U njemu se
dnevno broj bolesnika prosječno kretao oko 150, a ambulantnih
zahvata i redovnih ambulantnih pregleda bilo je dnevno i do 140. Do
kraja 1943. godine kroz taj Zavod prošlo je 11000 ljudi, od toga
7000 djece i 4000 žena.
Na Josipovcu su umirali za dan-dva...
Prihvatilište Crvenog križa na
Josipovcu prije rata je bila ustanova isključivo za malu djecu i to
zdravu, jer su se bolesna djeca upućivala na liječenje u bolnice.
Kada su počeli stizati transporti djece iz koncentracionih logora,
osobito dojenčadi, mi bismo tu djecu smjestili u Dječji dom
Josipovac, koji je raspolagao sa 100 dječjih kreveta.
U tom domu radili su liječnici - dr
Bezić, dr Olga Bošnjaković, neko vrijeme i dr Hermina Müller.
Njegu djece preuzele su stručne medicinske sestre i dječje
njegovateljice. Cijela ta zdravstvena ekipa na Josipovcu radila je
kao i svi mi danonoćno, požrtvovno samo s jednim ciljem - da se
djeci spasi život.
U prvom transportu, koji je stigao iz
Stare Gradiške na Josipovac, bila su djeca od nekoliko dana do tri
godine starosti i nekoliko djece od četiri-pet godina. Ona su bila
fizički potpuno iscrpljena. Ekstremiteti natečeni, lica mršava,
oči potpuno upale. Došla su gotovo gola i posve izgladnjela.
Sva su djeca imala teške krvave
proljeve koji su ukazivali na tešku dizenteriju. Sva su bila
krastava s gnojnim upalama kože. Dojenčad, koja su odmah poslije te
djece stizala na Josipovac, bila su atrofična, odbijala su svaku
hranu, i u najkraće vrijeme, uglavnom za dan-dva, umirala.
Starija djeca su se lakše othrvala
bolesti. Ona su se mogla izliječiti i pretežno su ostala živa.
Transporti koji su upućivani na Josipovac bili su brojni, pa je to
bio razlog što je i po četvero djece ležalo zajedno na
krevetićima.
Proljevi se nisu smirivali. Usprkos
davanju potkožnih fizioloških infuzija, dubokih klizmi, te
injekcija za održavanje srca, nije se mogao zaustaviti nagli tok
bolesti i ta su djeca, osim vrlo rijetkih izuzetaka, umirala, tako da
su od transporta do transporta kreveti bili prazni. Preživjelu djecu
kolonizirali smo kod porodica u Zagrebu. Zatim smo velik broj djece
izravno iz transporta davali građanima, koji su od nas tražili
djecu i rado ih uzimali.
Bijeli bezimeni križevi
Određen broj te djece također je
umro, dok su se ostala, nakon dužeg liječenja, spasila. To izravno
davanje djece iz transporta sprečavalo je često eventualne zaraze.
U 1942. godini Josipovac je primio 800 dojenčadi od kojih je 530
umrlo. Imena djece nismo znali. Sahranjivana su na jednom određenom
grobnom polju na Mirogoju, na takozvanom novom groblju, i dobivala su
bijele bezimene križiće.
Jedno prihvatilište Crvenog križa
bilo je i u zgradi Udruge učiteljica u Kukuljevićevoj ulici. U toj
zgradi moglo se smjestiti najviše 30 dojenčadi. Iako su, naoko,
izgledala zdravija, i ta su djeca umirala kao i ona na Josipovcu.
Ustanovom je rukovodila dr Desanka Ristović-Štampar, koja je bila
neumorna i iz ustanove se nije micala.
Prihvatilište Crvenog križa u
Jerolimskoj dvorani na Tomislavovu trgu imalo je veliku dvoranu
(prije se koristila za priredbe) u koju smo dovezli slamu i
upotrebljavali je za zdraviju djecu. Budući da su djeca bolovala od
proljeva, higijenske su prilike u toj dvorani bile vrlo teške.
Zahodske kanalizacije bile su vrlo loše i svaki čas morale su se
otčepljivati.
Velika akcija AFŽ
Prenoćište za Slovence na Tomislavovu
trgu je uredio Rdeči križ Ljubljane za svoje prolazne ljude. Oni su
tu imali i kuhinju, jer je kroz to prenoćište prolazilo dnevno i do
stotinu ljudi. Ono je funkcioniralo do kraja travnja 1942, godine a
kad su zaredali dječji transporti, pretvorilo se u stalni dječji
dom. Tu bismo smjestili zdraviju djecu.
Dom su izdržavale porodice Slovenaca
koje su stalno živjele u Zagrebu. Taj je dom zaista bio vrlo dobro
vođen. Djeca su u njemu imala odgovarajuću njegu.
Prihvatilišta, za koja smo bili
svjesni da su zaista samo nužno zlo, unatoč nedovoljnoj
opremljenosti, odigrala su sudbinsku ulogu pri spasavanju djece.
Ljudi koji su radili dan i noć na spasavanju djece i bili nadasve
požrtvovni, zapravo su sudjelovali u velikoj akciji AFŽ, koji je
dobio zadatak da među građanima propagira preuzimanje djece,
osobito dojenčadi, kako bi ih spasili od smrti.
Ljubav Zagrepčana prema djeci, kao i
ljubav seljaka, bila je istinska i mi smo imali prilike to vidjeti i
osjetiti već prvih dana prilikom prvih transporata djece. Na tu smo
se činjenicu čvrsto oslanjali...
Jednom zgodom bila sam s profesorom
Brösslerom u Sisku, jer je upravo stizao veći transport djece iz
logora iz Stare Gradiške. Malo nakon dolaska transporta stiglo je
oko 30 seljaka iz okolnih hrvatskih sela. Oni su doputovali da odmah,
još na stanici, preuzmu djecu.
Profesor Brössler htio je ljudima
nabaviti besplatne povratne vozne karte i kazao im neka pričekaju
dok on obavi neke formalnosti. Seljaci ni da čuju. Odmahivali su
rukom i govorili:
"Ostavite to, gospodine. Ne treba
nama to. Mi smo već kupili karte za brzi vlak, a i tu u Sisku čekaju
nas kola za prijevoz na kolodvor."
Djeca koja su nas okružila i čula da
su seljaci došli po njih, okupljala su se oko njih, hvatala ih za
ruke, za kapute moleći:
"Čiko, povedi mene! Čiko,
mene! Čiko, povedi mene i moga brata!"
Niz tvrda seljačka lica tekle su
krupne suze i ovi čestiti ljudi odveli su iz transporta 50-ero
djece. Čim bi sisačke radnice doznale da je u Sisak stigao dječji
transport dotrčale bi da pomognu pri kupanju i hranjenju dojenčadi,
a kad su se vraćale kući svaka je uza se stiskala i nosila na
umornim rukama još jednog novog člana svoje obitelji.
Sjećam se radnice koja je, uzimajući
dijete, govorila profesoru i meni:
"Imam ih petero, a gdje jedu
oni jest će i šesto dijete."
Otkaz "crvenoj"
U Zagrebu je danomice rastao broj
porodica koje su dolazile u prihvatilišta i odvodile djecu. Tako
braća Vjekoslav i Marijan Ribarić pretvaraju svoju kuću-ljetnikovac
u Vrapču u dječji dom u koji su smjestili 35 najbolesnije djece.
Naime, Ivan Krajačić je preko Stjepana Ivića dobio za to pristanak
od Vjekoslava Ribarića.
Dr Zlatan Sremec bio je upravitelj tog
ilegalnog dječjeg doma, a s njima su liječili djecu dr Nikola
Nikolić, dr Stanislav Župić, dr Klara Dajč-Župić, zatim
stručnjak pedijatar prof. Dragišić i dermatolog Franković.
Kada su se djeca oporavila, sestre
njegovateljice su početkom 1944. napustile tu malu bolnicu. Pod
nadzorom Ane Mihun djeca su učila gradivo odgovarajućih razreda
osnovne škole. Badelova tvornica u Sesvetama preuzela je desetoro
djece. Desetoro djece je uzela i obitelj Predović. Firma "Standard
Oil Comp" uzdržavala je dom sa tridesetoro djece. Obitelj
Onleitner-Simić, koja je već početkom 1941. izgubila zeta kojeg su
ustaše odveli u Jadovno, uzimaju u stan na Trešnjevci šestero
djece, itd, itd.
Od srpnja 1941. do 9. veljače 1943,
sestre Crvenog križa prihvatile su 47 transporta djece iz
koncentracionih logora.
Utjecaj Komunističke partije u Crvenom
križu Hrvatske učinio je da se akcije, koje su se uspješno
započele uoči rata, još uspješnije nastave kroz sve godine
okupacije.
Bili smo čvrsto povezani s Partijom i
svjesno smo radili za NOP.
Golema većina građana Zagreba u tim
je godinama bila uz nas, pomagala sve naše akcije i bila potpuno na
liniji narodnooslobodilačkog pokreta.
Godine 1943. Crveni križ mi je dao
otkaz s motivacijom da sam se bavila svim drugim poslovima, samo ne
organizacijom podmlatka. Predsjednik mi je tom prilikom pokazao sliku
- ženu koja leti kroz plamen - i rekao mi:
"Svi znaju da ste vi crvena.
Osim toga, stvorili ste oko sebe srpski kružok."
Veza - Ive Mihovilović
Od srpnja 1943. godine bila sam
povezana sa inž. Jožom Kamkeljom. Po njegovu odlasku iste godine u
jesen preuzeo me je na vezu Ive Mihovilović Težak - novinar iz
Zagreba. Od tada do našeg hapšenja, do kraja 1944. godine, mi smo
radili zajedno.
U to vrijeme radila sam za našu
obavještajnu službu. U jesen 1943. Ive Mihovilović - moja viša
veza - bio je član Mjesnog NOO-a za Zagreb. U proljeće 1944. godine
Ive Mihovilović obavljao je specijalne zadatke. Padom drugova ili
njihovim odlaskom na oslobođeni teritorij mijenjale su se i njegove
više veze iz partijskih foruma. Ja sam i dalje bila s njim povezana.
Drug "Matija" Norbert Veber
povjerio je u jesen 1944. godine Ivi Mihoviloviću rukovodstvo
takozvanog VIII kotara u zagrebačkoj organizaciji NOP-a.
Sve to vrijeme surađivala sam s
Mihovilovićem i naša suradnja bila je vrlo živa. Radila sam na
mnogim zadacima NOP-a (organizacijske, propagandne, financijske i
obavještajne naravi).
Povezivala sam pristaše NOP-a, davala
stan za sastanke, skrivala ilegalce i pohranjivala raznovrsni
materijal, skupljala sam velike svote novca, redovito davala važna
obavještenja, prenosila propagandni materijal, organizirala u svojoj
domeni prebacivanje ljudi u NOV itd.
Napisala: Jana Koch, ilustracije: Zdenko Svirčić (Plavi
vjesnik, listopad 1971 - siječanj 1972.)