- Sudjelovala sam ondje na velikoj priredbi u čast davalaca krvi, koju je organizirao Crveni križ Makedonije.
- Dosta, iako frekvencija nije onakva kao kad si u prvim redovima, nasmijala se na naše prvo pitanje i nastavila prekrasnim baršunastim glasom, kojemu vrijeme nije naudilo. - Prije toga, bila sam u Zadru. Kao prvu jugoslavensku sudionicu »Pjesme Eurovizije« pozvali su me Televizija Zagreb i Silvije Hum.
Srdačna je, razgovorljiva, iako intervju teče s pomoću telefona, i previše skromna za pjevačicu koja u našoj zabavnoj glazbi djeluje trideset godina. A karijeru je počela upravo s »Pjesmom Eurovizije« 1961. godine. U Cannes je kao predstavnica Jugoslavije stigla kao estradna početnica. Tek nakon solidnog uspjeha i sedmog mjesta u Evropi pjesmom Jožeta Privšeka »Neke davne zvezde«, postala je vrlo popularna i u Jugoslaviji. Otud i njena izjava da je na jugoslavensku estradu ušla kroz evropska vrata.
- Kako je tekao izbor za našeg predstavnika pjesme Eurovizije?
- Tada su u izboru za jugoslavensku pjesmu sudjelovala samo tri TV-centra: Zagreb, Beograd i Ljubljana. Naš se predstavnik birao u Ljubljani, i ja sam sasvim slučajno upala u natjecanje. Naime, tih sam dana boravila u Ljubljani jer sam snimila prvu ploču za »Jugoton«. Sasvim slučajno, tu je snimku čuo Jože Privšek i pomislio kako njegova pjesma »Neke davne zvezde« savršeno odgovara mom glasu. Mnogi su ga odgovarali od toga, tvrdeći da sam ja bez ikakvog estradnog iskustva, ali on je bio dovoljno mlad i lud da im ne popusti. I tako sam ja otpjevala njegovu pjesmu i pobijedila.
- Razlikuju li se današnji spektakli od tadašnjih nastupa na »Pjesmi Eurovizije«?
- Suštinski vjerojatno da, ali i tada je scena bila grandiozno opremljena. Sve je pjevače pratio orkestar Francka Pourcela. Nastupale su zvijezde, npr. Jean-Claude Pascal, koji je i pobijedio pjesmom »Mi zaljubljeni«.
- Naša pjesma bila je sedma?
- Točno! No, uoči natjecanja i u samom finalu izazvali smo veliku pažnju. Oko nas vrtjeli su se i novinari i producenti. U nekim njihovim internim listama bili smo uvijek na nekom od prva tri mjesta, a medu diskografskim predstavnicima na četvrtom. Dio medijske pažnje bio je uvjetovan i time što smo bili prva socijalistička zemlja na eurovizijskom lakoglazbenom natjecanju.
- Je li to značilo i neki vaš drukčiji odnos prema natjecanju?
- Ne, osim što je naša ekipa, u kojoj su se nalazili Jože Privšek, Duško Hren (vođa puta), Saša Novak (spikerica), Miroslav Antić (pisac teksta i novinar) i ja, stigla potpuno nepripremljena. Nismo imali propagandnog materijala ni snimljenih ploča, a o nekakvoj promociji našeg turizma nismo ni sanjali.
- Kako je protekao nastup u finalu?
- Sjećam se jedne zgodne epizode vezane za taj nastup. Miroslav Antić bio je nešto stariji od nas ostalih i zbog toga je sebi pridržao pravo da bude i naš duhovni otac. Uoči nastupa upozorio me da moram izgledati skromno i dostojno socijalističke zemlje iz koje dolazim.
Tada je u modi bio lame i sve su pjevačice bile odjevene blještavo, poput »božićnih jelki«, kako je komentirao Antić. Poslušala sam ga i odjenula jednostavnu haljinicu, a prije samog izlaska na pozornicu, Saša Novak potajno mi je prikopčala broš.
- Jeste li imali tremu?
- Ne prije samog nastupa. Ali, od dolaska u Francusku bila sam u šoku, zbunjena toliko da gotovo nisam znala što radim. Još na pokusima pristupio mi je Lucien Maurice, direktor programa »Evropa 1«, i ponudio da od mene napravi zvijezdu u Francuskoj. Bila sam tako iznenađena i zbunjena samom tom idejom da sam ga odbila. Bilo mi je nezamislivo da odem iz Jugoslavije na dulje vrijeme zbog nekakve zabavne glazbe.
- Jeste li požalili što niste prihvatili poziv gospodina Mauricea?
- Nisam. U Cannesu sam prošla bolje od Jugoslavije. Prihvatila sam nekoliko ponuda za koncerte i turneje, a u Jugoslaviji sam postala popularna i karijera je krenula svojim tokom. Zanimljivo je da sam jedan od prvih koncerata, nedugo nakon povratka iz Cannesa, održala upravo u Zadru, na stadionu.
Poslije koncerta okružili su me gledaoci i tražili fotografije. Bile su u torbici, ali ih u gužvi nisam mogla izvaditi. Onda mi je netko oteo torbicu, a izgubila sam i obje cipele. No nakon sat-dva, vraćene su mi: prvo jedna cipela, pa druga, a zatim i torbica. U njoj nije nedostajalo ništa osim mojih fotografija.