April 1990: Ante Marković
zaista zna da ulije optimizam i najvećim jugoslovenskim pesimistima.
Em je uspio da dinar učini konvertibilnim, em je mjesečnu inflaciju
od užasavajućih 63% u decembru 1989. godine sveo na 2,3% u martu.
Time se džepovi nisu napunili parama, ali je zato psihološki učinak na građanstvo veliki. Ljudi mogu bar mirnije da odlaze u prodavnice,
a da ih od svakodnevnih poskupljenja ne strefe mali nervni stresovi.
Više nije ništa neobično da cijene sve češće padaju.
Na žalost, pored ekonomske bitke za
Jugoslaviju, koju vodi Markovićev SIV, biju se i neke druge bitke,
koje mogu djelovati razorno po ovu zemlju.
Pojavljuju se razni
usrećitelji koji ne nude mogućnost boljeg (bogatijeg) života.
Oni
nude nacionalne programe, traže nove "etničke teritorije",
oni pišu novu istoriju svoje nacije, traže "krv i tlo" i
pokušavaju time da usreće sabraću iz svoje nacije.
Luđaka nikad
malo i oni polaze za svojim ludim vođama da se usreće prekrajajući
granice, tražeći progon drugih nacija ili pak njihovo istrebljenje,
ali i usvajanje istih.
Ljudi božiji, nikoga ne mogu usrećiti "nove
teritorije", prepariranje istorije, nametanje nacionalnog bića
i negiranje drugih nacija, niti ideološko vaspitanje građanstva.
Sreću ljudima može donijeti samo više para, a to za sada nudi
jedino Ante Marković.
Socijalno ugroženi ljudi nikada neće imati
veću platu, neće dobiti stan, neće kupiti kola
vaskrsavanjem mitova iz prošlosti, nepriznavanjem Crnogoraca,
Muslimana ili Makedonaca, diferencijacijama i ostalim glupostima.
Sve
to mogu imati samo budu li bogatiji. A bogatiji će biti ostvari li
se bar dio (jedan je već ostvaren) Markovićevih mjera.
Zar
ohrabrujuće ne zvuči njegova pretpostavka da samo od turizma možemo
zaraditi 10 milijardi dolara?
Bar se možemo nadati da će biti više
onih razumnih ljudi koji su za Markovićeve mjere, nego onih
podložnih nacionalističkoj histeriji.
Tekst: J. Prelo (Ven, 1990.)
