April 1990: Danas mnogi "znaju" mnogo o
bračnom paru Broz. Poplava je knjiga, feljtona, intervjua, memoara,
u kojima se gotovo nagađa, sumnja, pretpostavlja, vjeruje, pa čak i
sigurno tvrdi nešto što kroz ključaonicu
ulazi u hodnik, u dnevnu, pa i u spavaću sobu.
Prisjećaju se
biografi svih detalja: razaznavali su glasove, uzvike, vrisku, pa čak
i Titovo raspoloženje svakog pojedinačnog dana. Ništa nije
moglo promaći budnom oku i uhu onih što za elementarnu pristojnost
ne mare, a sopstvenu privatnost čuvaju...
... Mislim da treba zaštititi Jovanku Broz. Ona to zaslužuje. A zaslužuje, pored ostalog, i zbog toga što se na taj način štiti i čovjek koji je uradio "koliko se moglo uraditi u ovoj zemlji u datim istorijskim okolnostima".
Ne
može me niko ubijediti da smo živjeli loše, da smo bili u paničnom
strahu, da se na sve strane provodila "tortura", da je Tito
bio tiranin; a mi njegovi siromašni podanici. Ja se toga ne sjećam.
Prije bih rekao da se nakon kapetanove smrti miševi počeli bježati
sa broda u kome su pokrckali sve što se moglo pokrckati. Kada ništa
nije ostalo, onda je najlakše reći: kriv je kapetan, prerano je
umro.
Jovanku i Josipa Broza treba zaštititi
i zbog ljudskih grešaka koje su pravili.
To je ono što ih upravo
čini smrtnicima, jer, na kraju krajeva, ipak smo živjeli u ljudskom
okruženju. Bogovi, srećom, nisu svraćali u našu provinciju.
I ma koliko su komunisti nužno krivi
ili zaslužni za tužnu stvarnost i neizvjesnu budućnost, humanizma
je, ipak, bilo. Ne onoliko koliko je trebalo, ali dovoljno da shvatim
da ga je danas sve manje.
Nas treba zaštititi najprije od nas
samih. Da nam se ne desi ona: Što je bilo - vidjećemo, što će
biti - vidjeli smo!
Uzgred, mnogi će se pitati zašto smo
baš Brozove stavili na naslovnu stranu našeg lista. Odgovor je
prilično jednostavan: danas kritičari svega postojećeg sve
podređuju samo jednom cilju, a to je obezvrijediti nešto što nam
je godinama bilo sveto.
Ovo je naš odgovor njima!
Napisao: Nihad Đozić (Valter express, 1990.)