Srpanj 1971: Na vrhu Srpskog klanca, desetak kilometara od Srba, prema Kninu, široki je proplanak i tu se cesta račva. Lijevi odvojak vodi u Knin, desni u Gračac i Gospić.
Ovdje na vrhu unaokolo je zeleni valoviti sag. Na padinama prema sjeveru šikara i niska bjelogorica, a kroz tamno zelenilo tu i tamo bjelasaju se okuke ceste.
- Eto, tu je to bilo - kaže Đumić i gura dalekozor u futrolu.
Suvišno je to njegovo upozorenje da je "to tu bilo". O značenju ovog mjesta govori skromni jednostavni spomenik na kojem je zapisano da je ovdje 27. srpnja (jula) 1941. počeo oružani ustanak.
Okrenuvši se zatim prema sjeverozapadu, Đumić pokazuje na puteljak u kamenjaru:
- Gledao sam kad su tamo poginuli Tode Čalić i Milan Petković. Ustaše su u paničnom bijegu pucali, a njih dvojica izašli iz zaklona. Bez potrebe. U onom oduševljenju. Zajedno sa Stevom Šašićem oni su bili prve žrtve ustanka.
Đumić je zatim zašutio i dugo bez riječi - i bez dalekozora - promatrao pejzaž unaokolo.
Cestom samo tu i tamo promakne neko vozilo. Jedan "sitroen" s prikolicom vjerojatno je tu negdje naletio na poveći kamen na cesti i razbio karter, pa sad za njim ostaje trag: duga tamna linija od ulja po sredini ceste.
A Đumić, prvoborac i umirovljeni dugogodišnji direktor tvornice "Kamensko" u Zagrebu, svejednako šuti, mislima nekud zanesen, kao da mu se sada intenzivnije nego ikad vraćaju u sjećanje oni dani srpnja (jula) 1941.
Bio je tada obični mali službenik u Željezničkoj radionici u Zagrebu. I bio je član Partije. Jednoga je dana dobio nalog da otputuje u svoj rodni kraj. Rekli su mu tako drugovi iz Partije.
Nije dugo bio u Srbu. Na uznemirenom tlu rodnog kraja bilo je nekoliko članova Partije koji su mu dali daljnje naloge:27.
Priprema se ustanak, u okolnim selima već se osnivaju ustanički logori, obavlja se obuka budućih ustanika...
U čitavoj općini Srb (koja je tada okupljala 19 sela) i u susjednoj Zrmanji bilo je stotinjak pušaka što su ih donijeli izbjegli borci poražene jugoslavenske vojske.
Divljanja ustaša u tom kraju bila su upravo u punom jeku. Samo u toku lipnja (juna) u Srbu je bilo uhapšeno i pobijeno četrdesetak ljudi. Lika, Banija i Kordun bili su tih dana toliko pod udarom razularenih ustaša da je u selima općine Srb ubijeno oko 400 ljudi.
Svejedno, taj je kraj bio okružen jačim ustaškim formacijama. U Doljanima, Oštriću, Donjem Lapcu i Borićevu bili su ustaški garnizoni, u Kninu je bio puk talijanske divizije, a vojne su formacije bile stacionirane i u Kulen-Vakufu, Bihaću, Gospiću i Gračacu.
Bili su to burni, dramatični i tragični dani.
Ljudi iz Srba, rasuti po zemlji, tu i tamo su se već uključili u Partiju, ali u samom Srbu nije bilo partijske organizacije sve do 26. srpnja 1941. Doduše, u donjolapačkom kotaru postojao je tada Kotarski komitet KPJ u kojem je bilo devet članova.
Desilo se tako da su oni iz općine Srb, koji su "trbuhom za kruhom" lutali zemljom i dolazili u dodir sa članovima Partije, donijeli i u Srb daške tog novog vjetra i među seljačkom omladinom stekli mnogo oduševljenih pristaša te nove ideje koja je govorila o ravnopravnosti ljudi u svijetu i o snazi siromašnih, porobljavanih i iškorištavanih.
A Srb je oduvijek bio općina siromašnih, porobljavanih i iskorištavanih.
I kad je ono u travnju (aprilu) 1941. bivša jugoslavenska vojska tako brzo kapitulirala, vratili su se u svoj rodni Srb i oni mladići, koji su bili naoružani tim spoznajama, a ako su tog časa bili "pod oružjem", vratili su se i s puškama.
Bio je svibanj (maj) 1941. kad je do Srba dospio i letak Komunističke partije Jugoslavije kojim su se naviještali burni događaji u skoroj budućnosti i objašnjavala uloga koju članovi i simpatizeri Komunističke partije moraju odigrati u tim presudnim danima. Vjerojatno je taj letak bio poticaj da se početkom lipnja (juna) formira skupina partijskih aktivista s veoma pretencioznim nazivom: Revolucionarni odbor za Srb i okolicu.
Milan Đumić, Danić Damjanović, Branko Desnica i drugi bili su tada veoma aktivni suradnici Revolucionarnoj odbora. Po okolnim selima žustro i s entuzijazmom objašnjavali su mještanima da slijede još nemirniji dani, da se bliži vrijeme kad će biti neophodno da se povade puške, vile i rogulje, da bi se i talijanskom okupatoru i njegovim slugama pokazalo i dokazalo da ovdje nitko ne pita za cijenu života kad je riječ o slobodi.
Jedan od preživjelih članova prvog Revolucionarnog odbora Vojislav Mileusnić danas je predsjednik Općinskog odbora Saveza boraca Donji Lapac, jer Srb više nije općinsko mjesto. U času dok su članovi Saveza boraca polagali vijenac na groblju u Srbu, pred spomen-ploču na kojoj je zapisano da je tu pokopano 76 boraca, Mileusnić je prisutnima rekao:
- Sada ćemo minutom šutnje odati počast našim palim drugovima, a zatim ćemo se dogovoriti kako ćemo urediti ovo groblje, da ne izgleda ovako zapušteno.
Rekao je to bez emocija ili bilo kakve patetike, jednostavno, kao što je i njegov izgled danas jednostavan.
S naočalama navrh nosa, s nekim toplim i dobrodušnim pogledom, Vojislav Mileusnić nikako ne podgrijeva maštu o mrkim brkatim junacima koji su bez razmišljanja srljali u susret smrti.
Upoznao sam ga na Dan borca, 4. srpnja (juna) pred Spomenikom palim borcima u Srbu, pred spomenikom na kojem pukom slučajnošću nije zapisano i njegovo ime, pa valjda zato što se - isto tako pukom slučajnošću - groblje našlo iza crkve, češka se po prorijeđenoj bijeloj kosi pod kačketom i kaže:
- Neprijatelj je bio u mjestu, tamo gdje je danas onaj veliki Spomenik ustanka naroda Hrvatske, a mi smo bili ovdje iza crkve i odovud pucali. Pa kako je koga zgodio metak, tamo ga mi i zakopali. I eto, sad je tu groblje... Onda smo dugo vremena tajili da su nam drugovi zakopani tu, iza crkve. Bili smo, čini mi se, i previše antiklerikalni.
Žrvanj povijesti je i u ono vrijeme nezaustavljivo mljeo.
Negdje u sumrak 20. srpnja (jula) u selu Kamenici kod Drvara održan je sastanak Kotarskog komiteta za Drvar. Bili su tamo i neki članovi Revolucionarnog komiteta iz Srba. Došli su i drugi predstavnici KPJ iz Like i Bosanske krajine, pa su svi složno zaključili da valja početi zajedničkom organiziranom oružanom borbom.
Kad su se delegati iz Srba vratili u svoj kraj, već su sasvim jasno znali što im je činiti. Osnovano je osam partizanskih odreda na području Srba i dva odreda na području susjedne Zrmanje. U svakom je odredu bilo po četrdesetak boraca.
Ljudi su bili tu, iza svakog partizanskog odreda stajalo je sve živo u selu, samo oružja nije bilo dovoljno. Pedeset posto članova partizanskih odreda imalo je bilo kakve puške, ostraguše, lovačke dvocjevke, a oni ostali snašli su se kako su mogli i znali. Netko vile, netko željezne rogulje, netko sjekiru u ruke.
Jedan od organizatora ustanka, general Đoko Jovanić sjeća se da je u Srb stigla 26. srpnja (jula) obavijest iz Drvara da sutradan, u nedjelju, ustanak počinje.
Da je nedjelja dan kad se treba dići na oružje, to su u Srbu znali već šest dana ranije. Bio je ponedjeljak, 21. srpnja (jula), kad je jedan od organizatora ustanka Milan Šijan došao u logor poviše Srba, gdje su se već ljudi s ono malo oružja privikavali kako se tim oružjem rukuje, i ledeno, hladnim glasom rekao:
- U nedjelju počinje.
Nitko ga nije priupitao što to počinje. Svi su znali da će nedjelja biti prvi dan okršaja. Malo je tko, međutim, znao da taj početak nije izabran nasumce, da je sve to koordinirano s napadom na Drvar i da su već svi odredi dobili određeni zadatak.
Naime, od deset odreda formirano je pet grupa. I znalo se što koja grupa mora učiniti:
Prvoj je grupi naloženo da napadne i zauzme Srb,
Druga je grupa morala biti na Srpskom klancu, jer se logično pretpostavljalo da će s one strane najprije pohrliti "kaznena ekspedicija".
Trećoj je grupi dodijeljeno da zaposjedne cestu što od Donjeg Lapca vodi prema Srbu, a četvrtoj da onesposobi cestu što vodi od Knina prema Drvaru.
Predviđajući sve moguće neprilike, jedna je grupa preuzela zadatak da razori cestovnu vezu između Gračaca i Knina.
Onda je osvanuo Dvadeset sedmi srpanj.
Iz brdskih sela, iz onih potleušica u brijegu iz kojih su se tako nedužno dimile "komostre", u praskozorje su krenuli ljudi, raznoliko odjeveni, jednako odlučni. U to svitanje dana nitko od njih nije imao smjelosti da vjeruje da će tu večer dočekati živ.
U retrospektivi pratimo drugu grupu. Borci pojedinačno koriste još nerazdanjeno jutro i prečacima hitaju prema Srpskom klancu.
Milan Žeželj, danas general-pukovnik, tegli o ramenu češki puškomitraljez.
Bilo je natezanja dok se Žeželj dokopao tog puškomitraljeza. Nekolicina je ljudi znala da se u Kukriku, u pastirskoj kolibi Bože Rađenovića, nalazi strojnica. I kad je Milan Žeželj s još nekolicinom drugova došao 4. srpnja (jula) Rađenoviću, moleći ga da mu posudi to za ono vrijeme neprocjenjivo vrijedno oružje, Božo Rađenović, koji je inače pripadao onoj skupini simpatizera komunista što su došli iz grada, u neprilici se češkao iza uha:
- Ma kakav puškomitraljez. Nemam ja pojma o tome.
No kad su mu Žeželj i drugovi objasnili da pouzdano znaju da je strojnica skrivena u kolibi u Kukriku, Božo nije imao kud.
- Ma jest, tamo je. Ali puškomitraljez nije moj. Kad je kapitulirala Jugoslavija, sakrio ga je tu moj rođak, bivši općinski bilježnik Torbica.
Božo je konačno popustio. Žeželj je odnio puškomitraljez iz kolibe u Kukriku. Proći će još 23 dana od onog časa kad će Milan Žeželj ispaliti prve plotune iz tog oružja.
To će biti ustanak.
- Nas je gore na Srpski klanac toga jutra poveo Milan Šijan - sjeća se danas general-pukovnik Žeželj. - Šijan je nedugo prije toga, zapravo u zimu 1940. i 1941, pod stražom doveden ovamo, u svoj rodni Nadurljaj. Bio je već registriran kao komunist.
Skupina s Milanom Žeželjom zaposjela je šipražje ispod devete okuke. U lančanom nizu prema Popčini bili su omladinci. I kad se prvom izvidniku ukazao na vidiku kamion s ustaškom žandarmerijom, ugovoreni znakovi su od jednog do drugog letjeli neusporedivo brže od kamiona.
- Od trenutka kad sam spoznao da odonud od Sučevića dolazi kamion do trenutka kad sam ugledao taj kamion na okuci činilo mi se da je protekla čitava vječnost. Onda sam još čvršće priljubio obraz uz kundak i potegnuo okidač. Gađao sam najprije kabinu. Lijepo sam vidio vozača i oficira kraj njega. Zatim sam usmjerio cijev prema onima na kamionu. Počeli su iskakati, a vozilo se nakon kratke krivudave vožnje strmoglavilo sa ceste niz padinu.
Štektanje puškomitraljeza bilo je znak za juriš ostalima, koji su bili skriveni u grmlju iznad okuke. A kad je pucnjava utihnula, ustanici su pokupili oružje. Njihov se nadasve skromni arsenal povećao toga dana za još jedan puškomitraljez, 12 pušaka, 14 revolvera, sanduk bombi, sanduk municije i za - 28 pari lisica!
Bilo je to 27. srpnja (jula) 1941. godine u 16 sati!
I kad je vijest o tome nekako doprla do Gospića, sutradan, u ponedjeljak, 28. srpnja (jula), poslan je prema Srbu kamion sa 13 ustaša.
Još jednom se ponovio jučerašnji događaj. Toga su dana ustanici osvojili jedan teški mitraljez, još jedan puškomitrajez, još 16 pušaka, još dva sanduka municije, i još jedan sanduk bombi.
Već u slijedećem napadu svi su bili pod oružjem.
Spuštamo se niz klanac. Onaj "sitroen" s prikolicom i rupom na karteru zaustavio se ukraj ceste i očekuje ekipu "pomoći na cesti".
Ulazimo u Srb koji je sav raskopan, jer se sad, u pripremi za 30-godišnjicu ustanka, u mjestu užurbano gradi i cesta, i ulična rasvjeta, i vodovod, i kanalizacija, i uređuje se spomen-park, i u jednom se dijelu Doma boraca uređuje čitaonica, a u drugom muzej, i sve je u nekakvoj žurbi, tako da nitko nema vremena s tobom porazgovoriti, a Milan Đumić, očito uzbuđen od sjećanja, izlazi iz automobila pred svojom kućicom na glavnoj ulici, pa na rastanku nevješto traži riječ kojom bismo se oprostili, ali je nikako ne može naći.
- Onda ćemo se vidjeti na proslavi, je l' tako?
- Vidjet ćemo se - kažem, iako ne znam na koju će me stranu vjetar mog posla toga dana otpuhnuti.
Napisao: Ratko Zvrko (Arena, 1971.)
