Nadopisujući Krležin Vučjak Krležom
samim, stvarajući na njegovu dramskom planu panoptikum stotinjak
potpornih likova koji se pojavljuju iz dubine krležijanske
ikonografije scenarist Ivo Štivičić kao da je htio dati šansu
svim onim zagrebačkim glumcima koji se tako malo pojavljuju...
... i slabo troše u doticaju sa širom publikom.
... i slabo troše u doticaju sa širom publikom.
Neki su od samo jedne epizodne
pojave uspjeli ostvariti više "planetarne slave" nego, na
žalost, cjelokupnim svojim samozatajnim, umjetničkim radom u
kazalištu! Štivičićevu preciznost u, kako on sam kaže,
artikulaciji govora za svakog pojedinog glumca, životnost rečenice
u kojoj se lako i s radošću prepoznaje, gotovo bismo ovdje mogli
proglasiti "službom za zaštitu glumaca" iz razloga koje
opet moramo ponoviti - davanja prilika plejadi odličnih glumaca koji
tako teško mogu doći do medijske eksponiranosti.
Jedna od takvih uloga, koja se svojom
sjajnom vizualizacijom nametnula već u prve dvije epizode, da bi
samo prividno zamrla, jer se pojavljuje opet u šestoj, sedmoj i
osmoj, jest kreacija Zdenke Heršak.
Njena Bara, naširoko
razbrbljana purgerska matrona, koja svojim prostodušnim komentarima
tako dobro pristaje u određenje zagrebačkog građanskog duhovnog
okružja, uistinu je pozadinski zablistala - svima koji imaju iole
osjećaja za prepoznavanje stvarnosti - i nametnula se, možda, jače
i cjelovitije nego neki glavniji likovi kojjma vijek trajanja serije
nalaze da se i dalje razvijaju.
Kad gledate Heršakicu u njenim
kratkotrajnim TV bljeskovima, uistinu vam nije jasno kako taj
bogomdani komičarski nerv nije češće iskorišten na našim
filmskim i TV ekranima.
Prisjećate se samo nekih manjih uloga u
kojima se nije dokraja mogla razigrati, zatim većih, kazališnih u
kojima se, koliko-toliko, mogla raspojasati, ali to, dakako, nije
probilo šire gradske i republičke okvire, pa onda nađete i podatak
da je još prije dva desetljeća slično mislio i Jozo Puljizević
upozoravajući u svojoj recenziji da Zdenki Heršak "treba posvetiti veću
pažnju prilikom podjele uloga"!
Dakako, ta joj pažnja nije
posvećena, kako kaže Igor Mrduljaš u svom inspirativnom tekstu o
Zdenki u "građi za portret glumice" Međunarodnog
slavističkog centra SRH (za koji, a propos, jedino znamo da skuplja
i objavljuje osnovne biografske i artističke podatke o našim
glumcima, te ih tu, na jednome mjestu, jedino i možete naći, ako
vas nešto zainteresira!).
"Jer", nastavlja Mrduljaš,
"naše kazalište nimalo ne mari za svoje glumice (a još i
Zagrepčanke), držeći ih u sjeni muških partnera. No, ona je
svaku, pa i najskromniju priliku učinila važnom i značajnom
kreacijom. Ono što ne vide uprave teatara i kritičari - ne izmiče
oku gledateljevu. Otud toliko velik broj nagrada publike Zdenki
Heršak".
Naš je razgovor počeo upavo tom
postavkom, da bismo, zabezeknuti, saznali od same glumice kako ona
dvije sezone u matičnoj kući, kazalištu Gavelli, uopće ništa ne
igra.
Ni u novom ni u starom repertoaru! Na vrhuncu svoje glumačke zrelosti!
Iako snage ima,
kako kaže, da igra cijelu TV seriju, a ne samo jedan epizodni lik. A
rezignirala još nije, nalazeći alibi za svoje kazalište u sveopćem
krzinom trenutku svjetskog teatra, pa se još bori da "zadrži
kontinuitet dodira s publikom".
Izvodi monodramu o Tilli Durieux, po sistemu "sam svoj majstor i režiser", svagdje
gdje je traže, dajući maksimum od sebe u svakom selu kao da je na
sceni nacionalnog kazališta, znajući da samo usmena predaja može
širiti svijest o njoj kao glumici i prodavati predstavu daljnjim
selima.
"Igram na život i smrt!"
Uz već poznatu
monodramsku iluziju svakoga glumca nezadovoljnog svojim statusom i
nezaposlenošću u vlastitoj instituciji, tu su gostovanja u Jazavcu, nastavak već utvrđeno dobre suradnje s ITD-om, zatim već
snimljena TV drama Kazimira Klarića Bunda, u kojoj igra sa Svenom
Lastom u režiji Berislava Makarovića.
I to bi bilo sve!
Za glumicu
koja, očito, ima daha da zapali TV gledalište pravim, glavnim,
serijskim ženskim likom iz svoga faha
"nasmiješene tuge":
- Na televiziji nisam imala svog pravog
prostora. Doduše, igrala sam, kad sam bila mlađa, u serijama poput
Velog mista. Ali, to je bilo zato jer sam bila "lepa". Pa
bi me uvijek skinuli, pa sam igrala, onako, neku problematičnu
žensku koja je pokazivala noge... Nisu bili veliki glumački
zadaci, uzimali su me tek tako da me pokažu! Na TV kao da me nitko
nije ozbiljno shvatio! (Smijeh)
Preostaje, dakle, da sa sjetom i
odmakom od tri godine, kad je ulogu snimila, gleda svoju Baru:
- Najprije sam rekla da je uopće neću gledati, jer se vrlo teško
gledam na ekranu, onda sam ipak nekako imala hrabrosti da otvorim
oči. Teško se, naime, podnesem kad vidim samu sebe, jer u prvi
trenutak reagiram samo na svoj izgled, pa uopće ne vidim niti čujem.
Onda, kad to sagorim, kad shvatim da ne trebam na to misliti, da sam
ja ipak glumica, pa kad uvidim kako to ja glumim budem malo bolje
volje!
Stvarno sam zadovoljna Barom jer mi je Galić dao mogućnost
da budem onakva kakva jesam. Uloga nema neki velik raspon, ona samo
komentira situacije i događaje. Ali je smiješna, brblja uokolo,
zapitkuje, znatiželjna je. Kad Horvat ode u Vučjak, Bare više
nema.
No, ako će Štivičić nastaviti pisati seriju, kako
najavljuje, pa kad se Horvat vrati iz Vučjaka, pa ako Bara još bude
živa, možda probudi neku svijest u Bari pa ona postane još nekakav
heroj! (Smijeh)
Za kraj, eto jedne bilješke Zdenke
Heršak "o životu i kazalištu", citirane u već
spomenutoj "građi za portret glumice":
"U Zagrebu ima znatno više dobrih glumica nego glumaca. Osim toga, žene su ozbiljnije, savjesnije i spremnije da pruženu priliku iskoriste do samouništenja. Zato što im se nadasve rijetko pruža prilika da se dokažu, pa kipte akumuliranom energijom. One nemaju mogućnost izbora - ni teksta ni redatelja. Za razliku od drugih sredina, Zagreb desetljećima zanemaruje svoje glumice u novinama, na televiziji, u javnosti..."
Razgovarala: Katja Šutić (Studio, 1986.)
