Danilo Popović, Šesta lička: Jurili smo da spasimo Tita

Maj 1974: Na zagrebačkoj tržnici možete katkad sresti pristala čovjeka kojemu nikako ne biste mogli pripisati pedeset godina. Obilazi štandove, bira salatu, zelenje, začine. Ne bude li zadovoljan ponudom na Trešnjevačkom platou, odlazi na glavnu tržnicu. 

Danilo Popović, umirovljeni potpukovnik, opredijelio se za kuhanje. U porodici su svi prezadovoljni njegovim kulinarskim umijećem. Sin Danijel kaže:

- Stari kuha da poližeš prste! Izvodi prave majstorije... U našoj kući se bogovski jede!

Ima razloga ovih dana, kad ostane sam u kući, da se nebrojeno puta prisjeti borbe za Drvar. Tiho govori, nekako tiho se i sjeća, tiho raspleće:

Danilo Popović 1974.

- Možda je Drvar bio naša najstrašnija bitka, ali za naš I bataljon "Velebit" iz ličke brigade on je samo bio početak pakla. Uz danonoćne borbe u maršu prema Srbiji glad i bolest ni na časak nas nisu puštale iz svojih pandža. Sjećam se kad smo u bosanskim planinama nailazi na ostatke vatre brigada koje su prošle prije nas, a ljudi, kao sumanuti, oko tih vatri tražili su ostatke bilo kakve hrane, kopali zemlju, grizli drveće. Glad nam je mutila i razum i pogled, izgledali smo strašno. Bili smo na granici ludila. 

Za Danila Popovića, iako je desant na Drvar trajao samo jedno jutro i jednu noć, on je potrajao znatno duže i ostao u njegovu pamćenju neizbrisiv.

Pa ipak, sve je to prošao živ, zdrav, bez ijedne ogrebotine od metka, a mogao je zaglaviti samo jedanput, pri prijelazu rijeke Bosne, kad se spasio uhvatiši se jednom konju za rep. Svoje rane i teške bolesti Danilo Popović stjecao je u drugim bitkama, na Durmitoru i srijemskom frontu, a u Drvaru i onoj dugoj gladi ratna sreća bila mu je sklona. 

Uostalom, Danilo Popović se i sam čudi kako se moglo dogoditi da od 1941. do 1947. punih šest godina provede u vodu, odredu i bataljonu nazvanom "Velebit", da od početka do kraja ostane njegov borac i politički rukovodilac i da nikada ne promijeni jedinicu ni na jedan sat.

Banjalučko jutro

Danilo Popović, mladi partizan

Danilo Popović nikada dotad nije bio u Banjaluci, zelenom gradu na Vrbasu. Nije poznavao njegove ulice, trgove i prostrane livade iza grada, Banjalučko polje, gdje su slijetali njemački avioni. Iako je bio rat, nesuđena poglavnikova prijestolnica izigravala je koliko-toliko mirnodopski život. 

Njemački klubovi bili su puni oficira okruženih ženama za provod, u gradu već podugo nije bilo nikakve racije, čak ni hapšenja. Stanovništvu su se sljedovanja hrane i cigareta dijelila uredno, njemački vojnici su dokono šetali, građani prevareni tim naglim smirenjem i sami su zakrčili ulice željni zraka i šetnje. Na starim kestenovima bili su zvučnici iz kojih su odjekivali onovremenski šlageri, načas se učinilo da je rat veoma daleko.

Dvadeset četvrtog svibnja grad je bio mirniji no ikad. 

Istina, tamo na Banjalučkom polju u širokom krugu postavljene su straže na mjestiima gdje ih prije nije bilo, ali za ratno istanje to nije bilo nekakvo iznenađenje. Ilegalci su primijetili da se nešto događa, ali što, to njihovo oko nije moglo otkriti.

Nagađali su: možda dovoze neku opremu... možda uređuju aerodrom... možda stiže kakav uvaženi njemački general. Tek u cik zore 25. svibnja ujutro s tog su polja, kad je grad još bio u snu, poletjeli su neobični avioni. 

Prvo su od Zagreba nebo proparale "štuke" u nekoliko jata, a onda su s Banjalučkog polja uzletjeli "junkersi" vukući za sobom nešto što ni najiskusnije oko ilegalaca nije moglo ocijeniti. Nekakve jedrilice, nezgrapne, čudne, dotad neviđene.

Iza Starčevice avioni su već bili na velikoj visini i gubili se u izmaglici. Kad se grad razbudio, sve je bilo kao i jučer, grad je bio prevaren do kraja. Operacija "Konjićev skok" toga je časa ulazila u svoju konačnicu. Tajna je sačuvana do kraja...

Dremljivi bataljon

"Velebit", taj I bataljon III ličke brigade, nalazio se već prilično dugo nedaleko od sela Trubara, na pravcu prema Srbu, kao zaštitnica na putu za Drvar. Svi su znali da je Vrhovni štab u gradu, da je tamo čak i drug Tito, i da su oni prva straža koja treba da spriječi prodor njemačkih oklopnih jedinica u grad. 

Napad se, dakako, mogao očekivati, ali kad to nitko nijje znao. Avioni što su se pojavljivali nad gradom postali su već navika, bombe što bi ih pobacali malo je tko uzimao ozbiljno.

Istina, u Drvaru je bila organizirana izvjesna protuavionska obrana, poneki mitraljez protuavionac, ništa više. Tako bi avioni pobacali bombe, mitraljezi malo zaštektali, pa je sve prešlo u naviku, u dobru zaklonu bataljon se osjećao sigurnim. Izvidnice su sa čuka vrebale tenkove, bataljon je bio spreman za sukob sa željezni nemanima, na avione nije ni pomišljao. I tenkovima su se mogli suprotstaviti samo privremeno, ali dovoljno da se spriječi njihov prodor u grad dok se Vrhovni štab i prištapske ustanove ne presele na sigurno mjesto.  

Danilo Popović je toga jutra čuo zvuk avionskih motora, ali to ga nije zabrinulo. Kad se taj zvuk stao sve više pojačavati, čovjek je protrljao oči, a onda naglo skočio na noge, jer su eksplozije u Drvaru bile snažnije nego prije. Činilo se namah da je sva njemačka avijacija okrenula svoja krila na Drvar, zavijanje "štuka" nikada nije bilo tako sablasno kao toga jutra. 

Gradić u dubokoj kotlini primao je udarce s neba kakve ne bi izdržao nijedan velegrad. Pa ipak, bataljon se još uvijek polako pridizao, uvjeren da će uskoro na cesti ugledati njemačke tenkove, da je to žestoko bombardiranje uvod u njihov napad.

Jato za jatom "štuka" je stizalo, obrušavalo se, sablasno zviždalo. Komandant bataljona učinio je ono što je smatrao potrebnim: pozvao je komandire četa i naredio im da se ukpopaju, jer ovo jako bombardiranje nije bez vraga, tenkovi mora da su negdje vrlo blizu, bataljon treba da bude spreman. 

I baš kad su čete zauzele upaprijed predviđene položaje i zaklone, pojavio se prvi val transportnih "junkersa", sa čudnim prirepcima, kakve borci nikada dotad nisu vidjeli. Odjedanput, te nezgrapne letjelice počele su se odvajati od aviona i slijetati, a nebo se prošaralo raznobojnim padobranima.

Branko Majković, komandant bataljona, tada je preneraženo uzviknuo:

- Pa to je desant... oni idu ravno u srce! Izigrali su nas, izigrali...

Svi komandanti na položajima znali su da je Drvar slabo branjen. Tamo se nalazilo nešto prištapskih jedinica, oficira škola, skojevski kurs. Obrana Drvara počivala je na jedinicama oko grada. Sada je igra bila preokrenuta, pravi branioci su bili daleko. 

Branko Majković, vidjevši o čemu se radi, trenutak se kolebao. Ali samo trenutak, jer se već iz daljine vidio na konju kurir štaba brigade. Konju se pjena otkidala s gubice, soptao je, ali kurir ga je bičevao, gonio u još brži galop. Čim je stigao, dao je znak da se kreće, a komandantu u dvije rječi kazao:

- Ugrožen Vrhovni štab i drug Tito. Odmah krećite u Drvar!

Odmah je počelo trčanje. Nakon prvih pretrčanih kilometara znoj je stao teći niz lica ljudi. Nitko ipak nije pomišljao na umor. Trebalo je trčeći savladati dvadesetak kilometara. Svima je bilo jasno da se od ove jedinice traži nadčovječanski napor. 

I ljudi su jurili... 

Trčalo se bez predaha. Trajalo je to puna četiri sata. Pravo je čudo kako su to ljudi izdržali. U Drvar su stigli u 10 sati. Nečuveni i neopisivi napor su izdržali samo zbog toga što su bili svjesni da trče zbog toga da bi spasili Tita.

Već u 10.30 sati bataljn "Velebit" stigao je do prvih drvarskih kuća. One su bile prepune ljudi, koje je strašno bombardiranje zbilo u te kuće na kraju gradića, jedini zaklon koji im je preostao. Ali kod tih kuća već su bile jedrilice i padobranci.

Crna žeđ

Danilo Popović, tada delegat voda, kod tih je kuća prvi put naletio na padobrance. Počela je žestoka borba. Začudo, s Nijemcima bez tenkova bataljon je uvijek dobivao bitke, izlazio nakraj s neprijateljem naoružanim lakim oružjem.

Ovaj put, međutim, ni za stopu nije uspijevao prodrijeti naprijed. Ginulo se i na jednoj i na drugoj strani. Ali u ratu čudo može trajati samo kratko, potraje li duže, rat je izgubljen. Teški šarci, doneseni u jedrilicama, imali su nevjerojatno dobre položaje, kao da ih je neka čarobna ruka donijela na najbolja mjesta. 

U srcu partizanskog teritorija Nijemci su imali bolje položaje od njih samih. 

Čudo je prestalo onoga časa kad je bataljon prodro nekoliko desetaka metara naprijed i našao prvog mrtvog padobranca. U njegovu džepu bila je Titova slika i karta Drvara. Precizna, kao nijedna partizanska. Sada je svima bilo jasno da je operacija "Konjićev skok" bila pripremana krajnje pažljivo, Nijemci su imali sve kao na dlanu. Svaki šarac imao je svoje mjesto, a svaki padobranac znao je put prema Titovoj pećini.

Prvi njemački zarobljenik, uhvaćen u jednoj kući, nije skrivao da je pripadnik kažnjeničkog puka, najstrašnije jedinice njemačkog Vermahta. Danilo Popović i njegovi drugovi tek su tada shvatili kakav se užas sručio na Drvar. 

Pa ipak, i ta krajnje pedantna njemačka akcija imala je svoju grešku. Između prvog i drugog vala padobranaca i jedrilica borci bataljona "Velebit" uspjeli su osvojiti znatan prostor i pritiskom s boka rasteretili glavni udar napada na pećinu. 

Sad su Nijemci morali štititi leđa, što nije bilo predviđeno. Ali način njihova ukopavanja jasno je davao do znanja da čekaju pomoć. Samo, drugi val, jednako snažan kao i prvi, za bataljon "Velebit" i sve druge jedinice VI ličke divizije više nije mogao biti iznenađenje. Puščane i mitraljeske cijevi ovaj put okrenule su se k nebu i taj drugi val uglavnom je mrtav padao u drvarsku kotlinu. 

Jedrilice, te nezgrapne zračne lađe, pod paljbom pušaka i mitraljeza prevrtale su se u zraku, sunovraćale se k zemlji. Ipak, znatan dio se i spustio, a Danilo Popović i njegovi drugovi lijepo su vidjeli da je uz šest Nijemaca u jednoj jedrilici bio i jedan civil u bijeloj košulji. 

Kasnije, kad mine borba, saznat će da je to bio domaći četnik, koji je grupu Nijemaca trebalo da dovede na unaprijed utvrđeno mjesto.

No, bitka je već poprimila razmjere borbe prsa o prsa, iznenađenje "konjićeva skoka" već je dokraja izgubilo svoj značaj. Očajni, razočarani neuspjehom drugog vala, Nijemci su učinili jedino što su mogli: svi odreda počeli su se povlačiti prema groblju, najpodobnijem mjestu za žilavu obranu.

Ono što je bila najcrnja mora bataljona, to je bilo pitanje da li je Tito živ. Već se znalo da su Nijemci pokazivali Titovu uniformu, da su prodrli u pećinu. 

Tek oko 2 sata popodne stići će vijest: Tito je živ, Vrhovni štab je spašen!

Za ličku diviziju to je bio znak da je operacija "Konjićev skok" propala, kao i sve njemačke ofenzive prije toga.

Danilo Popović tada je strašno ožednio. Stjerani u groblje, Nijemci su ostali ukopani, svjesni da su promašili, izgubili bitku. Tek ta najcrnja žeđ Danila Popovića otkrit će mu s koliko su gnjeva padobranci primili tu istinu. 

Jer čim je utrčao u prvu kuću da potraži vode, iznenadio se što desetak ljudi spava kao da se ništa ne događa. Čak je jedno dijete ležalo na majci, ni ono se nije budilo. 

Danilo je prvog čovjeka gurnuo u nogu i zaviknuo mu: "Domaćine... daj malo vode!" ali čovjek se nije pomaknuo. Danilo Popović od žestoke borbe i silne žeđi kao da je bio malo zamućena vida. No sad je morao pogledati širom otvorenih očiju i ostao je kao ukopan. Sve ljude u kući, čak i ono dijete, Nijemci su poklali.

Junak Nina

Danas se Danilo Popović nebrojeno puta sjeti kritičnog časa te drvarske bitke. Teško bi se bataljon "Velebit" uspio odvojiti od prvih drvarskih kuća i vjerojatno bi pretrpio teške gubitke da zamjenik komandanta bataljona Nikola Sovilj sa tri borca nije napustio svoj bataljon i jednostavno nestao u prvom šumarku. 

Kako se pucalo sa svih strana, jer strahota desanta je u tome što nema linije fronta, dva teška šarca neprestano su kosila po bataljonu "Velebit". 

Sovilj, iskusni ratnik koji je proglašen narodnim herojem, gledajući kako mu gine bataljon naslutio je da pogibelj dolazi sa jedne strane odakle je najmanje vidljiva, od dva dobro ukopana šarca. Tukli su s boka, imali izvrstan pregled, svaki rafal sijao je smrt.

Nina Sovilj, napustivši bataljon, dobrih pola sata nije se ni čuo ni vidio. A onda, odjedanput, zapraskale su ručne bombe, jedan šarac je zamukao, zatim drugi. Tako, na silno zaprepaštenje i samog Danila Popovića, nestali Nina Sovilj uskrsnuo je na njemačkom položaju i mahao rukama svojem bataljonu da krene k njemu.

Dva teška šarca sada su se okrenula protiv padobranaca. Bila su najubitačnije oružje, koje je omogućilo bataljonu da prodre do pod samo groblje.

Čitavu noć bataljon "Velebit" opsjedao je groblje. Zatim, kad se nakon strašnog pakla začula pjesma: "Kad se bila bitka kod Drvara, Šesta lička spasila Maršala"!, što je ukopane Nijemce dovodilo do očaja, stiglo je naređenje da se postupno jedinice povlače i da počnu izbjegavati borbe.

- Pakao Drvara tako je ostao iza nas. Kad smo preko Oštrelja krenuli prema Srbiji... vjerovali smo da je Drvar bio najteža bitka koju smo prošli i da nam sada predstoji predah. Ni slutili nismo da je "konjićev skok" tako dugačak i da će nas pratiti sve do same Srbije. Kao da su pročitali sve naše šifrirane poruke, Nijemci su nam priređivali zasjedu za zasjedom. Pa ipak, prelazili smo brda i rijeke, usiljeno marširali prema Srbiji. Ginuli smo, umirali od tifusa i teških rana i najgore gladovali.

Za modernim kuhinjskim štednjakom jedan smireni, tihi čovjek danas slaže objed. 

Njegova su jela slasnija nego kad ih pripremi njegova supruga, jer Danilo Popović dokraja poštuje dobro pripremljen objed.

Napisao: Zlatan Jukić (Arena, 1974.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate