Maj 1974: Na zagrebačkoj tržnici možete
katkad sresti pristala čovjeka kojemu nikako ne biste mogli
pripisati pedeset godina. Obilazi štandove, bira salatu, zelenje,
začine. Ne bude li zadovoljan ponudom na Trešnjevačkom platou,
odlazi na glavnu tržnicu.
Danilo Popović, umirovljeni potpukovnik,
opredijelio se za kuhanje. U porodici su svi prezadovoljni njegovim kulinarskim umijećem. Sin Danijel kaže:
- Stari kuha da poližeš prste! Izvodi prave majstorije... U našoj kući se bogovski jede!
- Stari kuha da poližeš prste! Izvodi prave majstorije... U našoj kući se bogovski jede!
Ima razloga ovih dana, kad ostane sam u kući, da se nebrojeno puta prisjeti borbe za Drvar. Tiho govori, nekako tiho se i sjeća, tiho raspleće:
 |
| Danilo Popović 1974. |
Za Danila Popovića, iako je desant na Drvar trajao samo jedno jutro i jednu noć, on je potrajao znatno duže i ostao u njegovu pamćenju neizbrisiv.
Pa ipak, sve je to prošao živ, zdrav, bez ijedne ogrebotine od metka, a mogao je zaglaviti samo jedanput, pri prijelazu rijeke Bosne, kad se spasio uhvatiši se jednom konju za rep. Svoje rane i teške bolesti Danilo Popović stjecao je u drugim bitkama, na Durmitoru i srijemskom frontu, a u Drvaru i onoj dugoj gladi ratna sreća bila mu je sklona.
Pa ipak, sve je to prošao živ, zdrav, bez ijedne ogrebotine od metka, a mogao je zaglaviti samo jedanput, pri prijelazu rijeke Bosne, kad se spasio uhvatiši se jednom konju za rep. Svoje rane i teške bolesti Danilo Popović stjecao je u drugim bitkama, na Durmitoru i srijemskom frontu, a u Drvaru i onoj dugoj gladi ratna sreća bila mu je sklona.
Uostalom, Danilo Popović se i sam čudi kako se moglo
dogoditi da od 1941. do 1947. punih šest godina
provede u vodu, odredu i bataljonu nazvanom "Velebit",
da od početka do kraja ostane njegov borac i politički
rukovodilac i da nikada ne promijeni jedinicu ni na jedan sat.
Banjalučko jutro
 |
| Danilo Popović, mladi partizan |
Njemački klubovi bili su puni oficira okruženih ženama za
provod, u gradu već podugo nije bilo nikakve racije, čak ni
hapšenja. Stanovništvu su se sljedovanja hrane i cigareta dijelila
uredno, njemački vojnici su dokono šetali, građani prevareni tim
naglim smirenjem i sami su zakrčili ulice željni zraka i šetnje.
Na starim kestenovima bili su zvučnici iz kojih su odjekivali
onovremenski šlageri, načas se učinilo da je rat veoma daleko.
Dvadeset četvrtog svibnja grad je bio
mirniji no ikad.
Istina, tamo na Banjalučkom polju u širokom krugu
postavljene su straže na mjestiima gdje ih prije nije bilo, ali
za ratno istanje to nije bilo nekakvo iznenađenje. Ilegalci su
primijetili da se nešto događa, ali što, to njihovo oko nije
moglo otkriti.
Nagađali su: možda dovoze neku opremu... možda uređuju aerodrom... možda stiže kakav uvaženi njemački general. Tek u cik zore 25.
svibnja ujutro s tog su polja, kad je grad još bio u snu, poletjeli su neobični avioni.
Prvo su od Zagreba nebo proparale
"štuke" u nekoliko jata, a onda su s Banjalučkog polja
uzletjeli "junkersi" vukući za sobom nešto što ni
najiskusnije oko ilegalaca nije moglo ocijeniti. Nekakve
jedrilice, nezgrapne, čudne, dotad neviđene.
Iza Starčevice
avioni su već bili na velikoj visini i gubili se u izmaglici. Kad se grad razbudio, sve je bilo kao i jučer, grad je bio
prevaren do kraja. Operacija "Konjićev skok" toga je časa ulazila u svoju konačnicu. Tajna je sačuvana do kraja...
Dremljivi bataljon
"Velebit", taj I bataljon
III ličke brigade, nalazio se već prilično dugo nedaleko od sela
Trubara, na pravcu prema Srbu, kao zaštitnica na putu za Drvar. Svi su znali da je Vrhovni štab u gradu, da je tamo čak i drug Tito, i da su oni prva straža koja treba da spriječi prodor njemačkih
oklopnih jedinica u grad.
Napad se, dakako, mogao očekivati, ali
kad to nitko nijje znao. Avioni što su se pojavljivali nad gradom
postali su već navika, bombe što bi ih pobacali malo je tko uzimao ozbiljno.
Istina, u Drvaru je bila organizirana
izvjesna protuavionska obrana, poneki mitraljez protuavionac, ništa
više. Tako bi avioni pobacali bombe, mitraljezi malo zaštektali, pa je sve prešlo u naviku, u dobru zaklonu bataljon se osjećao sigurnim. Izvidnice su sa čuka vrebale tenkove, bataljon je bio spreman za sukob sa željezni nemanima, na avione nije ni pomišljao. I tenkovima su se mogli suprotstaviti samo privremeno, ali dovoljno da se spriječi njihov prodor u grad dok se Vrhovni štab i prištapske ustanove ne presele na sigurno mjesto.
Danilo Popović je toga jutra čuo
zvuk avionskih motora, ali to ga nije zabrinulo. Kad se taj zvuk stao sve više pojačavati, čovjek je protrljao oči, a onda naglo
skočio na noge, jer su eksplozije u Drvaru bile snažnije nego
prije. Činilo se namah da je sva njemačka avijacija okrenula svoja krila na Drvar, zavijanje "štuka" nikada nije bilo
tako sablasno kao toga jutra.
Gradić u dubokoj kotlini
primao je udarce s neba kakve ne bi izdržao nijedan
velegrad. Pa ipak, bataljon se još uvijek polako pridizao,
uvjeren da će uskoro na cesti ugledati njemačke tenkove, da je to
žestoko bombardiranje uvod u njihov napad.
Jato za jatom "štuka" je
stizalo, obrušavalo se, sablasno zviždalo. Komandant bataljona
učinio je ono što je smatrao potrebnim: pozvao je komandire četa i
naredio im da se ukpopaju, jer ovo jako bombardiranje nije bez vraga,
tenkovi mora da su negdje vrlo blizu, bataljon treba da bude
spreman.
I baš kad su čete zauzele upaprijed predviđene
položaje i zaklone, pojavio se prvi val transportnih "junkersa",
sa čudnim prirepcima, kakve borci nikada dotad nisu vidjeli.
Odjedanput, te nezgrapne letjelice počele su se odvajati od
aviona i slijetati, a nebo se prošaralo raznobojnim
padobranima.
Branko Majković, komandant bataljona, tada je preneraženo uzviknuo:
- Pa to je desant... oni idu ravno u
srce! Izigrali su nas, izigrali...
Svi komandanti na položajima znali su
da je Drvar slabo branjen. Tamo se nalazilo nešto prištapskih
jedinica, oficira škola, skojevski kurs. Obrana Drvara počivala je na jedinicama oko grada. Sada je igra bila preokrenuta,
pravi branioci su bili daleko.
Branko Majković, vidjevši o čemu se radi, trenutak se kolebao. Ali samo trenutak, jer se već iz
daljine vidio na konju kurir štaba brigade. Konju se pjena otkidala s gubice, soptao je, ali kurir ga je bičevao, gonio u još
brži galop. Čim je stigao, dao je znak da se kreće, a komandantu u
dvije rječi kazao:
- Ugrožen Vrhovni štab i drug Tito. Odmah krećite u Drvar!
Odmah je počelo trčanje. Nakon prvih
pretrčanih kilometara znoj je stao teći niz lica ljudi. Nitko ipak nije pomišljao na umor. Trebalo je trčeći savladati
dvadesetak kilometara. Svima je bilo jasno da se od ove jedinice
traži nadčovječanski napor.
I ljudi su jurili...
Trčalo se bez
predaha. Trajalo je to puna četiri sata. Pravo je čudo kako su to
ljudi izdržali. U Drvar su stigli u 10 sati. Nečuveni i neopisivi
napor su izdržali samo zbog toga što su bili svjesni da trče zbog
toga da bi spasili Tita.
Već u 10.30 sati bataljn "Velebit" stigao je do prvih drvarskih kuća. One su
bile prepune ljudi, koje je strašno bombardiranje zbilo u te kuće
na kraju gradića, jedini zaklon koji im je preostao. Ali kod tih
kuća već su bile jedrilice i padobranci.
Crna žeđ
Danilo Popović, tada delegat voda, kod
tih je kuća prvi put naletio na padobrance. Počela je žestoka
borba. Začudo, s Nijemcima bez tenkova bataljon je uvijek dobivao
bitke, izlazio nakraj s neprijateljem naoružanim lakim oružjem.
Ovaj put, međutim, ni za stopu nije uspijevao prodrijeti naprijed.
Ginulo se i na jednoj i na drugoj strani. Ali u ratu čudo može
trajati samo kratko, potraje li duže, rat je izgubljen. Teški
šarci, doneseni u jedrilicama, imali su nevjerojatno dobre položaje,
kao da ih je neka čarobna ruka donijela na najbolja mjesta.
U srcu
partizanskog teritorija Nijemci su imali bolje položaje od njih
samih.
Čudo je prestalo onoga časa kad je bataljon prodro nekoliko
desetaka metara naprijed i našao prvog mrtvog padobranca. U njegovu
džepu bila je Titova slika i karta Drvara. Precizna, kao nijedna
partizanska. Sada je svima bilo jasno da je operacija "Konjićev skok"
bila pripremana krajnje pažljivo, Nijemci su imali sve kao na
dlanu. Svaki šarac imao je svoje mjesto, a svaki padobranac znao je
put prema Titovoj pećini.
Prvi njemački zarobljenik, uhvaćen u
jednoj kući, nije skrivao da je pripadnik kažnjeničkog puka,
najstrašnije jedinice njemačkog Vermahta. Danilo Popović i njegovi
drugovi tek su tada shvatili kakav se užas sručio na Drvar.
Pa
ipak, i ta krajnje pedantna njemačka akcija imala je svoju grešku.
Između prvog i drugog vala padobranaca i jedrilica borci bataljona
"Velebit" uspjeli su osvojiti znatan prostor i pritiskom s
boka rasteretili glavni udar napada na pećinu.
Sad su Nijemci morali
štititi leđa, što nije bilo predviđeno. Ali način njihova
ukopavanja jasno je davao do znanja da čekaju pomoć. Samo, drugi
val, jednako snažan kao i prvi, za bataljon "Velebit" i
sve druge jedinice VI ličke divizije više nije mogao biti
iznenađenje. Puščane i mitraljeske cijevi ovaj put okrenule su se
k nebu i taj drugi val uglavnom je mrtav padao u drvarsku kotlinu.
Jedrilice, te nezgrapne zračne lađe, pod paljbom pušaka i
mitraljeza prevrtale su se u zraku, sunovraćale se k zemlji. Ipak,
znatan dio se i spustio, a Danilo Popović i njegovi drugovi lijepo
su vidjeli da je uz šest Nijemaca u jednoj jedrilici bio i jedan
civil u bijeloj košulji.
Kasnije, kad mine borba, saznat će da je
to bio domaći četnik, koji je grupu Nijemaca trebalo da dovede na
unaprijed utvrđeno mjesto.
No, bitka je već poprimila razmjere
borbe prsa o prsa, iznenađenje "konjićeva skoka" već je
dokraja izgubilo svoj značaj. Očajni, razočarani neuspjehom drugog
vala, Nijemci su učinili jedino što su mogli: svi odreda počeli su
se povlačiti prema groblju, najpodobnijem mjestu za žilavu obranu.
Ono što je bila najcrnja mora
bataljona, to je bilo pitanje da li je Tito živ. Već se znalo da
su Nijemci pokazivali Titovu uniformu, da su prodrli u pećinu.
Tek
oko 2 sata popodne stići će vijest: Tito je živ, Vrhovni štab je
spašen!
Za ličku diviziju to je bio znak da je
operacija "Konjićev skok" propala, kao i sve njemačke
ofenzive prije toga.
Danilo Popović tada je strašno
ožednio. Stjerani u groblje, Nijemci su ostali ukopani, svjesni da
su promašili, izgubili bitku. Tek ta najcrnja žeđ Danila
Popovića otkrit će mu s koliko su gnjeva padobranci primili tu
istinu.
Jer čim je utrčao u prvu kuću da potraži vode, iznenadio
se što desetak ljudi spava kao da se ništa ne događa. Čak je
jedno dijete ležalo na majci, ni ono se nije budilo.
Danilo je
prvog čovjeka gurnuo u nogu i zaviknuo mu: "Domaćine... daj
malo vode!" ali čovjek se nije pomaknuo. Danilo Popović od
žestoke borbe i silne žeđi kao da je bio malo zamućena vida. No
sad je morao pogledati širom otvorenih očiju i ostao je kao
ukopan. Sve ljude u kući, čak i ono dijete, Nijemci su poklali.
Junak Nina
Danas se Danilo Popović nebrojeno puta
sjeti kritičnog časa te drvarske bitke. Teško bi se bataljon
"Velebit" uspio odvojiti od prvih drvarskih kuća i
vjerojatno bi pretrpio teške gubitke da zamjenik komandanta
bataljona Nikola Sovilj sa tri borca nije napustio svoj bataljon i
jednostavno nestao u prvom šumarku.
Kako se pucalo sa svih strana,
jer strahota desanta je u tome što nema linije fronta, dva teška
šarca neprestano su kosila po bataljonu "Velebit".
Sovilj, iskusni ratnik koji je proglašen narodnim herojem, gledajući kako mu gine bataljon
naslutio je da pogibelj dolazi sa jedne strane odakle je najmanje
vidljiva, od dva dobro ukopana šarca. Tukli su s boka, imali
izvrstan pregled, svaki rafal sijao je smrt.
Nina Sovilj,
napustivši bataljon, dobrih pola sata nije se ni čuo ni vidio. A
onda, odjedanput, zapraskale su ručne bombe, jedan šarac je
zamukao, zatim drugi. Tako, na silno zaprepaštenje i samog Danila
Popovića, nestali Nina Sovilj uskrsnuo je na njemačkom položaju i mahao rukama svojem bataljonu da krene k njemu.
Dva teška šarca sada su se okrenula
protiv padobranaca. Bila su najubitačnije oružje, koje je
omogućilo bataljonu da prodre do pod samo groblje.
Čitavu noć bataljon "Velebit"
opsjedao je groblje. Zatim, kad se nakon strašnog pakla začula
pjesma: "Kad se bila bitka kod Drvara, Šesta lička spasila
Maršala"!, što je ukopane Nijemce dovodilo do očaja, stiglo
je naređenje da se postupno jedinice povlače i da počnu
izbjegavati borbe.
- Pakao Drvara tako je ostao iza nas.
Kad smo preko Oštrelja krenuli prema Srbiji... vjerovali smo da je
Drvar bio najteža bitka koju smo prošli i da nam sada predstoji
predah. Ni slutili nismo da je "konjićev skok" tako
dugačak i da će nas pratiti sve do same Srbije. Kao da su pročitali
sve naše šifrirane poruke, Nijemci su nam priređivali zasjedu za
zasjedom. Pa ipak, prelazili smo brda i rijeke, usiljeno marširali
prema Srbiji. Ginuli smo, umirali od tifusa i teških rana i
najgore gladovali.
Za modernim kuhinjskim štednjakom
jedan smireni, tihi čovjek danas slaže objed.
Njegova su jela
slasnija nego kad ih pripremi njegova supruga, jer Danilo Popović
dokraja poštuje dobro pripremljen objed.
Napisao: Zlatan Jukić (Arena, 1974.)
