Pošto prođete kroz Gustiš podno Kozare, u jednoj od prvih kućica u selu Krivoj Rijeci, naći ćete Milju Marin, rođenu Toroman, partizanku čija je slika obišla svijet.
To je ona Seja ispod Kozarice sa fotografije Žorža Skrigina koja je nakon rata bila naša najpoznatija razglednica što smo je kao simbol naše borbe za slobodu slali prijateljima i srodnicima diljem zemlje i mnogo dalje. Djevojka se smije, titovka je na glavi, a kose joj dotiču ramena ovlaš.
Posjetili smo Milju ovih dana u Krivoj Rijeci, gdje provodi ljeto. Drvena kućica, ista ona iz koje je njen muž Pero 1941. godine otišao u partizane, samo svježe okrečena daska lijepo djeluje u šumskom zelenilu. Jedna jedina sobica, dim iz krova znak je da je neko unutra. Preko nogostupa ulazimo u neveliko dvorište, a Milja će na vrata kućice.
Prepoznali smo je, to nije teško, jer isti onaj osmijeh ne silazi sa usana, bore na licu nisu narušile njegovu ljepotu, samo je kosa kraća i nema titovke i partizanske bluze na njoj, svoje ratne uspomene pohranila je u sjećanje, muzej, u jednosoban stan u Prijedoru, gdje uglavnom zimuje s mužem i sinom.
Posijedali smo partizanski pred kućom. Niske stoličice dobro dođu za odmor od pješačenja, a još bolje godi Miljino kazivanje, tečno, kozarsko.
Kako ste postali revolucionar?
Revolucija je stigla na Kozaru. Moj otac Dušan i stariji brat Branko odmah su otišli u partizane. Ostalo nas kod kuće još šestoro djece s majkom. Imala sam tada nešto više od šesnaest godina. Nisam znala šta je revolucija. Seljančicu bez škole niko nije pripremao za to, mada sam čula za SKOJ i nešto radila sa drugaricama. Revolucija je bila tu oko naše kuće, gore, svuda, pa su se borci poslije počeli penjati, dalje u planinu, a našim kućama se počeo približavati neprijatelj, te smo majka i ja sa nejači krenuli za revolucijom, u zbijeg. Shvatila sam da je to nešto golemo kad sam vidjela da sav narod ide tamo u šumu.
Možete li nam opisati taj kozarski zbjeg, toliko godina kasnije?
Čitali ste to u knjigama, novinama, gledali u filmu, čini mi se da je to blizu onome što smo doživjeli, ali Kozara se ne da opisati. Ne može niko iskazati čovjekovu dušu u tim trenucima. Otkud riječi za taj haos. Zamislite krike staraca i djece: Hoću kući! - a kuće neprijatelj popalio i neda ni na zgarišta, za nama je. Ipak, pokušavali smo do koje kuće doći. Krenemo mi, kad od leševa ne možemo da prođemo, i od neprijateljskih noževa, zrna...
U tim strahotama u zbijegu omladina je imala svoj zadatak?
Nosili smo ranjenike, stare i iznemogli, pribavljali hranu, ako smo mogli negdje naći. Zadatak nam je bio i da sačuvamo sebe za neke buduće bitke, kad stasamo u zbijegu, a čuvali smo se na bukvama. Nikada mi neće biti jasno kako su se mnogi od nas sačuvali na drveću, a od bombi i mitraljeza ni grane, ni lišće nisu mogli tamo da se sačuvaju. I moja dva brata Branka i Dragoljuba sačuvala je bukva, neprijatelj je prošao ispod njih. Dragoljub je kasnije,'43. poginuo na zemlji, u Klašnicama.
Neprijatelj je, ipak, neke zbjegove zarobio?
Narod je poslije mjesec dana iznemogao, a sila je bila od neprijatelja. I ja sam bila zarobljena 1942. godine u Širokoj luci, ispod Kozare. Potjerali su nas u Dubicu, pa preko mosta u Hrvatsku. Neki su dječaci i mladići s mosta skočili u Unu i tako sebi presudili, neke su putem ubijali. Užasno su se neprijatelji radovali dok su nas gonili, mislili su da je Kozara uništena, a mi smo znali da nije, jer Kozara je bila u zemlji, u bazama, na drveću, a oni to nisu znali, otkud bi.
Ljumali smo tako mi preživjeli, u koloni od Cerovljana. Drugi-treći dan muškarce su oterali u Jasenovac, a žene u Sisak. Tamo su odstranili mlade i jače od majke i djece. Nas su poslije nekog vremena potrpali u vagon za stoku i pravac - Njemačka, Nirnberg u logore.
Strahote logora?
Nisam ih dugo gledala ni proživljavala. Imala sam sreću. Jednog dana nas povedoše na neko igralište. Tamo su nas zagledali kao stvari, prebirali i u jednom trenutku rukom mi pokazuje neka žena da joj priđem.
Izađem i rekoše mi da idem iz logora. Odveli su me Marget i Hans svojoj kući da im čuvam djecu i pomažem u domaćinstvu. Lijepo su me primili. Čak sam mogla da čujem pokoju slavensku riječ jer je Marget imala neke dalje rođake u Ljubljani i prije rata ih posjećivala, pa je ponešto naški naučila. Gledam ja nju, ne mogu da zaboravim svoje, ona hoće da me nasmije, ali meni suze idu same, sve mi pred očima braća, majka, zemlja i ona Kozara.
Marget je bila dobra prema meni, šta sve nije radila da me bar malo odobrovolji, ali srce moje ne da mira. Plakala sam dan i noć. Pitala me je što toliko plačem, pa sam joj ispričala o mojima i Kozari, o braći i gladi, o tome kako su ostali goli. Ganulo je to Njemicu i rekla mi je da ne plačem, odvešće me u jedno selo kod Ljubljane, gdje su tada bili ti njeni rođaci, pa da onda produžim do svoje Kozare. Ta teta je mužu Hansu rekla da nas je sedmoro djece i majka, da ja stalno plačem za njima. I čudo se desilo. On je u komandi sredio dokumente i čak me poveo u domovinu, u Ljubljanu, pa u Zagreb.
I ja sam krenula prema Kozari. Na mostu preko Une zaustavila nas ustaška patrola. Pokažem im papire, a oni ni da čuju da me puste. Vele: "Zar još jednu partizanku da pošaljemo na Kozaru?" I vratili su nas u stanicu Cerovljani. Ja nosim zavežljaj, u njemu nešto odjeće za djecu što mi je dala Marget, ali kud ću s tim, i sa sobom.
Naiđe na mene Hrvat Drago Jajčanin, Kiridžija, koji me preveze u Bosansku Dubicu, gdje nema nikoga, bezvlašće. Drago me odvede svojoj kući, prenoćim, malo se okrijepim, ostavim onu odjeću da mi ne smeta u putu, pa s Dragom po noći do jednog narodnooslobodilačkog odbora, a poslije preko Une do partizana. Kažu mi da idem kući, jer majka mi je tamo s djecom na zgarištu. Dođem kući, majka se raduje i plače, otac već poginuo. Ostala sam neko vrijeme i gledam one naše krajolike. To je bio juli 1943. godine, te ja saberem sve i prosudim da je najbolje ići u partizane, majka neka ostane s djecom.
Mlada partizanka na Kozari?
Odrediše me u Jedanaestu krajišku brigadu, u štab, kuhala sam, prala, što god je štabu bilo potrebno, s njima u borbu išla, prava je to partizanija bila.
Kako je nastala slika koja je obišla svijet?
Jednog dana u štab naše brigade stigla je umjetnička ekipa Glavnog štaba. Davali su priredbu i ostali na konaku kod nas. Ujutro, donijela sam im na jednu kosu doručak. Poslužim ih i krenem nazad u štab, kad jedan partizan mi reče: "Stani, djevojče, da te slikam." Namjesti me, nakrivi titovku, nisam imala oružje kod sebe, pa mi on na rame namjesti svoj šmajser. Gledaju to drugovi, te mi nešto dobace, ja se okrenem i nasmijem se, a partizan iz glavnog štaba nekoliko puta škljocnu. Bilo je to moje prvo slikanje u životu, i to s partizanskom kosom, jer prije toga prebolovala sam tifus, pa mi je kosa bila opala.
Nisam tada znala kako se zove partizan koji me slikao. Dugo poslije rata saznala sam da je to Žorž Skrigin, čija kamera i danas radi.
Kako dočekaste slobodu?
Krajem 1944. godine drugovi mi rekoše da idem kući. Majka mi umrla od tifusa. U kući ostala četiri mala brata, sami.
Valjalo je nečim hraniti tu nemoćnu djecu, isplesti im kakve čarapice i priviti ih u krilo. Nađem ih skupljene u šeperuši, takva je naša kuća bila, a tad je već slobodno stajala i mi krenemo u zajednički partizanski život. Malo ih umirim, preplašeni su bili, te počnemo nešto oko kuće raditi, ponešto drva skupljati, neko nam dadne malo brašna, neko koji krompir i drugovi partizani su nas obilazili i koješta donosili, a i vlast je u selu postojala, te nam davala što je imala.
Stiže najdraži dan?
Prije mene čule su to neke moje drugarice i do mene je sloboda doprla s pjesmom partizanskom. Bila sam u kući s djecom. To je bila prva moja partizanska pjesma bez pogibije, do tada se ginulo i pjevalo. Moja mala braća su slobodu doživjela kao neko čudo, kao da je mađioničar iz crnog šešira izvadio bijele zečiće. Nije im više niko govorio da šute, da ne idu nikud, da će neprijatelj, mogli su slobodno i da zaplaču.
I ostadoste na selu poslije oružanog ustanka?
Moja misija u ratu je bila završena. Upisala sam se u seljačku radnu zadrugu, da radim zemlju kao što sam i navikla. Nisam smatrala da treba da idem u grad u neke činovnike, i tako. Braća su krenula u školu i domove i nepunu godinu poslije završetka rata doživjela sam možda najteži trenutak u životu. Moj mali brat Blagoje iz Dubice iz doma doleti kući bos, a zimsko je vrijeme bilo. Želio je da nas vidi, i kuću. Taj topli dom u Dubici bio mu je neobičan poslije ratnih strahota. Prenoći, razboli se od upale pluća i dok smo mi odozgo stigli do ljekara, dijete umre.
Razmišljanja ratnika u miru?
Grijao me je osjećaj da sam braći i narodu učinila nešto, donijela im te prve poslijeratne sirotinjske domove, zanate, škole, da imaju nešto i nemaju zbjegove i logore. Taj osjećaj da se kao djevojka mogu udati, imati svoj dom i biti majka svojoj djeci kao što sam bila braći. Golemo je to što sam u slobodi znala kako je do nje došlo, da je što više volim i živim za nju.
Kako ste se osjećali poslije rata gledajući "Seju ispod Kozarice"?
Diko moja, jedno vrijeme sam se stidjela tog osmijeha, pomislila sam: šta će narod kazati na taj smijeh iz četrdeset treće. To je bilo kad sam prvi put vidjela sebe na razglednici. Poslao moj ujak iz Beograda našem rođaku u Krajini tu razglednicu. A nije ujko znao da sam to ja. Tek me je rođak ovdje prepoznao i donio meni kartu. Bože, što sam se iznenadila i postidjela.
Kasnije me u selu vaš kolega Aco Nejman pronašao. Bilo je to šezdesetih godina. Ubrzo sam stigla u Muzej u Banjaluci, pa kojekuda u knjige. Žao mi je što nikad poslije rata nisam imala sreću da sretnem Žorža Skrigina.
Danas na taj osmijeh gledam kao na osmijeh prkosa neprijatelju i ratu. Drago mi je saznanje da živim kao revolucionar. Eto, moja slika je i za 8. mart ove godine u Beogradu štampana na pozivnicama za akademiju. Radosna sam kad mi unuci kažu: "Pa, bako, ti se uvijek smiješ".
Dokle je stigla naša revolucija?
S Titom, stigla je u cijeli svijet, stigla je do mojih unučadi, do našeg saznanja da moramo dalje i bolje, zatim do spoznaje da želimo malo više pogledati na radnike, osobito na one bez stanova i da se više čuje njihova riječ. Boli me kad čujem da neko od radnika dadne više od pola svoje zarade za vlažan stan, a kad bi oni stvarno dijelili ono što zarade, ne bi bilo tako.
Koliko su ideali na koje ste se u ratu osmijehnuli ostvareni u slobodi?
Zadovoljna sam time. Kozara je veća, šira i ljepša nego što je bila. Toliko je toga sada u nas. Jedino sam mislila da će u slobodi sva zemlja biti obrađena, mislila sam da će polja cvijetati. Prerano smo se odrekli nekih njiva, a one su naše blago. Zašto je malo ljudi na selu?
Šta svojoj djeci govorite o revoluciji?
Pripovijedala sam im o svom životnom putu, najviše o tome kako smo mi gradili svoje poštenje. Uvijek sam im govorila da ne potaru tuđu ljetinu, da čuvaju i poštuju tuđe kao svoje. Tako su i mene moj učili, zato sam one ratne godine krenula na Kozaru.
Naša omladina?
Dobri su. Gledam mlade u Prijedoru, u našoj zgradi. Uvijek lijepo pozdrave. Nikoga ne pitaju ko si i šta si. Ta njihova muzika i ponešto drugo je daleko od mene, ali oni pjevaju i partizanske pjesme. Uzbuđuje me kad čujem: Mlada partizanka bombe bacala...
Kako sada živite?
Lijepo, očekujem i penziju, nisam do sada tražila, malo i staža imam, morala sam nešto dokupiti. Inače, s muževljevom penzijom primam i 80 hiljada starih dinara pomoći od opštine. Eto, vidite, baštica, poneka kokoška, pčele. Samo nam se nešto slabo roje posljednjih godina.
Nedostaje li vam išta?
Možda malo veći stan: 39 kvadrata u Prijedoru je malo. Dođu unučad, saborci, pa muž, sin i ja ne možemo čestito da se ispričamo, niti da se poigramo s djecom. Biće, valjda, i to.
Možete li se nasmijati kao u ratu?
Mogu, ali se ne mogu onoliko zakrenuti, uštuklo me nešto u krstima, pa sve više moram gledati samo naprijed.
Odlazimo iz Krive Rijeke, iz dvorišta Pere i Milje Marin. Kozara miruje, samo ponekad zašumi list. Koliko ima na Kozari lista?
Razgovarao: Adil Hajrić (Svijet, 1985.)
 |
| Milja Marin, "Seja ispod Kozarice" Žorža Skrigina |
